Od sramote niječi da ti voliš koga,
Ti što sebe tako lakoumno gubiš;
Tvrdi, ako hoćeš, da te voli mnoga,
Ali ti nijednu očito ne ljubiš;
Jer te ubilačka mržnja tako slijepi
Da se protiv sebe rotiš pogibeljno,
Tražeći da rušiš onaj krov prelijepi
Što bi valjalo da obnavljaš ga željno.
Oh, promijeni naum, da promijenim mnijenje!
Zar će mržnja ljepše nego ljubav stati?
Budi blag i ljubak, kakvo si stvorenje,
Ili barem sebi usrdnost uzvrati.
Daj, meni za ljubav, drugog sebe sebi,
Da ljepota živi u tvom il u tebi.
