Stražilovu

Izvor: Викизворник

Stražilovu  (1884) 
Pisac: Mita Živković


Oj ka gori,
Fruškoj gori,
što je višnji valjda stvori,
da se u njoj samo poji
il’ u slavu višnjem bogu
dogod dopret’ pesmom mogu
smerne sluge svetog hrama,
tihom pesmom, molitvama;
il’ da tice ljud’ma poje,
da im čari gore svoje
dižu,
da im pesme na grob stižu,
nek odjekne zemlja laka; —
ka toj gori
duh mi skori.
Po drveću lišća nije,
a bič hladnog vetra bije
svele grane
pa raznosi na sve strane
kroz videlo, kroz tamninu
drktavicu onu njinu,
iz koje se čisto dižu
tihe reči, da opišu,
šta sve krije zemlja ova
sada pustog Stražilova?

Vetar huji
i u besnoj u oluji
iz hladnoga
groba toga,
što s’ u crnoj tmini kupa,
k’o da bela senka stupa.
Senka sveta
s’ onog sveta,
što joj braća od milost
donesoše svete kosti
iz tušine na to mesto,
tu neka im bude presto.

Senka bleda,
hladna senka gruda leda,
pa nečujnim krokom staje,
a k’o da je
iz nje sunce sjati stalo,
e tako se zasijalo
i drveće i ta gora,
što do skora
gusta, crna tmina skrîva.
I k’o da je senka živa,
kao da su tu pred njome:
mladi momci, mlade mome,
žene, deca, starci sedi,
a senka ih gledi, gledi,
pa im poče da besedi...
Čudan glas joj, čudni zbori!
Tako slatko ne govori
ništa, što s’ na zemlji stvori;
tako slatko, tako milo,
da sve, što se iskupilo, —
kao da je jedna duša,
jedna glava — tako sluša.
Svaku rečcu, grudu zlata,
umom hvata,
u grudi je svoje piše,
a od njih se pesma niže
od bisera bisernija,
a od zlata trepernija...

Sanak minu,
u duši mi java sinu:
to je pesnik Branko bio,
što je pesmom proslavio
i u zvezde što je skov’o
Stražilovo.

    *
*       *

I ta hvala nije pusta,
jer sveta su ona usta,
što raznela srpskom rodu
tu divotu;
nju zapisa
i naniza
u sred srca preduboko.
Ali ono što j’ za oko,
to za dušu nek je ovo
„Stražilovo”!

15. dec. 1884. Beograd

Izvor[uredi]

1885. Stražilovo, list za zabavu, pouku i umetnost. Godina prva. str. 1-4.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mita Živković, umro 1913, pre 111 godina.