Sumor
I
Ko leptiri, po granama treperi mi list do lista,
Pa šumori zelen-gora, kô kad negdje iz dubina
Pritajeni izvor vrije, il' kô da mu voda čista
Sa potmulim šumom pada sa kamena i visina.
Iz debele hladovine ja kroz lišće gustih grana
Gledam kako plavo more smiješi se i bjelasa
I po njemu lađe mnoge, gdje se bijele usred dana
Sa jedrima zaobljenim, kô labudi vrh talasa.
Oko mene svuda gluho, svi glasovi izumrli,
Samo ptica kroza granje više moje glave hrli
I, kô da bi pjesmom htjela moju dušu da nasmije.
No moja je duša tako umorena od sveg ljuto
I oko nje sve što živi biva kô i ona hudo,
Sve sumorno, bez osmijeha, i sve, kô da srećno nije.
II
No i sumor miris ima i bolova svojih draži,
On otkriva teške tmine oko mene i u meni,
A obmana prazna svjetlost i života puste laži
Na njegovom mrazu trnu i padaju sahranjeni.
Ah, no on je otrov zmijski za nevina srca jošte,
Jer s obmanom ona žive i s obmanom ona mriju.
A obmane – život to je, njegov zanos i milošte
I njegova svjetlost to je sjaj živóta naših sviju.
Srca žive bolujući; njima lijeka samo ima
U ružičnim obmanama i u slatkim otrovima,
Što u svijetu burnih strasti, tražeći ih
[žudno piju
I, dok duši sumor svijetli kroza tmine sve to
[veće
On u srce, kao avet, sve gaseći, ulijeće
I tu strašni grob otvara i pustinju sve
[strašniju.
Montana, oktobra 1904.
