Tavnovanje

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Petar Kočić
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Tavnovanje
Pisac: Petar Kočić


Petar Kocic.jpg

Tavnovanje



   Utorak

   Nekoliko puta sijevnula je i bljesnula na suncu oštro i jezivo šiljasta bajoneta povrh moje dobrosretne i umorne glave, dok me ne ugnaše među visoke i debele tavničke zidove.

   Iznenadno me i mučki uapsiše, te za dugo nisam mogao razabrati šta se sa mnom događa. Istom kad me baciše u polumračnu ćeliju i kad osjetih onaj učmali tavnički zadah, razabrah se i vidjeh gdje sam. Pakosno zveketanje debelih i teških okova na robijašima i jednoliko odjekivanje potkovanih cipela oboružanog vojnika, koji hodaše gore i dolje po mračnom i kamenom hodniku ispred moje ćelije, podsjećaše me tvrdo i uporno na izgubljenu slobodu.

   Nastaje moje robovanje. Robovao sam savjesno i besprijekorno, bez žaljenja i roptanja na sudbinu. Bio sam raspoložen i zametao sam preko cijelog dana šalu i maskaru sa apsenicima. Gotovo su me svi znali po čuvenju. Bilo ih je dosta koji su skoro napamet znali onu "Pjesmaricu od Davida Štrpca“.

   Robovao sam savjesno i besprijekorno, ali sam i često sa uzdahom i tugom pogledao kroz gvozdene šipke na brda i planine oko Banje Luke, koje se već počeše žutijeti…

   Najlakši mi je dan u nedjelji bio utorak. To je pazarni dan. Toga dana težaci moji sa gornjih krajeva zaustavljali su se pred Crnom kućom, ne bi li me ugledali. Čuo sam ja, oni su me žalili i strahovali za moj život, možda više nego ja sam. Njihov krupni i vrletni govor odjekivao je buntovnički, dopirući i do mene kroz gvozdene šipke. To su planinci moji, koji kažu da žene i kukavice šapću. To su planinci moji i braća moja, koja silno vole i silno mrze. Znam ja njih. Među njima sam se rodio i među njima odrastao. Sloboda je njihova u eglenu golema; nema joj mjere. Mašta je njihova uvijek uzbuđena, i što njima padne na um, to će rijetko kome pasti.

   Uvijek su se oni, rano ujutru, u gomilama zaustavljali pred Crnom kućom, i tu su se, okrenuti prema apsani, dugo razgovarali i krupno prepirali, kao da se oko šta svađaju. Oni se ni bogu ne umiju tiho i polako moliti.

   – Ovaj je Švabo na veliko svoje zlo usto! – grmi iz gomile jedna vrletna i teška glasina. – Neka on slobodno zna da mu neće nikako valjati što je našeg Petrića uapsio!

   – Vala, pravo veliš, Mićane! – dočekuje drugi. Šta on to u svojoj blentavoj bašuni misli i kuda on to sumijera, kad se ovako zaobado, pa rešti i apsi sve što je, da rečemo, naše vjere i zakona!…

   – Na moju vjeru i dušu, braćo, otrovaće ga! – veli treći. – Ne mere, bolan, Švabo da gleda žive naše učevnjake i školnike. Ako ćete me pitati, on se više boji njiove učevine nego puške, a već Petrićeve učevine nema nadaleko. Svaki ti je on švapski marivetluk uvatio, i dolje u sudu vrlo mučno š njim eglendišu. On odma dočeka: "Nije taj paligrap! Daj onaj drugi i po tome mi sudi i rasuđuj!“

   – Kurvali je naš Petrić, ama eto ga mučki uapsiše, pa bože da živ iziđe iz onije zidina.

   Tako oni dugo stoje, razgovaraju i vijećaju. Neki put prijeđe i podne, a oni jednako stoje, mlataju rukama i pogledaju na Crnu kuću, kao da bi je proždrli. Jedna se gomila ukloni, a druga pristigne.

   Kad mene ugledaju, skidaju nekako nespretno kape i još se nespretnije klanjaju: ko, belćim, odaju čest, što no reko pokojni Simeun Rudar.

   Jednog utorka, preko visokih tavničkih zidina, prebaciše jednu ceduljicu, privezanu uz kamen. Planinci moji javljaju: "Samo reci, pa će se Banja Luka za tili čas zacrljenjeti od našije šalova i zabijeljeti od našije gunjeva. Neka ne misli vrntavi Švabo – šta misli!“

   Ja sam im otporučio da ništa ne čine, jer mi je bilo žao da planinčad ostaju bez otaca svojih.

   Oni su se rastužili zbog mog tavnovanja i spjevali su pjesmu, koja počinje.

                                                    Štono cvili nasred Banje Luke,
                                                    Štono cvili jutrom i večerom?
                                                    Il je utva, il je guja ljuta?
                                                    Nit je utva nit je guja ljuta,
                                                    Već to cvili Kočić Petrašine,
                                                    Ako cvili, za nevolju mu je:
                                                    Crni sužanj s našije planina.
                                                    Kauri ga mučki zarobiše,
                                                    Preb'jele mu savezaše ruke,
                                                    I u crnu otpratiše kuću
                                                    Sa junakom Kondić Vasilijem.
                                                    U teške ga vrgoše okove
                                                    I baciše na dno u tavnicu
                                                    Da tavnuje do sudnjega dana
                                                    Brez osude i sudije svake.
                                                    – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
                                                    – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –
                                                    – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – –

   Tako su me planinci moji svakog utorka pohodili, pjevali i tugovali za mnom, a ja sam savjesno i besprijekorno robovao…


Napomene[uredi]

Crtica je objavljena u Politici, IV/1907, br. 1415. Kočić ju je napisao u istražnom zatvoru, iščekujući odluku o pravosnažnosti osude izrečene u oktobru te godine zbog objave "Težaka" i drugih protivdržavnih tekstova u Otadžbini. Ispod teksta je to i označeno: Crna kuća u Banjoj Luci.

Izvori[uredi]

  • Petar Kočić: SABRANA DJELA I-IV, Ars libri • Besjeda • TIA Janus i Projekat Rastko biblioteka srpske kulture na Internetu, april 2002.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Petar Kočić, umro 1916, pre 104 godine.