Stojanu Novakoviću
Uz hridi života i studene jave
Pod svojijem krstom i ti si se peo,
No pred mrazom nisi saginjao glave,
Jer bog tvome srcu dade oganj vreo.
Kô orlovi jaki iz rodnih gnijezda,
Čija srca nigda zadrhtala nisu,
Letio si gori... I sada na visu
Stojiš, kô hrast jedan, pod spletom zvijezda...
Kako li nas toplo tvoja duša grije
Usred ovih kobnih i sumornih dana!
Nad nama kô stablo blagoslova bdije,
I mi svi plod zlatan beremo joj s grana...
Nek je blagosloven onaj trenut mio
Kad te sjajna rodi njedro srpske grude!
Ta ti jedan, starče, dostatan bi bio
Pa da srpski narod vazda slavan bude!
Po gorama našim, po polju i luci
Prosuo si uma svijetle planete...
I mi danas, evo, kô ocu dijete,
Svi stupimo tebi sa kapom u ruci.
Blagoslovi, starče! Nek naraštaj cio
Velik djelom bude kô ti što si bio!