Stana Rankovićeva

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Stana Rankovićeva
Pisac: Svetozar Ćorović


Svetozar Ćorović.jpg
Stana Rankovićeva


(Noć. Dvorište pred Rankovićevom kućom. Na lijevoj strani Rankovićeva kuća skromna, seoska. S desne strane kuća Stojčićeva. Iznad obje kuće diže se brdo, preko koga krivuda nešto šira putanja. Na pragu svoje kuće sjedi Ranković, mlado bledunjavo momče, i teše nekakav direk. Pred njim stali Bumbić, Repatica i Stojčić, seoski momci, naoružani, ogrnuti dugim, crnim strukama.)

BUMBIĆ: Ama u kakve si se misli pustio, čoječe?... Misliš li, zar, skidati oblake s neba, jali gromove ukroćavati?... Okani se besposlica, kad nijesi učevnjak, i lijepo nam reci: hoćeš li s nama?...
RANKOVIĆ (hladno): A šta ću vi odgoviorit’?... Ja sam se mislio, mislio i najpošlje smislio da ne iđem. Vi hajdete i sretan vi put, a ja ću siđeti doma, đe sam i sjedio.
BUMBIĆ: Sramota je i bruka grdna da ostaneš nakon nas. Dok sva braća ustaju i prifaćaju za oružje da se biju za slobodu i da se napiju krvničke krvi, ti zar da sjeđiš ovđe, kraj ognjišta, ka’ babetina kakva? I dok ni u kome drugome selu ne osta brata sestri od zakletve, zar da je naše selio bogom prokleto i da nas jedan jaran iznevjeri? Kad druga braća ne žale ni krvi, ni kuća, ni imuća, zar mi da zažalimo i da ne pođemo za njima?
RANKOVIĆ: Ako je vama omrz’o život, pa hoćete da ga izgubite, elate braćo, prosto vi bilo. Ja vi ne mogu to zabraniti... Ama ja neću s vama!... Nije glava tikva, pa ako' danas razbijem jednu, da šjutra kupim drugu.
REPATICA: A zar je tvoja skuplja od našijeh? Biva si ti nešto od nas bolji i mudriji? I misliš li, ako ne pogineš s nama, da ćeš vavijek živjeti i da nikada neće smrt prispjeti da te pokosi?...
BUMBIĆ (s podsmjehom): Ili je tebe mati rodila na finijem dušecima, pod svilenijem jorganima, ođenula te zlatnom košuljiom, a ’ranila te medom i šećerom, pa si svik’o na gospocki život i stoga ti žao poginuti?... Ili ti nijesu Turci dodijali, nego te ka’ rođena braća grle i ljube i na rukama nose?... Ne gone te, ne prijete ti glavi, ne kreću ti u obraz, nit’ diraju žensku čeljad ka’ drugome? Nijesi li viđ’o kako neki dan usred sela ubiše Gavra Vukovića i šćer mu Anđu?... Hoćemo li čekat’ da nas sve ’nako smaknu?...
RANKOVIĆ: Neka smiču koga hoće, a mene neće... Meni su dobri?... Pa, ako ćemio pravo, šta smeta kad i darnu nekoga?... Oni su age, pa im ise može, a ko je aga, ja mu sluga... Zar nije tako i bog naredio?... Da to nije njegova volja, mi bi pušili na dugi čibuk, milovali po deset mladijeh kaduna, jahali konje i pasali sablje... Mi bi bili age, a oni bili robovi i klanjali nam se do zemlje.
BUMBIĆ: Okani se, duše ti, toga pametovanja! Nijesi ti ni đakon, ni kaluđer, a ni vladika, pa da znaš mudrovat’... Nego reci: volim Turke, volim da me oni gaze, nego da sam sebi budem gospodar, pa ćemo ti tome lakše svjerovat’...
RANKOVIĆ: Pa neka me gaze... Da me ne gaze oni, gazio bi neko drugi, pa svedno mi je...
REPATICA (Bumbiću): Ostavi, brate, toga kaluđera. Zaluđu ti je gluhome govoriti. Nek’ ostane na domu i neka bude turski konj kad hoće. Drag mu je samar, pa eto mu ga, neka ga nosi!
BUMBIĆ: Ama voljeo bi ja da smo zajedno i da nam ne ostane ni jedan... Naše je selo oduvijek znano sa dobra glasa i svijetla obraza, pa sada, biva, to da izgubi zbog jednoga i da ostane za ukorbu?
RANKOVIĆ: Božija vi vjera, s mene vi ga izgubiti nećete. Jali jedan čojek bio, jali ne bio, svedno je... Jedna lasta ne čini proljeće.
BUMBIĆ (gleda ga): E dobro, nek’ je i tako!... Ama reci mi koga žališ toliko?... Od roda danas nemaš nikoga, do jednu sestru. A ja ostavljam i majku i dvoje nejakijeh crvića s njome, što jioj više odmažu nego pomažu, a nit’ imaju soli ni hljeba u kući...
REPATICA: I ja ostavljam sestru i mater. Volim, vjere mi, da obje od gladi umru, jali da i’ Turci konjima pregaze, nego da izostanem iza družine i da obručim i selo i sebe.
RANKOVIĆ: Vama je lakše, jer ih imate više... Ama u mene je jedna jedita sestra, pa šta ću s njome? Hoću li je odvesti u šumu, među dubove, pa je objesiti o jednome?
REPATICA: Eno joj moje kolibe, pa nek’ iđe u nju ka’ u svoju... Zakleću mater mojom ljubavi, a sestru mojijem životom, da je gledaju bolje nego mene. Pa ako ti je i to malo, a ja ću i’ prokleti, da je dvore ka’ robinje...
RANKOVIĆ (slegne ramenima): Ja opet neću.
BUMBIĆ: Nećeš?
RANKOVIĆ: Neću.
STOJČIĆ (plane): Pa i ne trebaš nam!... Ostavite, braćo, strašljivoga zeca, neka u jami skapava dok mu paščad pasjim zubima ne iskidaju pogano meso!
RANKOVIĆ (ustane): Pa pustite me, okanite me se! Ja vas nijesam ni zvao!... Što ću vi ja?... Nijesam ja Kraljević Marko, pa da pobijem po' stotinu Turaka... Od mene vi nema fajde, pa krenuo jali ne krenuo!... (Ode u kuću.)
REPATICA: Neka ostane, ne dirajte ga!... Bolje da pazimo na se, pa da sa ostaltom družinom u ime božije krećemo na put... Nemamo više rašta čekati...
BUMBIĆ: Neka, jadan; pričekaćemo našu čeljad dok nam donesu brašenice. Treba nam se s njima i oprostiti, jer ja, vaistinu, neću na put bez njihova blagoslova. Ako poginem u boju, lakše će mi bit’ kad znam da su mi ’prostili.
STOJČIĆ: A ja ti se nemam s kime ni praštati, ni ljubiti. Što imam ruha, to je na meni, a što imam kruha, to je u meni!... Još se samo računa moja eno ona kuća, što mi ostaviše stari, da se u njoj skrasim. Sad će i ona ostati Turcima...
BUMBIĆ: Opet ćeš joj se vratiti, ako bog da!...
STOJČIĆ: Nikada, brate!... Sluti mi se nešto da nikad više ovđe krnčit’ neću... A i ne treba mi ni kuća ni kućište!... Kad život nosim u vatru, treba i ovđe vatru ostaviti... (Uljeze u kuću i vrati se sa zapaljenom glamnjom.) Ovako ću ja! (Baci glamnju na krov, koji počinje goriti.) Ovako, ovako!... Neka gori, pusta, neka izgori do temelja!...
REPATICA: Šta učini, bolan?
STOJČIĆ: Ništa. ’vako je učinilo još trista ljudi, pa što ne bi’ i ja!... Ako poginem u boju, neka mi pogan ne pogani praga! (Krov gori i počne obasjavati dvorište.) Vidite li, pogledajte kako se svijetli! Zar nije bolje ’vako? ... (Plamen sve viši. Kuća gori, praska.) Čujete li kako plamen pjeva?... Da je Božić, lijepa bi, vjere mi, bila vatra za badnjaka!...
(Iz sela čuje se velika graja i glasovi: Vatra! Đe? Šta gori?)
STOJČIĆ (dozivlje): Hodite, hodite, braćo, i gledajte! (Dolaze do trideset mlađih i starijih seljaka. Svi mlađi su naoružani, ogrnuti strukama.) Ama niko neka se ne usudi da trne. Noćas se krećem sa družinom na put, pa hoću put da osvijetlim!...
(Dolazi do dvadeset starijih i mlađih žena i djevojaka. Sve nose torbe, tikve vodene i čuture.)
BUMBIĆ (izlazeći im u susret): Zar vi gotove?
STANIĆEVA (visoka, naočita plavojka): Odavno.
BUMBIĆ: A mi baš šćasmo krećati...
STANIĆEVA: A đe vi je Ranković?
BUMBIĆ (odmahne rukom): Ostavi ga.
STANIĆEVA (življe): Šta je?... Đe je on?
BUMBIĆ: Boji se momak krvi, boji se baja, pa ostade da kuću čuva ka’ junak i junački sin! (Smijeh unaokolo. Stanićeva ostane zacipljena. Momci i djevojke miješaju se i sašaptavaju.)
BABA MARA (mala, pogrbljena starica, sa štapom u ruci, pristupa Bumbiću): Evo ti, sinko, ponešto troška!... (Driješi staru, prljavu krpicu i vadi novaca.) Nek ti se nađe ... Štedila sam čitava vijeka da mi ostane za crnijeh dana, a sad eto tebi...
BUMBIĆ: A ti, majko, zar da ostaneš praznijeh šaka? Sve da ti odnesem?
BABA MARA (gurka mu novce u ruku silom): Ne treba meni!... Neću... Ne treba mi... Ja ću nać’ sebi... ja imam... (Brže.) Znaš, uštedila sam još toliko’...
BUMBIĆ: Fala ti, majko! (Ljubi je u ruku i sašaptava se s njome.)
REPATICA (u razgovoru sa Gašićevom, malenom, mršavom djevojkom): I neka znadeš: pazi mi se dobro! Čuvaj obraz i poštenje i čuvaj zakletvu, jer ako prevrneš vjerom božijom i pogledaš na drugoga, ubiće te vjera božija i pretvoriće te u ledeni kamen, pa ćeš stajati dok je svijeta i vijeka, da se vas svijet bruči sa tobom.
GAŠIĆEVA: Ako ikad' drugoga pogledala, da bog đa mi oči iskapale i ne imala ih. Ako sa drugijem riječi milosne progovorila, da bag da mi se usta skamenila, pa zanijemila zanavijek!...
REPATICE (okrene se sestri): Zbogom, sestro!... Čuvaj mi mater i nemoj je, pod staros’, ucvijeliti, pa da zažali jali na te, jali na me!... (Zagrli se s njome. Počinju se i ostali grliti i ljubiti. Neki plaču.)
BABA MARA (grli Bumbića): Sretan ti put bio, sinko. (Ljubi ga.) Da bog da bio majčin Obilić! (Okrene se u stranu i zajeca.)
STOJČIĆ: Zbogom mi ostajte svi!... Zbogom pusta kućo!
(Krenu putanjom, uz brdo, pjevajući:

     Zbogom kućo, zbogom zavičaju,
     Nikada nas više viđet nećeš,
     Sestre drage, vi nas ne čekajte,
     Vjerne ljube, vi se udavajte,
     Mile majke, vi se ne nadajte!

Iz kuće Stojčićeve sukne plamen i, sa hukom i praskom, sruši se krov ... Ustaši, na brdu, umotavaju se jače u struke i, vičući pošljednje zbogom, iščezavaju. Seljaci i seljanke, oborenih glava, razilaze se. Ostaju samo tri djevojke: Repatičina, Gašićeva i Stanićeva.)
STANIĆEVA (zamišljena): Odoše?
REPATIČINA: Sretan im put!
STANIĆEVA: I ja velim: sretan im put! Barem su otišli svijetla obraza ka’ sokolovi.
REPATIČINA: Barem sad znam da imam pravoga brata, a ne rđu, kukavca, nikogovića.
GAŠIĆEVA: A meni do neba žao što baš u našeme selu ostade i kukavac i rđa i poganović... Hoće nam se svak odsada rugati e nas on brani od Turaka.
REPATIČINA: Ranković zar?
GAŠIĆEVA: On baci obraz pod noge i pljunu na nj. Ranković dosada, a Branković odsada, crn mu obraz danas i vavijek, pred bogom i pred ljudima.
REPATIČINA (Stanićevoj): I ti ga, jadna, zamilovala?
GAŠIĆEVA: I reče kako ti je drag.
STANIĆEVA (plane): Neću govorit’ o onome što je bilo, a što sada nije. On mi je bio draži od svega svijeta, srce i duša, i život mi, i sve!... Njegovijem sam životom živjela, njegovom sam dušom disala! Njega sam u noći snijevala, a o njemu u danu mislila... Ama to je bilo dok sam ga cijenila za momka, za muška ... A danas vidim da nije ni žena, jer i žena može imat’ srce junačko i srpsko, a on ga nema!...
REPATIČINA: Ama ti si mu se zaklela, a znaš kakva je zakletva i kazna božija...
STANIĆEVA: Ako sam se zaklela, i zgaziću i bog će mi ’prostiti. Grijeh bi bio golem kada bi’ pošla za onakoga ženskonju i voljela bi’ biti kaduna, Švabica, Čifutka, nego njegova žena!...
REPATIČINA: I ja mislim tako... Koliko si mi bila draga dosađa, stotinu si mi puta draža odsada, zbog tijeh riječi.
GAŠIĆEVA: A nećemo ga ostaviti s mirom!
REPATIČINA: Gonićemo ga ka’ đavoli!
GAŠIĆEVA: Svaki dan ćemo ga ružiti!
REPATIČINA: I u pjesmu ćemo ga sknaditi!...
SVE TRI: Oćeraćemo ga u drugo selo!
(Stana Rankovićeva, zdrava, kršna djevojka, ukaže se na svojim vratima, držeći u ruci kabao za vodu.)
GAŠIĆEVA: Šutite, evo Stane ...
STANA (izlazi): A zar vi ovđe?
(Sve tri šute.)
STANA: Sta vi je... Sto ste zanijemile?... Zar n’ umijete govoriti?...
STANIĆEVA: A rašta ćemo ti govoriti kad si danas drukčija od nas?
STANA: U čemu sam drukčija? Sta sam kome učinila?
STANIĆEVA: Sto ti nijesi, učinio ti je brat... Ne smije momak da uzme pušku, pa da lijepo, sa braćom, krv prolijeva, neg’ ost’o doma da te preslicom odbrani od zulumćara. (Zasmiju se sve.)
REPATIČINA: A kakav brat, taka i sestra!... Niti mi više trebamo tebi, ni ti nama! (Pođu.)
STANA (stane im na put): Tako vi boga, jeste li pri svijesti?... Zar smo se juče poznale, zar smo od juče jaranice?
STANIĆEVA: Bile, samo bile ...
STANA: Zar nijesmo živjele ka’ sestre rođene i bile uvijek zajeđno u crkvi, i u kolu, i na vodi i na radnji?... Nijesam li vi, bone, hiljadu puta plakala u krilu čim bi me srce zaboljelo, a nijeste li vi meni sve svoje pričale?...
REPATIČINA: To sve bilo, pa prošlo.
STANA: Pa zar me nijeste mogle dosad poznati?
STANIĆEVA: Nijesmo te mogle poznati, jer nijesmo ni mislile da u tebi ima krvi Brankovića...
STANA (plane): Zar Brankovića?... Zar je brat isto što i ja?
GAŠIĆEVA: Kakvo jedno tako i drugo! (Protrče pored nje. Ona ostane ukipljena i dugo gleda za njima. Zatim hitno baci kabao i okrene kući.)
RANKOVIĆ (izlazeći iz kuće, susrete se s njome na vratima): Đe si to bila?
STANA: Bila na zlu!
RANKOVIĆ: Na zlu? ... Đe? ...
STANA: Sad me počeše koriti da sam od Brankovića loze. A rašta?... Što si se ti skamenio, pa s braćom svojom ne smiješ ići na Turčina. Mrve muške krvi u sebi nemaš!...
RANKOVIĆ: Kad bi’ ja sluš’o sve šta svijet govori, davno bi me nestalo. U mene nije tolika šaka da mu mogu začepiti usta.
STANA: Ama svijet govori mudro... Kad su drugi ustali i pošli, što i ti ne pođeš?...
RANKOVIĆ: Da drugi počnu skakati u vodu, biva bi trebalo da skačem i ja?... A rašta?... Sve to može bit’ i bez mene, pa neka bude!... Niđe se nemoj prtiti đe se bez tebe može...
STANA (jače): Treba da iđeš!
RANKOVIĆ (mirno): Ja, vaistinu, neću ...
STANA: Treba, čuješ li! (Grleći ga.) Tako ti mlijeka majčina, tako ti groba očina, tako ti moje ljubavi, hajde!
RANKOVIĆ (izvlači se iz zagrljaja): Neću...
STANA (stisne se uz njega još jače, ljubi ga): Hajde, moj brato!... Ako ima sestra brata jednoga, nek joj bude barem dičan!... Nemoj da te svijet ruži i da nas svi krivo gledaju!... Nemoj, tako ti ja živa bila!
RANKOVIĆ (odgurne je): Džabe trošiš riječi... Kad druge nijesam posluš’o, neću ni tebe. Svojoj pameti ja najvolim, pa za tuđom neću pristajati...
STANA (zajeca): Nemoj, bolan, da nam svijet pljuje na grob mrtva oca i matere... Nemoj da oni iz zemlje prokunu i tebe i mene... (Jače.) Hajde, molim ti se...
RANKOVIĆ (začepi uši): Govori sad šta hoćeš, ja te neću slušati.
STANA (pogleda ga): I ne čuj me kad si taki!... Ostani, lezi kad hoćeš!... Niko te više zamoliti neće!... (Ode u kuću.)
RANKOVIĆ (Uvuče ruke u džepove, pa poduže gleda za njom. Zatim se krsti i, jednako okrenut prema kući, dovikuje joj.): Ako danas ne nastupi strašni sud, neće nikada!... Bud me drugi lud svijet nagoni, tud si i ti pristala da me ćeraš u grob... Misliš, jadnice, da je lahko umrijeti ka’ popiti čašu vina! A ja volim život, volim gledati ovaj božiji svijet i živjeti mirno ka’ čojek, a ne verati se po gori od nemila do nedraga i očekivat’ kuršum u čelo... Ja volim podnijet’ i grdnju, a ne izgubit’ glavu... Svijet će galamiti, pa i prestati, a glavu niko povratit’ ne može... (Okreće se od vrata i sjeda.)
REPATIČINA, STANIĆEVA i GAŠIĆEVA (Dolaze zajedno, pjevajući):

     Oj sokole, naš sokole,
     Kaži nama šta te boli,
     Da ponude donesemo,
     Dva rebarca od komarca,
     Dvje bedrice od mušice ...

(Zasmiju se i opkole ga sa svih strana.)
STANIĆEVA (baci mu bošču): Eto ti, junače, pa pripaši i ponosi se ka’ pravi soko i sokolski sin! To ti bolje priliči nego sablja...
REPATIČINA (baci mu varjaču): A eto ti oružja, đa se braniš ako te Turci salete... Ne treba ti boljje amajlije!... Nju zađeni za opregaču, pa je viđenija od male puške...
GAŠIĆEVA (baci mu suknju): A za to se, momče, zakloni ako ti do ljute nevolje dođe.
RANKOVIĆ (prezrivo ih gleda): Od mahnite čeljadi pametnijemu se ne mogu ni nadati. Da ne znam kakve ste, ljutio bi’ se...
STANIĆEVA: Uredi se i nakiti sad, pa će ti biti čist obraz pred družinom. Kad si mudriji od svakoga, treba da se i poznaješ mimo druge.
RANKOVIĆ (gleda je): Pa i ti tako, mahnita đevojko!
STANIĆEVA: I ja, i ja! Do danas sam te milovala, a po danas bi te klala ka’ Turčina... Nit’ ti trebam, nit’ mi trebaš!... Ti traži curu prema sebi, a ja ću momka prema sebi...
RANKOVIĆ: E, ako misliš da će me i to oćerati na vojisku, prevarila si se! ... Moja pamet meni je opet najbolja i nju ću slušati! ...
STANA (Obukla se u muško ruho, uzela pušku u jednu, a preslicu u drugu ruku. Preslicu baci bratu.): Eto ti, ženetino, pa predi kad nijesi za drugoga! Ne dam ja da ovaj dom nazivlju Brankovića i da me poprijeko gledaju... A kad ti ne znaš pušku opaliti, evo ja znam! (Opali. Okrene se drugaricama.) Zbogom ostajte! (Pohita uz brdo. I drugarice i brat joj stali, ućutali i samo blenu za njom.)

1900.


Izvori[uredi]

  • Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 9, strana 112-125 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 101 godina.