Kad brecaje brojim što kazuju vrijeme,
Videć blistav dan u groznoj tonut noći;
Kad promatram kako ljubica jur vene
I crni se prami srebre u sjedoći;
Kad vidim bez lišća stabla uznosita,
Stadima na žezi doskorašnji osjen,
A sva ljetna zelen na nosila zbita,
Svezana u snoplje, s bijelim krtim osjem;
Tad me o ljepoti tvojoj muče dvojbe
Da ćeš s onim minuti što vrijeme smiče,
Jer se milja i ljepote sami drobe
I mriju čim vide kako drugo niče;
Ništa ne odoli vremenitoj kosi
Već porod, da njoj u grabežu prkosi.
