Sunce igra preko vedra neba,
A Vlašići preko Vlaške zemlje,
U Vlašića čudno kolo igra,
U to kolo devet jetrvica’,
Svaka igra <s> svojijem đeverom, 5
Ljepa Janja na kraj kola sama,
Pa mi kune ostarjelu majku:
„Stara majko, Bog da te ubije,
Što me dade za jednijem Jovom,
Koji nema brata rođenoga 10
Da ja igram mlada sa đeverom”!
Ona mnjava da niko ne čuje,
To začula Jovanova majka,
Pa je njojzi ža’ i mučno bilo,
Pa govori svojoj snahi mladoj: 15
„Mila snaho što si nevesela,
E ti nemaš ručnoga đevera,
I moj Jovo brata rođenoga,
Ema ima devet bratanića”.
Ona njojzi stade govoriti: 20
„Majko mila, Bog ti pomogao,
Jesi l’ čula, al’ ti ko kaziva,
Nije grana bez žuta jablana,
Nit’ mirisa bez ruže rumene,
Niti brata što ne rodi majka, 25
Što ne rodi i otac i majka,
Ali treba i mi da živimo,
I s narodom da se veselimo”!
Milorad Radević, Miodrag Maticki: Narodne pesme u Srpsko-dalmatinskom magazinu, Matica srpska, Institut za književnost i umetnost, Novi Sad * Beograd, 2010., str. 109-110.
