SUZBIJENA ZAVIST
O pjesniče, čemin
S busa prozborio:
Ko je ikad bjelji
Od mog lišća bio?
Čemine, ne luduj,
Ti bi skrio lice
Da bjelinu vidiš
Moje djevojčice.
O pjesniče, rekla
Na to ruža kivno:
Pogledaj mi lišća
Rumenilo divno!
Ne gizdaj se, ružo.
Do lica bi moje
Djevojčice lišće
Pobl'jeđelo tvoje.
Tad s prkosim glasom
Vjetarac me sretne :
Ja s livade nosim
Sve mirise cv'jetne.
Zaman ti se, vjetre,
Svi mirisi šire,
U djevojke moje
Njedra slađe mire.
Najzad i zvijezda
Gnjevno zatreptila
Veleć: nij' od mene
Svjetlja tvoja vila.
Zv'jezdo, istim sjajem
Oko njoj sijeva,
Al' toplije srca
No zrak tvoj zagrjeva.
