Starica
| Starica Pisac: Ivo Ćipiko |
Starica
Parobrod se otisnuo od kraja, okrenuo i izišao iz spljetske luke; s njegove palube po svome običaju posmatram okolinu i obalu pored koje plovi. I makar da sam više puta imao prigodu da se nauživam tih vidika, ipak, uvijek, jednakom slatkom melanholijom prati mi oko mrke čemprese sustjepanskoga groblja, i gledam njegovu visoku obalu i, ispod nje, duboko, tajanstveno more — i sjećam se sebe i svojih djačkih dana. Tu more uvijek žamori, a podalje u uvalicama miruje i vuče isprano, bijelo žalo, a čisto me u duši nešto steže, kada gledam u ta zasjenuta, skrovita zatišja, otkuda puca pogled na široku nemirnu pučinu . . . A parobrod odmiče i za sobom ostavlja uvalice, rate, školje i škrape, uvijene u zagasito plavetnilo raznih nijansa, pa kada stiže pored crkvice uzidane u golu kamenu, što je zakriljuje samac bor i jednako nad njom žamora svoju pjesmu, kao blagi odjek pučine, čeljad se po običaju krsti; ali ja ne dižem ruke, čemu? Ja sam još prije u sebi osjetio svu milinu slobodne, skrušene duše . . . Pa eto i pošljednjega Mrljanovoga rata i preda mnom otvara se kaštelanski prodor — prodor moga zavičaja — i tada, na dogledu vitkoga zvonika, moja je misao življa i postepence izbijaju jači osjećaji iz djetinjega doba. I pogled bježji na sure visove i guste, mrke dubrave, pa tako svesrdno zanesen i ne osjetih da se s pučine postepence gubi jaka, trepereća sunčeva svjetlost i da se s istočne strane gomilaju oblaci.
— Nevera će! — čujem iza sebe nečiji glas. Okrenuvši se opazim poznatu mi staracu, majku jednoga moga školskoga druga.
— Poznala sam Vas odmah, ali Vas nijesam htjela smetati . . .
Odmah se sjetih da će me biti starica potražila da joj što pričam o sinu joj, činovniku u jednom primorskom gradu. Ona sigurno mišljaše pošto sam bio njegov drug, da moram o njemu što znati. A varala se, jer mi već davno ne bijasmo zajedno, pa tako ohladnjesmo jedan prama drugome.
— Ni meni ne piše već dugo — odgovori mi ona, kad joj rekoh da nemam od njega glasa.
— Ne piše mi — ponovi. Pa se ko sjeti i poreče se: Lažem Vam, pisao mi je jednom — produži starica očito bistrije, kao da hoće da ga odbrani od nečije podvale — pisao mi je kad sam bila bolesna . . . I pitao me je u pismu, je li mi što potreba. . . Sigurno bio bi se sjetio svoje majke ! — Ućuta časom, pa osmjehnuvši se ljupko, djetinjski, i pogledavši me veselo u oči, produži :
— Znate što sam mu odgovorila?
— Pisala sam mu da meni ništa ne treba, da sam se ja naučila trpjeti; samo neka njemu i djeci mu dostaje . . . Ah! eto isto sjetio se svoje majke!
Staričino lice, pričajući, čisto dobi blag izraz, izraz zadovoljstva, i moj se ljubopitni pogled sukobi s njenim upokojenim. Dođe mi na pamet njen udovački život... kupuje ženski sitnež: konca, igala, naranača i drugih kućnih sitnarija, i to nošaše na leđima u svoje selo da preprodaje. Time ona bješe sina odgojila i na nauke ga dala. Isprvice nje ideal bijaše, da ga zapopi; mislila je: biće čašćen od svoga stada kao i drugi popovi, pomoći će sebe i svoje, i, smijući se, nadodala bi: Za njih je i ovaj i onaj svijet! — Ali sin se u najljepši čas, kad ga je tako rekući već gledala na otaru, usprotivi njenoj volji i, raspopivši se svojevoljno, upisa se na sveučilište. Od tada majci bijaše još grđe, nastadoše za nju prave oskudne godine: gladna zimnji i dugi, umorni, ljetni dani, kada se iz grada vraćaše sa svojom sitnom robom ne okusivši, preko cijeloga dana, ni zalogaja, a večeravši tek osoljeno divlje zelje; i noći besane, ugrožene mišlju da joj sin oskudijeva u nepoznatom, tuđem svijetu. A kad se prve godine povratio sa sveučilišta, čisto zadivljeno ga posmatraše: bijaše se posvema pogospodio, a samo bi se katkad snuždila, opazivši da je bljeđi u licu no obično: biće od velikih studija — pomislila bi, nastojeći tako da se otrese od svakojakih sumnja, koje bi joj se iznebuha nametale. I tada bi ga pitala boljom hranom i nastojala bi da ga i u najsitnijim stvarima zadovolji. A sin kao da se ne brinjaše za oskudicu i nevolju; svake godine preko raspusta dolazaše u selo sve to uglađeniji i gospodskiji, — dovrši ovoje profesorske nauke, tri godine poslije propisanoga roka. Pa tek što je dobio službu, oženi se, izgovarajući se, da to ne bi još bio uradio, kad bi bio mogao u gostionicama dobiti sve one ugodnosti, na koje se bio naučio u velikom gradu, i, okućivši se, zaboravi svoje rodno mjesto.
— Stići će nas nevera — javi se stara, samo da zametne razgovor, i pogleda u oblak, što je gonjen vjetrom prama nama dolazio. Za čas i udar vjetra zafijuče preko dimnjaka i kroz konope kataraka; pučina se naježila i tamnije pomodrila, parobrod jače škripi, a po moru naganjajuće se sjenke oblaka hitrije jure, ne mogući nikako da se stignu.
— Šest je godša što ga nijesam vidjela, a deset je punih što nije u selo dolazio — slušam u oluji meki zvuk staričina glasa. — Pošla bi' ga opet naći, ali ne znam, bi li mu ženi bilo milo viđeti me . . . Pa opet nema veće zarade kao prije . . . A je li te — osmjehnuvši se na me, reče življe — bilo bi dobro, da se za nj što nađe i iza moje smrti! Ma samo da mi ga je vidjeti! — zaključi i, pobojavši se kiše, obaziraše se uokolo da se negdje zakloni.
A bilo je i vrijeme jer nad pučinom i kopnom pade rani jesenji suton, vrhovi posuriše, a u dubravama već je mrak, kuće i drveta uzduž obale, pored koje plovimo, mrkije se ogledaju u nemirnoj vodi. Pogledavši još jednom uokolo, čisto nezadovoljan pođoh u drugo mjesto, da se od kiše zaklonim. Unutra nađoh tri poznata mi bogata trgovca, jednoga popa i dva stranca, po izgledu sigurno trgovačka putnika. Svi ćutimo iščekujući da oluja počne, pa da brzo oduši. I ne čekasmo dugo. Po palubi začu se padanje kiše, pa zatim nagao pljusak. U to, ispred jače oluje, niz stube silazi starica; pognula se, a pred sobom nosi punu košaricu sitne robe. Zaustavi se na ulazu, pa polažući na tle svoju košaricu, reče kao da se hoće radi nečega da opravda :
— Došla sam dolje, da mi ovo robe ne pokisne . . .
Niko joj ne odgovori; svi se, slušajući oluju, zabaviše svojim mislima, samo onaj sveštenik u po glasa moli svoj »oficij«.
Do malo i pljusak popusti, k nama siđe kapetan da naplati prijevoz. Pred njim objašnjuju se ona tri trgovca, sveštenik, dva stranca i ja: svi imamo popust, biva plaćamo treće mjeeto za drugo, i to svoje pravo ističemo punam glasom. Dođe na red i starica. Razriješi uzao na jednom kraju od mahrame, izvadi novac i plati potpuno, — a čudo mi, što se ne tuži. Kapetan pogleda u novac, pa na košaricu i veli joj:
— Još dvadeset para za robu.
Starica ćuteći plati i to.
U to blizu smo luke, a i oluja popušta. Kapetan uzlazi uza stube, a mi za njim. Starica se iz uljudnosti odmakne, pustivši gospodu ispred sebe; ja učinih isto. Ostavši časom sam sa staricom, rečem joj:
— Nije pravo da Vi sami, ispred svih nas, platiste potpuno prijevoz!
— E što ćete? — odgovori ona — nemam ja polakšice, a taki je zakon! — Pa s interesom upita me:
— Je li te, i moj sin Marko, da je ovdje, imao bi polakšicu kao ostala gospoda? — i čisto materinski osmjehnu se na me, njegova bivšega druga.
Napomene[uredi]
- Pripovetka je prvi put štampana latinicom, u časopisu Srđ, god. III, br. 9, Dubrovnik, 1904; »Kraj mora« M. Srp., knj. 4, Dubrovnik, 1911)
Izvori[uredi]
- Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 455-460, Narodna prosveta, Beograd.
|