Smrt kneza Dobroslava/5
POJAVA V
MARIJA izlazi hitno iz dvora, a SRĐ dolazi s polja. Docnije RATKO, STANKO i seljaci.
MARIJA:
Kud da bježim? Kamo da se sklonim,
Te ne čujem ovaj tužni jauk?
(Ulazi hitno Srđ.)
¬Ko to trči amo? grozno, grozno!
Brat dolazi bratu na mučenje.
SRĐ:
B'jeda, gospo! Gdje je knez Dobroslav?
MARIJA:
Gdje je? mene pitaš?.. A šta bi ti?
SRĐ:
Odgovori, časovi su skupi;
Oni hitno penju se uz Mosor.
Knez, knez gdje je?
MARIJA:
Ti si ranjen, Srđu !
SRĐ:
Već ne žive ko mi ranu zada;
Nu hajduc'ma ne mogoh odoljet';
Oteše mi snahu i bratiće.
Dajte ljudi. Gdje je knez?
MARIJA:
O Bože!
SRĐ:
Sam ću njega potražit' u dvoru.
MARIJA:
Da nijesi sad išao tamo.
SRĐ:
Oh! knjeginjo, ne zadržavaj me;
Zemlja gori pod nogama mojim.
MARIJA:
Ja te molim, tamo sad ne idi.
SRĐ:
Ama zašto?
MARIJA:
Ne pitaj me.
SRĐ:
Zašto?
MARIJA:
Kad ne mogu da ti ja iskažem,
Ti kako 6i saslušati mog'o?
SRĐ:
Kakve r'ječi!... Sva si uzmućena!
U meni se strašna mis'o rađa...
Zašto? kaži.
MARIJA:
Vidio bi prizor
Kakav ne bi podnijeti mog'o.
(Čuje se jauk iz dubine.)
MARIJA:
Oh! (Meće ruke na uši.)
SRĐ:
Kakav je ovo strašan jauk?
On dolazi iz tamnice, gospo.
MARIJA:
Opet, opet!
SRĐ:
To je glas mog brata!
Oh, šta rade s mojim bratom tamo?
Tomko, Tomko, Tomko! (Trči u dvor.)
MARIJA:
Mati i djeca
Zarobljeni, ranjen stric, a otac
Na mukama strašnim ! Sav dom satrt.
(Hvata se za kose, pa bježi. Izlazi Radimir sa sudijom i pristavama, pa vratar Ratko s ključevima u ruci. Za njim Petko i ostatak seljaka.)
RATKO:
Hajte, brže, da zaključam vrata...
Već je kasno.
SELjACI:
Laku noć!
RATKO:
I vama
Laka bila. Hajte, hajte, hajte. —
Iz gradića je li svak iziš'o?
PETKO:
Nije straha da nam ko ostane .
Svak se boji već u ovo doba
Da i saio mimo zamak prođe,
A kamo li da u njem zanoći.
RATKO:
Pa Boga mi, imaju i pravo;
(Zaključava vrata.) Zamak j' ovaj svih strahota gn'jezdo.
PETKO:
Ču li Tomka? Najprije je b'jednik
U mukama priznao krivicu,
Pa poreko' čim s mučenjem staše.
A Srđ kad ga spazi, ukoči se,
Pa se na tle kao trtav sruši.
RATKO:
Nit' sam štogod čuo, nit' vidio,
Niti hoću da o čemu zborim. (Odlazi.)
PETKO:
Uji vjetar, a oblaci crni
Pomrčinu čine užasnijom.
Sjenke uv'jek po ovakoj noći
Izilaze; mogla bi i naša.
Bolje da se i ja odmah sklonim.
|