Stari zvonar

Stari zvonar Pisac: Jovan Grčić Milenko

Što je zvono zaplakalo?
Što žalosno tako zvoni?
K’o da s kule selo zove
Da sa njime suze roni...

Kako ne bi zaplakalo!
Kako tužno da ne zvoni!
Kad zvonilac, sedi starac,
Prsa gruva, suze roni...

Po stoleća kako zvoni...
Oglasno tol’ke veće!
No ime im ne zna više,
Odavno ih s uma smeće...

Al’ danaske oglašuje
Izda’nulu sreću svoju:
Sina mila — uzdanicu!
Ima l’ jošte nadu koju?...

»Nema! Nema!« zvono zbori,
A ti zvuci oca truju,
Pa mu bolom srce slabo
Sve silnije opasuju.

I teret ga nadjačao...
Sve slabije uže trza,
Sve mirnije po kamenju
Švigarićem uže vrza...

Čuj, i zvono jedva drhti...
Još jedared ciknu, — stade...
S njim i život stao jedan,
Jer zvonilac mrtav pade...

U Beču, 15 jula 1869.

Izvor

Jovan Grčić Milenko: Celokupna dela, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta, str 75-76

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Grčić Milenko, umro 1875, pre 149 godina.