Snivao sam... (1902)
Snivao sam... Noć je bila,
Nebo bilo zv'jezda puno,
A tih oblak plovio je,
Zlatan kao zlatno runo,
Il, k'o da su blagi vjetri
U zv'jezdama polja plava,
Pronosili zlatni veo
U kom mila zora spava.
Naša brda blistala su
Od svjetlosti noćne tajne,
Kao da ih prepuniše
Zlatna žezla, krune sjajne;
A doline, ravni naše,
K'o dragi su kamen bile,
Kao da su s b'jela grla
Tu rasule đerdan vile.
Svijalo se golo granje
K'o da sluša božje slovo,
A na svakoj grobnoj humci
Rađalo se cvjeće novo.
Brda, dolje, r'jeke plave
I potoka žubor mio,
Jednim zborom, glasom jednim,
Moljahu se Bogu ti'o...
Moljahu se Bogu ti'o
A zlatan se oblak povi
I propoja: "Radujte se,
Ja sam vjesnik dana novi'!
Ja sam vjesnik sreće, mira,
Mene k mrtvim Gospod šalje,
Da vaskrsno sunce javim!"
Pa otplovi nebom dalje.
A k'o tica kada prhne
Iz krletke, mračnih žicâ,
I moja se duša uzvi
Za oblačkom put zv'jezdica;
I daleko u visini,
Gdje se zlatni pramen vio,
U svijetlim zvjezdicama
Molila se Bogu tio...