Smrt kneza Dobroslava/9
| ◄ ПОЈАВА I | POJAVA II | ПОЈАВА III ► |
POJAVA II
Pređašnji; ulazi BOGDAN. Malo poslije otac DOJMO u svešteničkom odijelu.
BOGDAN:
Dobro jutro, kneže.
RADIMIR:
Biće dobro
Ako otud glas povoljan nosiš.
BOGDAN:
Ništa što bi tajnu razjasnilo.
RADIMIR:
Opet m' u jaz svih nemira bacaš.
Da si meni doglasio: Turci
Svu knežinu tvoju popališe,
Sve poklaše seljane ti vr'jedne,
Pod sam zamak dođoše ti s vojskom,
Volio bih nego to. Pa ništa,
Uprav' ništa niti ču, ni vidje?
BOGDAN:
Vidjeh samo Dobroslava gdje je
Na grob doš'o.
RADIMIR:
Na grob Milijenkov!
Šta činjaše tamo?
BOGDAN:
Vrag bi znao
Je l' molio, il' hulio Boga.
Valj'da često on odlazi grobu,
Te ga ljudi uzeše za sjenku.
RADIMIR:
I ni jedne r'ječi mu ne doču?
Je l' moguće?!
BOGDAN:
Noćašnji ih vjetar
Pokrivaše svojom jakom hukom.
RADIMIR:
Al' ga vidje i svaki mu vidje
Pokret oči, usta, svega lica;
Šta si mog'o otud zaključiti?
BOGDAN:
Van žalosti, ništa. (Dojmo ulazi.)
RADIMIR:
Nevještak si,
Nevještak si kakvog... Koga vidim
Je l' oasjena ovo?.. Oče Dojmo !
DOJMO:
Kneže!.. (Trči jedan drugomu u naručje.)
RADIMIR:
Stari, mili prijatelju!
DOJMO:
Evo mene...
(Knez vodi Dojma do stolice, pa korača po sobi otirući suze. Najzad veli.)
RADIMIR:
Ovako se n'jesam
Već odavno isplakao. — Dojmo,
Plač je meni sad blagodat božja;
Ali već mi i taj presušuje.
Ti si mi ga jednom još iz srca
Izmamio; hvala ti, moj Dojmo.
DOJMO:
U vrlini tvojoj i u Boga
Najbolje ćeš utješenje naći.
Ja sam doš'o da već ne otidem;
Plakaćemo i moliti skupa.
RADIMIR:
Ti si doš'o!.. Kada odlažaše
Dvojicu si ovdje ostavio,
A sad jednog nađe, samo jednog.
Vidiš, njega nije već da s blagim
Osmijehom dođe ti na susret,
Milijenko sad u grobu leži,
Lež' ubijen, razum'ješ? ubijen!
Sa sv'jeta ga nije Bog uzeo,
No prokleti ubiše ga ljudi;
Iznenada smrg ga je zatekla,
Te on pade s radošću u duši,
I s ružičnim vijencem na glavi
K'o što žrtva na žrtvenik pada
(Baca se jecajući na stolicu.)
DOJMO:
Bog mu dao plemenitoj duši
Vječni pokoj! smrt njegova biće
Meni uzrok žalosti do groba.
RADIMIR:
Oče Dojmo, ja ću g' osvetiti,
(Ustaje.) Osvetit' ga kako ne bi niko
Još osvećen na ovom svijetu.
DOJMO:
A hoćeš li tim ga oživiti,
Ili sebi olakšati tugu?
RADIMIR:
Olakšati?.. ti ne pojmiš onda
Kakva bjesni u meni oluja?
Njegovo mi na tle oboreno
I u krvi ogrezlo tijelo
Tako stoji vazda pred očima
Da ja kadgod korak svoj ustegnem
Kao da ga ne bih pogazio;
Njegov' ime, kada god ga čujem
Il' izrečem, na srce mi pada,
I jede ga, i bolno ga dube
K'o na ljutu ranu ti da pustiš
Kaplju žive. Tim se jarost moja
Raspaljuje sve većma i većma,
Te me evo sa svim obuzela.
Ja ti Dojmo, sam' osvetom dišem,
Samo njoj i mislim i zborim,
I sam život drukčije ne c'jenim
Neg' ocjenom osvete jedinom.
Sad preda me metni tu sve blago, ¬
Metne sv'jeta krune svekolike,
A iza njih ubicu mog sina,
Zlato, krune, sve zgaziću, smrvit',
Da nasrnem na ubicu kletog.
DOJMO:
Već te ne poznajem; anđela sam
Ostavio, a sotonu naš'o.
RADIMIR:
Pravo reče, sotona i jesam;
Al' me takim drugi učinio.
DOJMO:
Ko?
RADIMIR:
Dobroslav.
DOJMO:
Otkud on?
RADIMIR:
On, Dojmo:
A znaš ko mi kaže to? glas onaj
Koji tajno ali istinito
Svagda šapće u čovječjoj duši.
DOJMO:
I ti bacaš tako lakoumno
Najgroznije na njega ubistvo?
RADIMIR:
Zar ja jedan tako mislim? ili,
Sve obližnje zamkove obiđi,
U domove uđi, sastani se
Sa ljudima, pa ćeš svuda čuti
Gdje se šapće; on je, on, Dobroslav.
DOJMO:
Svijet često nepravedno sudi,
Za istinu uzimljuć' prividnost.
Ti ga ne znaš? o moj Radimire,
Ako sudiš samo
Po strasnijem pokretima duše,
I io praznim glasovima sv'jeta,
Onda, prosti, ali moram reći
Da te tvoja pamet ostavila.
RADIMIR:
Bi li htio zaludit' me sada,
Da mi lakše izbiješ iz glave
Ovu mis'o? Nećeš. Onda samo
Pamet bi me dojsta ostavila
Kad još jače ne bi m' u toj misli
Utvrdio jučeranji ispit.
DOJMO:
A po čemu ispit taj? Na točku
Nije l' Tomko sebe okrivio?
RADIMIR:
Nu najprije izrazio sumnju
Na drugoga.
DOJMO:
Na drugog, i sumnju!
Pa izvodiš otud uvjerenje
Da je to Dobroslav?
RADIMIR:
Uvjerenje?
Da vjerujem, da vjerujem sa svim,
Bi li više on živio, Dojmo?
I sam sumnjam; ali sumnja moja
Sve to većma u izvjesnost stupa.
Jošte jedan, samo jedan korak,
Pa planuće u jasnosti punoj.
A sve dotle desnice ne pružam:
Ne, ne boj se, nevin neće pasti.
DOJMO:
Krv čovjeka nevina il' kriva
Podjednako pada, Radimire,
Na onoga koji je prol'jeva.
Nu za sada ne zborimo dalje.
Moj dolazak, vidim, u tebi je
Razdražio i žalost i jarost.
Vratiću se kada tiši budeš. —
Dobroslavu idem. Kan' i tebi
Utjeha je njemu potrebita.
(Odlazi. Radimir gleda za njim.)
RADIMIR:
Dobra dušo! prijatelju vrli! —
Ha Bogdane, tu si?
Ne reče mi o Dobrili ništa.
BOGDAN:
Ona lako, lako iščezava.
Čuh od mlađih da joj se bijahu
Noćas čudno zamrsile misli,
Uprav' kao da je s uma sišla;
Ali to je prošlo,
Pa se taji kneginji joj majci.
RADIMIR:
Stegnuti ću srce, i poći joj
U pohode. Ah! od onog dana
Nikako je vidio nijesam.
Daj mojega opremiti konja,
Pa zajedno da pođemo tamo. (Otidu.)
|