Tvrdica/predgovor

PREDSLOVIJE

Posle izdanija Laže i paralaže mlogi su mi ovakovog roda knjiga ljubitelji često napominjali da ne bi bez polze bilo jošt štogod na isti način sostaviti, i sredstvom pečatnje čitateljem i

čitateljkam spriopštiti. Ja sam istina mlogo koješta — koje obače iz neki uzroka na svet izići na može — sočinio, gdišto pak i na pečatnju izdao; no počem s jedne strane dugovremena bolest pero

iz moji ruku istrgne, s druge pak promenuto zvanije mene za sobom povuče, i nehoteću mi, morala je moja i moji prijatelja želja neispunjena ostati. Što predstojeće šaljivo pozorište na svet

izilazi, povod je najviše ovaj, što sam jednom s ljubeznim mojim prijateljem g. doktorom Pekarovičem, o srebroljubiju besedeći, njemu tvrdo obećao Tvrdicu napisati i, ako vredno bude, pečatnji

predati. Okružen teretom zvanija moga, za održati prijatelju mome zadanu reč, morao sam pri slabom sostavu i očiju i celog voopšte tela moga, tako reći, časove krasti i k sočineniju ovoga djela

posvećavati. No ovde neka niko ne pomisli da je moje namjerenije hvaliti se (premda su gdikoji baš ovim povodom to isto napominjali), no iz toga najviše uzroka ovo navodim da se vidi kakve je

naša literatura sreće, gdi sirječ spisatelji sve sile uma svoga na privatna djela obraćaju, a k sočineniju djela jednog, koje se voopšte celog naroda tiče, samo časove odohnovenija, tj. u kojima

spisatelj pisajući odmora traži (!!!), posvećavati mogu. Sad kakova sočinenija sljedovati moraju, lako se zaključiti može. No ni po čuda! Položenije bo Srbalja zasada je takovo da, ako bi se koji —

izuzimam imućne, ili one koji su u prizrjeniju načina života s druge strane obezbjeđeni — isključitelno na knjigopisanije otvažio, i zvanije svoje prenebregao, lako bi (da ne kažem „izvjesno“) do

nužde i leba željkati došao, O čem nas ne samo naši, nego i kod sami Engleza spisatelji, kao Butler, koji je, pri svem klasicitetu svoga divnog sočinenija Hudibras, upravo od gladi skapati morao,

dovoljno uvjeravaju.

No ovo kao uzgred. Moje je namjerenije pri pisanju Tvrdice bilo, uzimajući navlastito na rasuždenije malo, bolje reći nikakvo čislo komedija na našem jeziku, takovo djelo napisati, koje bi

čitatelja ili gledatelja (jer je vreme, mislim, da se i kod nas teatri zavedu) na zevanje ne nateralo, no pače časove briga i domašnji nezgoda pune razgalilo, a pri tom — ako uši slišati ima — i

nauku živlenja pridodalo.

Naposledak, da ne pomisli tko da je moje namjerenije s kir Janjom narod grčki na poruganije izvoditi. Ja imam dovoljno uzroka grčki rod ne inače nego s počitanijem predsretati, a vidovit će

čitatelj lako, i bez moga izjasnenija, primjetiti zašto je ovo tako uređeno.

Ovom prilikom nužno je i neka grčka izraženija, koja se u djelu ovom nahode, rastolkovati, kao npr. παν μετrον αρεξτον znači: umerenost je polezna; o. τis anankis, o nesreće; škilji, σkύλος,

pseto; hondro kefali, debela glava; kaka isterana, rđav posljedak; O τύχη ό kαίροός! O srećo, o vreme; ελεημοίσήνη, miloserdije; άπελπίσίς! očajanije i pr.<oče>. druge se reči mogu lako

nagađati.

U Vršcu, meseca septembrija 1837.

Sočinitelj

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.