Susretoh je...
| Susretoh je... Pisac: Aleksa Šantić |
Susretoh je pokraj bistrog vrela,
U gorici pod visokom jelom,
Kosa joj se po njedru rasplela
K’o zrak sunca po mramorju bjelom.
No na licu ne treperi sreća,
Sjetno oko, oboreno krilo,
K’o da tuži, kao da se sjeća:
Što je bilo, što je davno bilo.
Njene ruke vijence ne pletu,
Skrstila ih na nevine grudi,
K’o da šapće molitvicu svetu
Što je tuga sa uzdahom budi...
„Vilo moja, vilo roda moga,
Što si stala i u bolu svela?
Zar već nema cvijetka ni jednoga
Za vijence, što si do sad plela?”
Vila prenu pa podiže krilo,
Suza blisnu na oči joj plave:
„Ima cv’jeća, v’jenaca bi bilo,
Ali đe su za vijence glave?”...
23. oktobra 1896.
Izvor[uredi]
1896. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina prva. str. 277.
|