Susretoh je...
| Susretoh je... Pisac: Aleksa Šantić |
Susretoh je pokraj bistrog vrela,
U gorici pod visokom jelom,
Kosa joj se po njedru rasplela
K’o zrak sunca po mramorju bjelom.
No na licu ne treperi sreća,
Sjetno oko, oboreno krilo,
K’o da tuži, kao da se sjeća:
Što je bilo, što je davno bilo.
Njene ruke vijence ne pletu,
Skrstila ih na nevine grudi,
K’o da šapće molitvicu svetu
Što je tuga sa uzdahom budi...
„Vilo moja, vilo roda moga,
Što si stala i u bolu svela?
Zar već nema cvijetka ni jednoga
Za vijence, što si do sad plela?”
Vila prenu pa podiže krilo,
Suza blisnu na oči joj plave:
„Ima cv’jeća, v’jenaca bi bilo,
Ali đe su za vijence glave?”...
23. oktobra 1896.
Izvor
[uredi]1896. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina prva. str. 277.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Aleksa Šantić, umro 1924, pre 100 godina.
|