Mili Bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovo vojska,
U toj vojsci devet Jugovića,
I deseti star Juže Bogdane;
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana.
Što molila, Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova;
Ona leti nad Kosovo ravno,
Mrtvi nađe devet Jugovića
I desetog star-Juga Bogdana,
I više nji devet bojni koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobri konja,
A pored nji devet ljuti lava.
Tadʼ zavrišta devet dobri konja,
I zalaja devet ljuti lava,
I zaklikta devet sokolova;
I tu majka tvrda srdca bila,
Da od srdca suze ne pustila,
Već uzima devet dobri konja,
I uzima devet ljuti lava,
I uzima devet sokolova,
Pak se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snae ugledale,
Malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobri konja,
Zalajalo devet ljuti lava,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srdca bila,
Da od srdca suze ne pustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
Alʼ zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanove ljube:
„Snao moja, ljubo Damjanova,
Što nam vrišti Damjanov zelenko?
Alʼ je gladan šenice bjelice,
Ali žedan vode sa Zvečana?”
Progovara ljuba Damjanova:
„Svekrvice, majko Damjanova,
Nitʼ je gladan šenice bjelice,
Niti žedan vode sa Zvečana,
Već je njega Damjan naučio
Do po noći sitnu zob zobati,
Od po noći na drum putovati:
Pak on žali svoga gospodara
Što ga nije na sebi donijo!”
I tu majka tvrda srdca bila,
Da od srdca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
Doletješe dva vrana gavrana,
Krvava im krila do ramena,
Na kljunove bʼjela pena trgla;
Oni nose ruku od junaka,
I na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
„Snao moja, ljubo Damjanova,
Bi lʼ poznala, čija jʼ ovo ruka?”
Progovara ljuba Damjanova:
„Svekrvice, majko Damjanova,
Ovo jʼ ruka našega Damjana,
Jera burmu ja poznajem, majko,
Burma sa mnom na venčanju bila.”
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tijo besjedila:
„Moja ruko, zelena jabuko,
Gdje si rasla, gdje lʼ si ustrgnuta!
A rastla si na kriocu mome,
Ustrgnuta na Kosovu ravnom!”
Nadula se Jugovića majka,
Nadula se, pa se i raspade
Za svojije devet Jugovića
I desetim star-Jugom Bogdanom.
