Starina Novak nalazi ćer
Od kada je svijet postanuo,
Nije ljepši cvijet nastanuo;
Nije cvijet trava đetelina,
No je cvijet careva robinja,
Koliko se cura oglasila 5
I ljepotom svakom nakrasila,
Sa neba bi zvijezdu namamila,
A kamo li sa zemlje junaka;
A stara bi popa raspopila,
A nekoli momka prevarila. 10
Curu prose age i begovi,
A prose je paše i veziri,
A prose je 'odže i kadije,
A prose je Turci uštuglije;
Pa je prose bogati trgovci 15
I ostali Turci i bećari.
A đevojka đavoljega neće.
To se caru bješe dojadilo,
Pa je jedno jutro podranio
I robinju u kavazu nađe; 20
Po robinji turski selam viknu;
A ona mu selam prihvatila
I pred njime na noge skočila
I šiljte mu zlatno poturila.
Sjede care na šiljteta meka. 25
Ona cara na noge dvoraše.
Ovako joj care govoraše:
„Udaji se, ud'ata u z'o čas!
Već mi prosci tvoji dojadiše.
Uzmi, curo, pašu jal' vezira, 30
Jali 'odžu uzmi il' kadiju,
'Il uzmi bogata trgovca.“
A đevojka caru govoraše:
„Gospodare, care, od Stanbola!
Ja se mlada neću poturčiti! 35
Neću tvoga paše i vezira,
Ni ću uzet' 'odžu ni kadiju,
Ni ću uzet' bogata trgovca.“
A kad začu care od Stanbola,
Carske ode njojzi proklinjati: 40
„O, robinjo, Boga mi jednoga!
Prvi koji dođe turski svetac,
Vodiću te u moju džamiju
I ja ću tebe mladu poturčiti
I uzeti sedmu sultaniju.“ 45
A kad začu lijepa đevojka,
Proli suze niz gospodsko lice
I carevu poljubila ruku
I kroz plač je tio govorila:
„Žarko sunce, care od Stanbola! 50
Ja sam čula od mudrije' ljudi:
Grehota je uzet' 'ranitelja,
'Ranitelja ka` i roditelja,
Zato mene nemoj govoriti.“
A car joj se jopet proklinjaše: 55
„Zadav ti Božju vjeru tvrdu,
Robinju ću tebe poturčiti
I uzeti sedmu sultaniju.“
To car reče, od đevojke krenu,
A đevojka osta u kavazu. 60
Sve mislila, na jedno smislila,
Pa prigrnu od zlata feredžu,
A na noge nazu jemenlije;
Pa pošeta niz careve dvore,
Dokle side u čaršiju mlada 65
Do dućana terzije Jovana;
Po Jovanu Božju pomoć viče,
A Jovan joj privatio zdravlje
I pred njome na noge skočio,
Pa đevojci mjesto načinio. 70
Al' đevojka sjeđet' ne 'oćaše,
No Jovanu 'vako govoraše:
„O, Jovane, moje oči crne!
Daj, Jovane, da se poslušamo:
Daću tebe konja od mejdana, 75
A daću ti svijetlo oružje
I ođelo što ga car nosaše
I, Jovane, golijemno blago,
Da ti manjkat' za života neće;
Da me uzmeš za vjernu ljubu, 80
Da bježimo u goru zelenu.“
Tako rekli, tako učinjeli.
Kad uveče tamna noćca dođe,
Da Jovane pod carev dvor dođe,
Pa da bježe u goru zelenu. 85
Cura ode na careve dvore,
Jovan osta na svome dućanu.
Dok u veče tavna noćca dođe,
Jovan tada dućan pritvorio
I eto ga gore pod careve dvore, 90
A đevojka sa dvorova siđe,
Dovede mu pelivan dorina,
Na dorinu šest eljbeta blaga,
Donese mu ruvo i oružje,
A đevojka dovede gavrana, 95
Na gavrana dvanaest eljbeta,
Sve žutije mekije' dukata.
Posjedaše konje đuelane,
Pobjegoše noći bez mjeseca,
Utekoše u goru zelenu 100
I tu biše tri bijela dana.
Vedro bješe, pa se naoblačilo,
Iz oblaka tija kiša nađe,
A kroz kišu snijeg udario,
A na snijeg sjever izvrnuo. 105
Smrzaše se toke za jeleke,
A jeleke za tanke košulje,
A košulje za bijelo tijelo,
Reče tada terzija Jovane:
„Bjež' đevojko, natrag da bježimo!“ 110
Reče njemu lijepa đevojka:
„O, Jovane, grđi od đevojke!
Nije ovo ledan Mitrov danak,
No je ovo čestit' Đurđev danak;
Sad će, Jovo, ogrijati sunce, 115
Pa sa gore opanut' kitina,
A na goru ostati listina,
Razmrznuti toke i jeleke,
Pa ljubiti đevojačko lice.“
No joj Jovan ode besjediti: 120
„O, đevojko, Boga mi jednoga!
Ja ću bjensat' bijeli Stanboliju,
Ja ti više neću ljubit' lice!“
Tad mu reče lijepa đevojka:
„Daj ti meni sablju od mejdana 125
I daj mene pušku džeferdara,
Da se mogu branit' od vukova,
Pa ti bježi gradu i Stanbolu.“
Dade Jovan sablju od mejdana
I dade joj pušku džeferdara, 130
Pa se natrag ka' Stanbolu vrnu,
A gleda lijepa đevojka,
Pa privati pušku džeferdara,
Puni pušku niz lijevu ruku,
Prinese ga oku i obrazu, 135
Na taban mu vatru naložila,
Jovana divno pogodila,
Nasatice među lopatice,
Dok mu izbi niže onsičice;
Mrtav pade niz konja dorina, 140
Pa priskoči, posječe mu glavu,
Pa priveza vranca za dorina,
Pa okrenu u goru zelenu.
Dokle dođe pod jelu visoku,
Tu je cura vatru naložila 145
I divno se cura ogrijala.
Pa dovati Jovanovu glavu
I umi je vodom i sapunom,
Pa sa mrtvom glavom razgovara:
„O, Jovane, grđi od đevojke! 150
Vid', Jovane, njima ne vidio,
Divno li se, Jovo, ogrijasmo!
Sad bi bolan ljubio đevojku!“
To govori, pa poturi glavu,
Od sebe je nogom oćušnula 155
I tu cura noćcu prenoćila.
Kad ujutro jutro osvanulo,
Vedro biješe, sunce ogrijalo;
Tad đevojka posjede dorina,
Naćera ga preko Romanije; 160
Pa đevojka iz grla pjevaše:
„Čarno goro imaš li junaka,
Da šlježe drumu zelenome,
Da bi uzme lijepu đevojku,
Uz đevojku golijemno blago?“ 165
A to začu Starina Novače,
Pa govori Novak 'ajducima:
„Braćo moja, trideset 'ajduka!
Eno ide delibaša Ibro
I sa njime trideset janjičara 170
I ćeraju carevu miriju;
Da idemo drumu zelenome,
Da Ibrovu posječemo glavu
I otmemo golijemno blago.“
To izreče, na noge skočiše 175
I eto ih na drumu zelenome;
Zapadoše oko druma puta,
Oko druma sa obadvije strane,
Ma ne 'oće Starina Novače,
No zapade nasred druma puta 180
I ovakvu riječ progovara:
„Nemoj koji pušku izmetnuti,
Dok ne pukne moja džeferdara
Na Turčina delibaša Ibra;
Pa vi tada kako koji može!“ 185
A to začu lijepa đevojka,
Đe 'ajduci zbore oko puta,
Pa zavika iz grla bijela:
„Nemojte se danas prevariti,
Niti moje lice nagrditi! 190
Ja nijesam turska poturica,
No sam jadna lijepa đevojka;
Ako mi se počem ne vjeruje,
Viđite mi u njedrima dojke.“
Pa đevojka prsi raspučila 195
I ukaza đevojačke dojke.
A kad viđe Starina Novače
On po'ita brže do đevojke,
Pa pod njome uhvati dorina
I sagleda u đevojačko lice. 200
Kad vidio, vako govorio:
„Blago mene, blago i Grujici!
Evo cure, Gruja da ženimo.“
Povedoše curu u pećinu,
Pa tu svadbu i vesenje grade: 205
Dobaviše i popa i kuma,
Da vjenčaju za Gruja đevojku.
A kad pope u pećinu dođe,
U ruke je knjige privatio,
Da on vjenča curu i Grujicu; 210
A kad bio na pola venčanja,
Vedro bješe, pa se naoblači.
Iz oblaka zagrmiše munje;
U pećini njima udariše,
Iz ruku mu knjige isćeraše; 215
Po pećini sve se razbježaše.
Malo ostalo, jopet Novak viknu:
„Anu, pope, da vjenčamo Gruja!“
Jopet pope knjigu dovatio,
Ćaše pope da vjenčave Gruja. 220
Jopet njemu zagrmešje munje,
Iz ruku mu knjigu isturiše;
Po pećini svi se razbježaše.
Malo stalo, tada Novak reče:
„O, đevojko, da te Bog ubije! 225
Šta si, curo, Bogu zgriješila,
Te se ne moš vjenčat' sa Grujicom?
O'kle li si, od koga li grada?“
A đevojka tio govoraše:
„A Boga mi, od gore 'ajduče! 230
Ne znam šta sam Bogu zgriješila.
A kad me pitaš, da ti pravo kažem:
Jesi l' čuo zemlju Debeljevu,
A u njojzi Debeljić Novaka?
Na njega su udarili Turci 235
I otle su njega raselili,
On uteče tada u 'ajduke;
Mene jesu tada zarobili,
Ja sam bila od sedam godina,
Dali su me caru čestitome, 240
Car je mene tamo podignuo
I hteo je mene poturčiti.
Otalen sam malo pbjegnula
Sa momčetom terzijom Jovanom;
Jovan se vrnuti 'oćaše, 245
Ja sam mlada njega pogubila
To sam samo Bogu zgriješila.“
A kad začu Starina Novače,
Tople su ga suze proplanul;
I ovaku riječ govoraše: 250
„Blago mene danas i dovijek,
Kad sastavih moju đecu dragu.“
