Tko će mojoj pjesmi u buduće doba
Vjerovat, da hvale najviše ti lije?
Premda nebo zna da još je poput groba —
Ne kaže te pola, a život ti krije.
Da opisat mogu očiju ti dražest,
Novim nizom nizat svu tvoju milinu,
Buduće bi vrijeme reklo: »Pjesnik laže,
Takav rajski dodir zemnika ne dirnu.«
Tako, žut od ljeta, moj će ovaj listak
Bit prezren ko šuplje staračko hvastanje,
Tvoje će se pravo zvat pjesnički vrisak
I nategnut metar pjesme nekadanje.
Al da ti je tada koje dijete živo,
Živio bi dvaput: s njim i s mojim stihom.
