Srpska crkva 1

Izvor: Викизворник
PREGLED ISTORIJE HRIŠĆANSKE CRKVE
Pisac: Protojerej Grigorije Mikić


PRVI DEO
Od krštavanja Srba do Svetoga Save

I. Krštavanje Srba[uredi]

1. Hrišćanstvo je došlo na Balkan još u apostolsko doba. Tu je dugo i brižljivo negovano iz tri žarišta, iz Soluna, Salone i Sirmiuma. Seoba naroda učinila je na Balkanu pustoš, ali hrišćansku kulturu ipak nije uništila bez traga. Kada su se naši pređi naselili na Balkan, bilo je tu još crkava, manastira i episkopija. Ostalo je i nešto starog hrišćanskog stanovništva. Dosta ga je bilo u Primorju gde se već krajem sedmoga veka digla čuvena arhiepiskopija splitska na mestu razorene salonitanske (602. g.). Naši stari su, dakle, imali prilike da se odmah po seobi upoznaju sa hrišćanstvom, pa i da ga primaju. Uz tako slučajno upoznavanje sa hrišćanstvom, svakako im je ono odmah po seobi i propovedano. Vizantija je uvek pomagala širenje svoje vere među došljacima koji su ušli u njene granice.

2. Srbima naseljenim na Balkan propovedali su za prvi mah hrišćansku veru misionari koje im je slao Rim. Jamačno su bili upućivani iz zapadnih primorskih gradova ili iz Soluna, gde je sedeo vikar rimskoga episkopa. Misli se daje to bilo u VII. veku za vreme vizantijskog cara Iraklija.

Ma da su naši stari bili naseljeni u vizantijskim oblastima te su od Vizantije politički zavisili, upućivala im je propovednike crkvena vlast iz Rima. Razlog je u tome što je u doba našeg naseljavanja granica rimske crkvene vlasti išla na Balkanu od Soluna preko današnjeg Đustendila i Sofije prema Vidinu na Dunavu. Mi smo se, dakle, nastanili, u glavnom, na rimskom crkvenom području. Za samu veru je bilo sporedno odakle nam dolaze propovednici jer hrišćanska Crkva tada još nije bila podeljena.

Uspeh te propovedi bio je slab. Posle tako velikog događaja kao što je bila seoba narod se nije dugo stišao i staložio, te nije bilo pogodaba za menjanje vere. Možda se naš narod i zato odlučno držao vere svojih starih, što je novu veru pomagala državna vlast iz Vizantije. Naši stari su slutili da bi primajući veru od Vizantije još više potpali pod njenu vlast. Oni su u propovednicima hrišćanstva gledali pretstavnike te vlasti, te su ih proterali odmah čim su početkom IX. v. digli pod Vlastimirom ustanak protiv Vizantije u oblasti Tare, Pive, Lima i Ibra.

3. Po drugi put su došli Srbima propovednici iz Vizantije. To je bilo oko 880. g, kada se Vlastimirov naslednik Mutimir pokorio vizantijskom caru Vasiliju I. Makedoncu, a sa njime i srpski krajevi u Primorju. Tada je masa našega naroda primila hrišćanstvo, pa i Neretljani koji su mu se najviše opirali. Kršteni Srbi su došli već od 732. g. pod vizantijsku crkvenu vlast.

Svim Srbima, pa i primorskima, doneto je hrišćanstvo u ovaj mah sa istoka stoga, što su se granice između istočne i zapadne Crkve u toku vremena pomerile. Kada je vizantijski car Lav Isavrijanac u VIII. v. poveo borbu protiv poštovanja ikona sukobio se on i sa rimskim papom. Da bi papu zbog upornosti kaznio izlučio je car 732. g. ispod njegove vlasti one krajeve Balkana koji su dotle bili u sklopu zapadne Crkve i podložio ih je carigradskom patrijarhu. Papi je ostavio Istru i Dalmaciju sa splitskom arhiepiskopijom. Tada je cela zapadna pola balkanskog poluostrva, tzv. Istočni Ilirik, potpala pod carigradsku Crkvu. To su bili krajevi gde su se Srbi nastanili. Time je ogromna većina naših predaka za sva potonja vremena došla pod uticaj istočne Crkve i u veri i u kulturi uopće. Manji njihov deo, nastanjen na zemljištu splitske arhiepiskopije, ostao je pod verskim i kulturnim uticajem zapadne Crkve i Zapada uopće.

II. Učenici sv. braće Ćirila i Metodija[uredi]

1. Srbi su hrišćanstvo koje im je doneto iz Rima i Vizantije primili površno, jer menjanje vere ne uspeva sa prvim pokušajima i u prvim naraštajima. Kod Srba je tako bilo i stoga što su učitelji nove vere došli sa tuđinskom prosvetom i knjigom koja nije imala nikakvih dodirnih tačaka sa našim primitivnim narodnim životom. Naši preci su počeli prisnije da primaju hrišćanstvo tek kad su među njih došli kao učitelji i sveštenici njihovi ljudi — Sloveni. To je bilo u ono vreme kada su saradnici i učenici svv. app. Ćirila i Metodija bili prognani iz Moravske i Panonije. Neki od njih našli su utočišta na Balkanu. Oni su za svoj apostolski rad nosili sa sobom slovensko bogosluženje sa slovenskom knjigom i pismom. Time su se oni razlikovali od dotadanjih propovednika i time su bili sposobniji da kod Srba utvrde tek posejano hrišćanstvo.

Učenici Metodijevi Gorazd, Kliment, Naum, Anđelar i dr. biše posle mučenja po tamnicama prognani iz Moravske. Neke su kupili kao roblje neki Jevreji i odveli ih u Veneciju, gde ih je otkupio jedan vizantijski legat i poslao ih u Carigrad caru Vasiliju I. Car ih je lepo primio, ali nije sve zadržao u svojoj službi. Neki od njih su otišli u Bugarsku. Drugi učenici Metodijevi dospeli su u Bugarsku preko Beograda. Za svv. Klimenta, Nauma i Anđelara kaže legenda da su dospevši do Dunava lipovom likom povezali tri drveta i prešli na tom malom splavu, uz Božju pomoć, do Beograda koji je tada bio pod Bugarskom. Starešina grada ih je uputio u prestonicu Preslav svome vladaru kanu Borisu — Mihailu. Boris je slovenske učitelje vere lepo primio i uputio ih je na zapad, u Makedoniju, u oblast Kutmičevicu. U tu je oblast spadao Ohrid i okolni krajevi. Ti krajevi su bili nedavno ušli u sastav Borisove države, no u njima su živeli čisti Sloveni. Turanskih Bugara tu nije bilo izuzev, možda, po koga vlastelina. Tako su slovenski učitelji dospeli u svoju nacionalnu sredinu i tu su mogli da okušaju svoj hrišćanski prosvetiteljski rad. Boris se postarao za uspeh toga rada, dao je Klimentu i Naumu sve što im je bilo potrebno za život i rad. Sloveni među koje su dospeli slovenski prosvetitelji bili su u neposrednom susedstvu Srbima Rašanima i Primorcima.

2. Rad svv. Klimenta i Nauma bio je pre svega u usmenom utvrđivanju hrišćanske vere i morala. Oni su narod neumorno poučavali, ispravljali neznanje, ublažavali surovost, iskorenjivali mnogoboštvo, uvodili red i pitomost u porodični život. Narod toga kraja, kao i po drugim stranama, ne beše još priviknut reči Božjoj. Kliment je obrazovao sebi saradnike i time je svojim prosvetiteljskim radom zahvatao sve dalje. Kroz njegovu školu je prošlo oko 3500 učenika. Njih je Kliment slao u narod kao sveštenike, đakone i čatce. Učio je i decu knjizi. Sv. Kliment je vrlo mnogo pisao, većinom kratke i jasne pouke o svetiteljima i o dobrom hrišćanskom životu. Sastavljao je propovedi da ih govore još neuki sveštenici. Brinuo se i za blagostanje naroda u kome je živeo: poručivao je iz Vizantije plemenite voćke i sadio ih, da pokaže koliko je bolje oplemenjeno voće od divljeg i verom prosvećen čovek od neprosvećenog.

3. Središte Klimentova rada bio je Ohrid, ma da nije stalno boravio u tome gradu. Iz Ohrida su išli slovenski misionari na sever u Rašku i na severozapad u srpsko primorje i prenosili su slovensku knjigu i hrišćansku prosvetu i među naše pretke. Išli su i u Bugarsku. Njihovim radom je na kraju IX. i početkom X. v. hrišćanstvo kod balkanskih Slovena, a kod Srba napose, uhvatilo u tolikoj meri korena da se kod njih u to doba već zameće hrišćanska kultura i književnost.

Rasadnici ili škole iz kojih je raznošena vera, a sa njome prosveta i književnost, bili su manastiri i crkve koje je Kliment gradio. Glavni manastir mu je bio u Ohridu. Sa Klimentom, dakle, počinje i naša građevinarska umetnost, uz koju je jamačno išlo i slikarstvo.

4. Car Simeon, sin kana Borisa, videći velike uspehe Klimentova rada namestio ga je za episkopa u Velici ili Dremvici. To je mesto bilo po svoj prilici negde oko Kičeva. Po Velici se sv. Kliment naziva Veličkim. Tu je svetitelj nastavio svoj apostolski i književni rad kao prvi episkop slovenskog jezika na Balkanu. — Pošto je među makedonskim Slovenima živeo i radio skoro 30 godina umro je Kliment 27. julija 916. g. Telo mu je položeno u Ohridu u njegovu crkvu. — Kada je Kliment postao episkop preuzeo je učiteljski posao njegov glavni saradnik sv. Naum i vodio ga je dalje. Naum je sahranjen u svome manastiru na južnoj obali Ohridskoga jezera. Za Anđelara i Gorazda, koji su takođe bili učenici svv. slovenskih apostola, kaže predanje da su sahranjeni u sabornoj crkvi u Beratu.

Uz Klimenta i Nauma delovao je među makedonskim Slovenima Konstantin prezviter, nazvan Panonac. On je prevodio grčke propovedi na slovenski jezik i sam je bio dobar besednik.

5. Rad slovenskih učitelja je kod naših predaka brzo pokazao svoje plodove. Već krajem X. v. i u XI. v. ima među našim precima hrišćana koji se svoje duše radi i Boga radi odriču sveta i sebe. To su Jovan Rilski, Prohor Pšinjski, Joakim Osogovski, Gavrilo Lesnovski. Oni su naši prvi svetitelji - posle Klimenta i njegovih drugova. Podvizavali su se na planinama između Vranje, Štipa, Razloga i Sofije. — Osim tih monaha imamo mi u X. v. i jednog sveca na vladarskom prestolu, posred svetske vreve i krvavih borbi. To je zetski vladar sv. Jovan Vladimir, prvi svetitelj među našim vladarima. Vladao je Zetom u ono vreme kada je car Samuilo širio granice svoje države prema Jadranu.

III. Prve crkvene organizacije na srpskom zemljištu[uredi]

1. Kada su Srbi kršteni, podvrgnuti su pod vlast onih crkvenih središta koja su se već od pre nalazila u krajevima koje su oni zauzeli. Srbi u Primorju došli su pod arhiepiskopiju splitsku i dračku koje su se sučeljavale kod Kotora. Pod tom vlašću su bili svakako i za vreme Časlavove države. Za Srbe u Raškoj ne znamo pod koji su crkveni centar u prvi mah potpali. Dok su bili u Samuilovoj slovenskoj državi potpadali su pod samostalnu makedonsku Crkvu. Posle propasti Samuilove države, kada je srpskim zemljama opet ovladala Vizantija, ostali su primorski krajevi pod Splitom i Dračem, a Raška pod ohridskom arhiepiskopijom.

2. Ohridska arhiepiskopija. U velikoj Samuilovoj slovenskoj carevini (976-1018.) postojala je samostalna patrijaršija. Sedište joj se menjalo u toku vremena, a kada je Ohrid postao prestonica carevine, došla je tamo i patrijaršija. Kada je vizantijski car Vasilije II. 1018. g. srušio ohridsku carevinu (Jovan Vladislav), ostavio je on u njoj stari poredak, pa joj nije ukinuo ni crkvenu samostalnost. Jedino ju je učinio nižom po dostojanstvu, oduzeo joj je naslov patrijaršije i nazvao je arhiepiskopijom. Car Vasilije dao je ohridskoj arhiepiskopiji vrlo široko područje u kojem je bilo oko trideset episkopija od Epira na jugu do Srema na severu. Ta arhiepiskopija je živela do 1767. g.

3. Ne dugo posle smrti cara Vasilija II. a u polovini XI. v. oslobodio se vizantijske vlasti zetski knez Stevan Vojislav. U borbi sa Vizantijom podvrgao je on pod svoju vrhovnu vlast gotovo sve okolne srpske zemlje. Tako je Zeta postala središte srpskog naroda, čije je težište sada prešlo u Primorje. Ni jedno od tri crkvena središta pod kojima je naš narod dotle bio nije ležalo u toj novoj državi — ni Split, ni Drač, ni Ohrid. Uz to je splitska arhiepiskopija bila pod rimskim papom, a dračka i ohridska su bile u vezi sa Vizantijom. Za novu državu je to bilo vrlo nezgodno, jer su Crkve tada bile na vrhuncu međusobne borbe koja je završena rascepom (1054). Na Balkanu su predmet te borbe bile oblasti u kojima su Srbi živeli, a koje su u vreme ikonoborstva oduzete od rimske Crkve. Vojislavov naslednik Mihailo starao se da u državi uvede samo jednu crkvenu upravu. Sa Vizantijom je bio u neprijateljstvu i stoga se u tome poslu obratio na Rim. Učinio je tako već i stoga što mu je jezgro države bilo u verskim i crkvenim vezama sa Rimom. Rimska stolica je zaista osnovala za sve krajeve njegove države arhiepiskopiju dukljansko-barsku u vreme vlade kralja Bodina (1089.) g. Za sedište joj je određen Bar, a dukljanskom je nazvana da bi se u tom nazivu obnovila stara Dioklejska mitropolija koja je nekada bila u Duklji kod Podgorice, a propala je u metežima seobe naroda.

Papa je celu stvar brzo rešio, jer je time dobio novo uporište na Balkanu za dalju borbu o krajeve koji su mu pre nekih 300 godina oduzeti.

Dukljansko-barska arhiepiskopija je, dakle, nastala iz težnje Mihailove da u svojoj državi stvori čvršće unutrašnje jedinstvo i iz vekovne želje papske da prenese svoju vlast na Istok.

Rimska crkva je sa tom arhiepiskopijom vladala u srpskoj državi oko 50 do 60 godina, dok nisu nastale druge političke prilike. Arhiepiskopija barska je ipak živela i dalje i postoji i danas.

IV. Doba Nemanjino[uredi]

a) Verske prilike u doba dolaska Nemanje na vlast[uredi]

1. Na užem srpskom zemljištu hrišćanstvo još ni za Nemanje nije bilo opća vera svega našeg naroda. Još i tada je bilo dosta potajnih i javnih staroveraca.

Koliko je pri prvim pokušajima da se naši preci krste smetalo narodno uzrujanje posle seobe, pa onda nepoverenje prema misionarima tuđincima, toliko je daljem napretku hrišćanstva među njima mnogo smetala velika borba i trvenje među dvema Crkvama — rimskom i vizantijskom. Na srpskom zemljištu su se sučeljavale obe crkvene oblasti i tu je ta borba morala jako upadati u oči.

2. Uz pitanje istočnog i zapadnog hrišćanstva postojalo je među Srbima u Nemanjino doba još jedno versko pitanje, koje je isto toliko, ako ne i više, ometalo učvršćivanje hrišćanstva. To je bila bogumilska jeres koja je među Srbe doneta iz Bugarske. Sa dogmatskim smutnjama i bogoslužbenim otstupanjima nosilo je bogumilstvo i opake društvene nazore.

Potpunom primanju hrišćanstva smetala je, dakle, kod Srba borba dveju Crkava i bogimilska jeres.

Sve to smetalo je i zasnivanju srpske države pod Nemanjom.

3. Okupljanju srpskih zemalja u jednu državu smetale su mnoge prilike, pa i to što su glavne srpske zemlje pripadale dvema verama i to zbog svog geografskog položaja. U Raškoj je imalo prevagu istočno hrišćanstvo, dok je u Zeti većina ispovedala zapadno hrišćanstvo. Kako je rimska Crkva u to vreme bila velika svetska sila, to su se naši pokrajinski vladari, kad im se nije išlo u državnu zajednicu, koristili borbom u kojoj su Crkve bile: prilazili su Rimu, papa ih je priznavao za zakonite vladare i uz njegovu pomoć su čuvali svoju pokrajinsku samostalnost prema Raškoj. (Mihailo)

Za Nemanju je, dakle, i kao za osnivača države bilo ponajvažnije pitanje vere. Odlučivši se za pravoslavlje utvrdio je Nemanja među Srbima hrišćanstvo i osnovao im je stalnu i trajnu državu.

b) Bogumilstvo[uredi]

1. Bogumilstvo je ogranak stare gnostičke i manihejske jeresi. Preneo ga je sa istoka na Balkan tadanji živi saobraćaj i mešanje naroda u stalnom ratovanju. Možda su ga donela i jeretička plemena koja su vizantijski carevi preseljavali iz Sirije i Male Azije u južne balkanske krajeve.

Nešto pre polovine X. v. a za vreme cara Petra, javila se ta dualistička jeres u Bugarskoj. Nazvana je, valjda, po imenu popa Bogumila koji ju je sa uspehom sejao među Bugarima. Bugarska je bila zgodno zemljište za bogumilstvo. Bugari su se tek nekoliko desetina godina ranije krstili, i to silom, pa je stara vera kod njih bila još toliko živa da su protiv hrišćanstva digli i ustanak. I oni su bili nepoverljivi prema svemu što dolazi iz Vizantije.

2. Bogomilsko versko učenje razlikovalo se od hrišćanskog već na osnovnim dogmama. 1) Oni su verovali da večno i naporedo postoje dva boga — dobar i zao. Dobroga su zvali bogom, a zloga satanailom ili đavolom. Priznavali su, istina, da je Bog trojičan ali nisu priznavali da su Sin i Duh Sveti ravni Ocu. 2) Po bogumilskoj kosmogoniji nebo i zemlju i sve što se vidi nije stvorio Bog, nego je sve to, pa i čovek, nastalo po volji đavoljoj, a Bog je tvorac duha i nevidljivog sveta. 3) Čovek je dakle po telu stvor zloga duha, a po duši je stvor Božji, no duša je njegova od Boga otpala; tačnije: ljudske duše su duše anđela koji su pali s neba, kamo će se opet vratiti (sravni sa Lučom Mikrokozma). 4) Bogumili su verovali da je sve što se u svetu do Spasitelja događalo u glavnom od zloga duha. Prema tome, Mojsije, proroci i Jovan Krstitelj bili su sluge satanailove. Zbog toga oni nisu primali Stari Zavet. 5) Za Sina Božjeg su verovali da je došao da povede borbu sa satanailom, no telo njegovo smatrali su samo prividnim, jer da je bilo stvarno bilo bi zlo kao i sve što je stvoreno. 6) Novi Zavet, knjigu rada Spasiteljeva i njegovih učenika, držali su za delo Božje i to im je bila jedina verska knjiga. 7) Bogorodicu su smatrali za čistog anđela. 8) Nisu priznavali ni jednu svetu tajnu, nisu poštovali svetitelje, nisu imali simvolike jer su nenavideli krst i ikonu.

3. Bogumilska zajednica, bogosluženje i život. Po bogumilskom mišljenju i Crkva je zla, jer se za vreme cara Konstantina pomešala sa državom i iskvarila se. No bogumili su verovali da je još od apostolskog doba bilo i takvih hrišćana koji se nisu mešali sa onim što je zlo, i da su oni (bogumili) naslednici tih pravih hrišćana, a njihova zajednica da je prava crkva Hristova.

Jerarhije u pravoslavnom smislu nisu imali ali su im opštine ipak imale svoje starešine. Docnije se te starešine kod nas nazivaju: ded, starac, gost, strojnik. Opštine su bile jedna s drugom u tesnoj vezi. Društvo im se delilo na verne i savršene. U zajednicu se primalo polaganjem evanđelja i starešinskih ruku na glavu katihumena koji je dospeo do primanja.

Bogumili nisu imali naročite hramove niti su za kult upotrebljavali kakve predmete. Na molitvu su se sastajali po šumama, ili po domovima gde je jedini nameštaj bio sto sa belim zastiračem i na njemu Novi Zavet. Jedina molitva im je bila Oče naš. U jednostavnom bogosluženju su se služili narodnim jezikom.

Bogumili su bili ozbiljni i radeni; često su nosili dugu odeću kao monasi. Hranili su se biljnom hranom. Sebe su nazivali hrišćanima i dobrim ljudima. Gde ih je bilo malo nisu se delili od pravoslavnih.

4. Bogumilska načela za društveni i državni život bila su prevratna. Oni su govorili da su Bogu mrski oni koji služe caru i njegovim doglavnicima, grdili su bogate, mrzili su sveštenike, rugali se starešinama i vlastima. Taka načela su im u onom vremenu privlačila pristalice, no vladari su ih zbog takih načela morala suzbijati.

Verski sistem bogumilske jeresi i njihov pogled na državni život po malo se menjao (Bosna), menjao im se i kult.

Neke tačke bogumilskog učenja, njihova ustrojstva i kulta potsećaju na pozniji protestantizam.

5. Širenje bogumilstva. Bogumilstvo se širilo iz Bugarske dalje po Balkanu. U XI. v. ima ga već u Carigradu. U prvoj polovini istoga veka prešlo je u Duklju. Poznije jedno žitije kaže da ga je tamo suzbijao Jovan Vladimir. Nemanjina je država bila blizu bogumilskoj Makedoniji, prirodno je da je ta jeres prešla i u nju. U Nemanjino vreme je u Srbiji bilo toliko bogumila da su imali svog posebnog načelnika.

Bogumilska jeres, gonjena iz Bugarske, Vizantije i Srbije, našla je utočišta u Bosni i Humu. Tu je sa njome vojevala papska stolica i rimokatolička Mađarska.

Sa Balkana je bogumilstvo preneto i na Zapad. U polovini XII. v. veliki deo Zapada je zaražen tom krivom verom: Italija, Francuska, Nemačka. U Italiji su se nazivali patarenima, u Francuskoj i Nemačkoj katarima. Zvali su se i albigenzima po gradu Albi u južnoj francuskoj gde su se ponajčvršće držali. Svi su bili u stalnoj vezi sa svojom kolevkom u Bugarskoj. Koje zbog krive vere, koje zbog načela o državi gonjeni su i na Zapadu. Najzad ih je nestalo, ali su ostavili traga na duhovnom razvoju Evrope.

v) Nemanja i pravoslavna vera[uredi]

1. Nemanja je osnovao srpsku državu i utvrdio je u njoj pravoslavnu hrišćansku veru. Ta dva njegova dela idu uporedo i u prisnoj su vezi među sobom. Stevan Nemanja nije bio naš prvi vladar koji je okupio srpske zemlje u jednu državu, no on je umeo da svojoj državi dade trajnije osnove nego što su to učinili Časlav i Bodin. Među tim trajnim osnovama države na prvom je mestu hrišćanska vera i pravoslavna Crkva.

Kada je Nemanja pregao da od plemena načini narod i od pokrajina državu, imao je pred sobom čitav niz jakih snaga koje su narod razjedinjavale i kojima se nije išlo u državni red: 1) razrožne pokrajinske težnje, 2) mnogoboštvo, 3) bogumilstvo, 4) borbu dveju Crkava, 5) neukroćenost i sirovost naroda i plemenskih starešina. Sve je to narod i razjedinjavalo i činilo nesposobnim za bolji društveni život. U takim prilikama je Nemanja, kao pravi državotvorac, morao želeti neku veliku snagu i organizaciju koja narod pitomi i unutrašnje izjednačuje i sjedinjuje. Tu je snagu osećao u hrišćanskoj veri i pravoslavnoj Crkvi. Zbog toga je bila glavna Nemanjina državnička briga da u svom narodu utvrdi pravoslavnu veru i da joj dade maha za razvoj.

2. Time je Nemanja srpsku državu i društvo stavio na duhovne, verske i moralne osnove, a to je bio ogroman posao. U taj je posao Nemanja uložio, pre svega, veliki primer svog ličnog života: »prvo je sobom pokazao šta je prava vera, a zatim je i druge tome naučio«. Uložio je u taj posao, kako je pesma zapamtila, velike materijalne žrtve »sve gradeći Srbma zadužbine«. Svoje naredbe i uredbe je podešavao prema potrebama Crkve i vere. I kada je silazio sa vlasti, naredio je Nemanja svojim naslednicima da se brinu za crkve i da ne zaborave pravovernoga zakona, što ga je on ustanovio. Poslednji blagoslov svojoj zemlji završio je kletvom na onoga ko otstupi od tih njegovih ustanova. Sve je to Nemanja činio u tolikoj meri da je teško reći šta je bio više svom narodu — vladar ili verski prosvetitelj.

2. Nemanja i bogumili. Da bi dao što više maha pravoslavlju Nemanja je prvo bogumile istrebio iz zemlje. Oni su bili podjednako opasni i pravoj veri i državi. Bogumilsko pitanje je rešavano na zemaljskom saboru i bilo je oko njega borbe, jer su mnogi od vlastele i sami bili bogumili. Na saboru je rešeno da se protiv jeretika upotrebi sila. Bogumili su na taj saborski zaključak odgovorili ustankom i u Nemanjinoj zemlji je izbila verska borba. Pobedio je Nemanja. Bogumili su koje izginuli, koje izbegli, a neki su se pritajali. U Nemanjinoj državi se više nisu pojavljivali.

3. Zatim je Nemanja pristupio rešavanju pitanja dveju crkava u svojoj državi. Rešio ga je tako što je uzeo pravoslavlje za državnu veru. Tako je rešenje bilo potpuno pravično, većina njegovih podanika bili su pravoslavni. Rimsku Crkvu okupljenu oko barske arhiepiskopije ostavio je Nemanja na miru. Tolika pravičnost u pitanju vere nije za ono doba bila obična pojava. Kada je tako u mladoj srpskoj državi pitanje vere bilo rešeno u korist pravoslavlja, valjalo je pravoslavlje što više utvrditi i dići. Nemanja se stoga dao na gradnju manastira, jer su u srednjem veku manastiri bili žarišta verske prosvete. Nosioci verske prosvete bili su sveštenici i kaluđeri. Tako je bilo i na Zapadu, a osobito u Vizantiji na koju se Nemanja ugledao. Sa Nemanjom počinje gradnja velikih manastira u Srbiji.

3. U Nemanjinoj državi je bilo manastira još iz vremena kada je Balkanom vladala Vizantija. Ti su manastiri bili u seobi naroda porušeni, osiromašili i opusteli. Nemanja je neke od njih obnovio, te se smatra njihovim ktitorom. Taki je npr. manastir sv Arhanđela u Skoplju i sv. Pantelejmona u Nišu. Osim nekoliko takih manastira što ih je obnovio, osnovao je Nemanja u Srbiji četiri nova manastira.

Prvi je Bogorodičin manastir za kaluđerice, kod današnje Kuršumlije. Zatim, nedaleko od njega manastir sv. Nikole za »crnce«. Treći njegov manastir Đurđevi Stubovi jeste njegova zavetna zadužbina. Kada je u borbi sa braćom dopao tamnice, zavetovao se Nemanja sv. Georgiju (pljennih svoboditelj) da će mu poslužiti celoga veka, ako ga svetac izbavi od nevolje. Pošto se izbavio, sazidao je manastir sa dve kule — Đurđeve Stubove na severozapadu od Novoga Pazara. Oko 1191. g. dovršio je Nemanja gradnju svog glavnog manastira Studenice.

4. Uz gradnju manastira iz kojih će se hrišćanski život u narod rasađivati postarao se Nemanja da digne ugled onih koji će to raditi, tj. ugled sveštenika, a naročito kaluđera. Oni su imali da se brinu za duhovne osnove na koje je Nemanja položio svoju državu. Nemanja je za vreme svoje vladavine »u slast« slušao episkope, poštovao je sveštenstvo, a prema monasima je bio pažljiv do bolećivosti. No duhovnom staležu, osobito kaluđerima, digao je Nemanja ugled najvećma time, što se on, prvi srpski vladar, pokaluđerio, a pre njega je isto učinio njegov najmlađi sin. Po tome primeru postao je u srpskom višem društvu kao neki bolji i lepši običaj da se članovi dinastije i vlasteoskih porodica kaluđere.

V. Sveti Sava[uredi]

Nemanjino veliko delo oko utvrđivanja pravoslavne vere i Crkve među Srbima prihvatio je i dovršio njegov najmlađi sin Rastko — Sava.

a) Mladost i monaštvo[uredi]

1. Rastko se rodio oko 1174. godine kao treći sin staroga Nemanje i njegove žene Ane. Od oca je nasledio religioznu prirodu, istrajnost u namislima, državničke sposobnosti i druge velike duševne osobine. Možda ga je Nemanja i zbog toga brigom i nežnošću izdvajao od druge svoje dece. Rastkova religioznost se pravilno razvijala, jer mu je otac davao lep primer, a i duh vladarske porodice je bio iskreno religiozan. On se nije oduševljavao viteštvom i zabavom što je bilo glavno zanimanje tadanjih vladarskih i velikaških sinova, nego je zavoleo povučen život i knjigu. Svakako je već iz detinjstva znao grčki jezik i na njemu čitao knjige verske sadržine, u prvom redu žitija svetih. Na njima se njegovo versko oduševljenje potpuno razvilo, te se zanosio kaluđerskim životom ispunjenim molitvom, samoodricanjem i službom Bogu.

2. Za Rastka taki život nije bio nešto davnašnje što se sreće samo u starim knjigama. Atos — Sveta Gora, bila je u njegovo vreme zemlja u kojoj taki život cveta. Iz tajanstvene Svete Gore išli su glasovi o živim svecima, a dolazili su i svedoci njihova svetačkog života. Pojedini atonski kaluđeri su se u to vreme često zadržavali po domovima pobožnih i darežljivih velmoža i vladara. Oni su im donosili vesti iz širokoga sveta, u prvom redu iz svoga kraja. Taki se jedan kaluđer našao oko 1192. g. u Nemanjinu dvoru. Rastku je tada moglo biti oko sedamnaest godina, a beše došao roditeljima u pohode iz kraja koji mu je bio predan na upravu. Svetogorski gost je bio iz manastira sv. Pantelejmona u kome su živeli ruski monasi. Njegova lepa pričanja o životu u Svetoj Gori Rastka su silno zanela i on odluči da prekim putem ostvari svoje pobožne snove. Pošao je jednog dana u hajku na jelene, obmanuo je svoju pratnju i tom prilikom je pobegao sa svetogorcem na Atos. Otac je poslao za njima poteru koja ih je u ruskom manastiru i stigla, no ipak nije Rastka odvela natrag. Poternici su te noći na dugom bdeniju zaspali, a za to vreme je Rastko na manastirskom pirgu postrižen za monaha Savu. Obmanuta potera odnela je roditeljima svetovno odelo, postrižene vlasi i dirljivo pismo mladog monaha Save.

Pirg. Srednjevekovni manastiri su bivali utvrđeni da bi se mogli braniti od razbojničkih i neprijateljskih napada. U utvrde su spadale i kule. Na tim kulama bivao je uređen i mali hram. Take kule se zvale pirgovi.

3. Nabrzo je Sava prešao iz svoga postriga u grčki manastir Vatoped. Tu je živeo asketski Bogu i svojoj duši. Strogo je postio, obnoć je bdio, molio se Bogu i razmišljao o svojim nedostacima; bosonog je pohodio svetogorske manastire. — Od roditelja su mu stizali bogati darovi za njegove potrebe i za manastir. On je svojim novcem darivao uboge i obnovio je manastir Vatoped. Digao je nove ćelije za svoga oca koga je nagovarao da dođe u Svetu Goru. Bio je i inače manastiru od koristi — odlazio je u Carigrad da sa vlastima rešava manastirske poslove pomoću svoga ugleda i rodbinskih veza.

4. Asketski život Savin u Svetoj Gori nije bio prazno oponašanje života pređašnjih i tadanjih monaha. Naprotiv, Sava se u tom otseku svoga života razvio kako treba za svoj potonji rad. Njegov život u samoći, tišini i ćutanju bio je savršena prilika da prodre u dubinu onih verskih istina i načela, kojima se kao mladić zanosio. Do takog dubokog razumevanja se ne dolazi u svetskoj vrevi. — II askeza mu je bila od velike koristi. Velike duševne snage i sposobnosti moraju stajati pod jakom disciplinom, inače neće mnogo stvoriti. Savinim sposobnostima je bilo namenjeno da učine nešto veliko i trajno, i njima je, dakle, bila potrebna disciplina. Taka unutrašnja disciplina nad sobom stiče se askezom. Najzad, nikakav rad za druge ne može se ni zamisliti bez samoodricanja, naročito ne rad onih razmera i posledica kakav je rad izveo Sava. A i samoodricanju se mora čovek za vremena naučiti.

b) Nemanjin silazak sa vlasti[uredi]

Dok je Sava tako na Atonu živeo, događale su se u Srbiji velike političke promene od kojih je bilo posledica za verski i crkveni život u zemlji. Starac Nemanja, pošto je verom u Boga sačuvao nerasutu zemlju i umnožio je u dužinu i širinu, namislio je da siđe sa prestola i da se po svome zavetu pokaluđeri. To je i učinio. Nemanja se na Blagovesti 1195. g. pred saborom narodnih i crkvenih starešina odrekao vlasti i predao je svom srednjem sinu Stevanu. U tom velikom času stavio je na srce svom nasledniku da se brine o crkvama i sveštenstvu. I vlasteli je preporučio crkve i da ne zaboravljaju na milostinju. Tada je otišao u Studenicu gde ga je zamonašio raški episkop Kalinik. Uzeo je ime Simeon. U isto vreme se pokaluđerila i njegova žena Ana koja je nazvana Anastasijom. Simeon je proveo u Studenici skoro dve godine, pa je onda otišao sinu Savi u Svetu Goru.

v) Hilandar[uredi]

1. Uz grčke manastire imali su u Svetoj Gori i drugi pravoslavni narodi svoje manastire. Npr. Đurđijanci (Iveri), Rusi i Bugari. U tim se manastirima živelo i radilo kao i u grčkim manastirima koji su čuvali pravoslavlje i širili prosvetu. Simeon i Sava želeli su i za Srbe tako jedno mesto. U ostalom, neprilično je bilo da srpski vladar i njegov sin, ma i zamonašeni, žive pod tuđim krovom. Oni su, dakle, potražili i dobili od vizaitijskog cara dozvolu da na ruševinama starog manastira Hilandara dignu nov, srpski manastir. Tako je 1198. g. dignut u lepom kraju, na severoistoku Atosa, srpski manastir Hilandar. Novac i radnike za gradnju beše poslao iz Srbije župan Stevan. On se postarao i za izdržavanje hilandarskih monaha, te je obdario novi manastir selima i imanjem u Srbiji.

2. Hilandaru su njegovi osnivači bili namenili veliki, istorijski zadatak. Atos je bio žarište pravoslavlja, a njemu na domak bio je Carigrad, središte tadanje visoke prosvete. Tu je bilo najzgodnije mesto da se obrazuju srpski monasi, pa stečenu prosvećenost da nose u manastire po Srbiji, a iz njih u svoj narod. Hilandar je zaista i postao taka škola, a srpski su kaluđeri tako činili. Pored obrazovanja mladih srpskih monaha u Hilandaru su prevođene sa grčkog mnoge knjige. Mnogi hilandarski igumani su postajali srpski arhiepiskopi i episkopi, a kaluđeri su postavljani za igumane drugim manastirima. Srpski vladari stalno su vodili brigu o Hilandaru kao o visokoj školi srpske jerarhije. Najviše ga je pazio car Dušan. — On ga je toliko obdarivao da je Hilandar postao prvi među svetogorskim manastirima i imao najveća vlastelinstva u Srbiji i Vizantiji.

3. Simeon — Nemanja sklopio je oči u toj svojoj zadužbini 1200. g. Tu je privremeno sahranjen, a već posle godinu dana proglašen je za sveca zbog zasluga za pravoslavnu veru, zbog pobožna života i zbog neobičnih pojava na njegovom grobu (mirotočivost).

g) Savin povratak u otadžbinu[uredi]

1. Sava je posle očeve smrti ostao još osam godina u Svetoj Gori. Za to vreme je rukopoložen u Hilandaru za jerođakona i jeromonaha, a potom je u Solunu proizveden za arhimandrita. U otadžbini su, međutim, nastali ozbiljni događaji, te je Sava morao ostaviti Atos i vratiti se kući da pomogne spasavati državu.

Stvar je bila u ovome: kada je Nemanja 1195. g. sišao sa vlasti poremećen je u Srbiji red nasledstva. U mesto prvorođenog Vukana došao je na presto Nemanjin mlađi sin Stevan. Tako su donele državne potrebe. Aleksije, otac Stevanove žene Jevdokije, postao je 1195. g. vizantijski car i za Nemanjinu državu bilo je bolje da pređe u ruke carskom zetu. Vukan je, ocu za ljubav, nekako pa to pristao. On je utvrđen kao nasledni knez u Zeti. No nešto kašnje počele su prilike da se menjaju. Mađari su osvajali prema Zeti i zauzeli su Hum. Zapostavljeni Vukan video se u stisci i potražio je oslonca kod pape Inokentija III., a sa Mađarima se nagodio. Taki korak mu nije padao teško, jer je njegova Zeta i onako bila pretežno rimokatolička. Papa je Vukanu pomogao, dao mu je naslov kralja i potvrdio je samostalnost barske arhiepiskopije. Tako je nastao u Nemanjinoj državi razdor i doveo je dotle da je Vukan uz mađarsku pomoć svrgao sa prestola svoga brata Stevana (1209).

2. Kada je Vukan zbacio Stevana sa vlasti priznao je on papsku vlast nad Crkvom u Srbiji i postao je vazal mađarskog kralja. Tako je za kratko vreme ojačala u Srbiji papska vlast. Za kratko vreme, jer je Stevan nabrzo (1203) zauzeo svoj presto u Raškoj. U to vreme pada Savin povratak u Srbiju. Osim državnih neprilika i crkvenih poslova gonile su ga sa Atosa i tamošnje teške prilike. Krstaši su bili zauzeli i Svetu Goru i tamo namestili svoga episkopa. Polazeći u otadžbinu poneo je Sava i mošti svetoga Simeona Mirotočca i položio ih sa velikim svečanostima u spremljenu grobnicu u Studenici (1208). — Već od toga vremena počinje u našem narodu veliko poštovanje posvećenog Nemanje i vera da on i dalje vodi brigu o državi koju je osnovao.

3. Sava je ostao u otadžbini kao iguman manastira Studenice radeći na dobru vere i države. Konačno je izmirio Vukana sa Stevanom, pa je u zemlji nastao mir. Umeo je da od zemlje otkloni ratnu opasnost (Srez) i bio je stalan savetnik Stevanu. U Srbiji je još i u to doba bilo tragova bogumilstva, bilo je i staroverskih običaja i pomešanog učenje obih Crkava. Sava je obilazeći zemlju sve to iskorenjivao svojom poukom i strogošću. Gradio je crkve gde od kamena, gde od drveta i uvodio je u njih bogoslužbeni red. Na raspućima je dizao krstove. U to vreme je sa bratom Stevanom sagradio i manastir Žiču. Među monasima je zavodio disciplinu, sirovu vlastelu je učio da vrši vlast sa čovekoljubljem, pomagao je sirotinju.

4. Srbija se brzo sredila i prebolela nedavne ne-mire. No susedi su je baš zato gledali prekim okom. Srbija je tada bila skoro jedina balkanska država u kojoj nije priznavana papska vlast. No u tome je ležala velika opasnost za nju. Na papinu želju mogli su je svakoga časa napasti Latini iz Vizantije, Bugarski car koji je iz Rima primio krunu, Mađari koji su hteli da uzmu neke srpske zemlje i Mlečići koji su želeli da se utvrde na srpskom Primorju. Svi su oni mogli da pokriju svoje osvajačke namere verskim razlozima. U tim teškim prilikama uzeo je Stevan za ženu unuku mletačkoga dužda, pošto se već ranije razveo sa svojom prvom ženom, pa je zatim poveo sa papom pregovore da Crkvu u Srbiji potčini Rimu i da od njega primi kraljevsku krunu. Uvređen takim radom svoga brata ostavi Sava Srbiju i vrati se u Svetu Goru. Stevan je 1217. g. primio kraljevsku krunu iz Rima.

Otpor u Srbiji. Kada je Stevan sa svojom politikom okrenuo prema Zapadu arhiepiskopija barska je jamačno proširila svoju vlast i misiju dublje u srpsku državu, u Rašku. Teško da je imala uspeha jer Stevanovoj politici nije se opro samo njegov brat Sava, nego i svekoliko pravoslavno sveštenstvo sa svojim narodom. Nemanjini manastiri su dotle vek učinili svoje, a ni deset godina Savina rada nisu ostale bez traga. Pravoslavna vera je među Srbima bila već jaka. Uz to su sve balkanske narode, pa i Srbe, odbijali od rimske Crkve krstaši. Oni su tada nasilno vladali u Carigradu, gde su snovali dalje političke planove i odakle su kretali na pljačkaške pohode. Sve su to činili, tobože, uime vere i Crkve. Naročito su bili omraženi u Svetoj Gori, žarištu pravoslavlja. Sava se po odlasku iz Srbije tamo sklonio i odande je podržavao političko nezadovoljstvo u Srbiji. U takim prilikama nije Stevan mogao ostati dugo na putu kojim je pošao. Posle dve godine uvideo je da su najpravilnije one osnove koje je državi dao njegov otac i na kojima je radio njegov brat Sava.