Smrt kneza Dobroslava/18
| ◄ ПОЈАВА I | POJAVA II | ПОЈАВА III ► |
POJAVA II
Pređašnji, Ulazi TOMKO podupirući se na STANKA, koji odmah odstupa.
DOBROSLAV:
Napr'jed, Tomko... Ti si malaksao!..
Sjedi ovdje. — Šta za živog Boga
Učiniše od čovjeka ovog?
TOMKO:
Sam se groziš svoga djela, kneže !
DOBROSLAV:
Šta to veliš! djela moga? kleti,
Bjesomučni Radimir, on jedan,
Kriv je svemu tomu; i sam znadeš
Da bez njega ne bi mučen bio.
TOMKO:
A bez tebe i ubistva tvoga
Ni zatvoren, a kamo li mučen.
Ja ne mogu na nj žaliti mnogo;
Koji otac ucv'jeljen onako
Drukčije bi bio postupio!
Nu ti dade prvi povod svemu.
DOBROSLAV:
Ja ako sam ikad i usnio
Da t' uvalim u nesreću taku,
R'ječi koje sada progovaram
Posljednje mi bile. Ali demon
Od vremena nekog upleće se
U sva djela moja. Ja bih mnogo
Pregorio da se kleta zrna
Ne nađoše u puškama tvojim;
Ali pošto zlim udesom nekim
Nađena su, ne bijaše možno
Da t' zaklonim od sumnje ubistva.
TOMKO:
A da sumnju na se ne obratiš.
Oh! tam ste vi gospoda, taki:
Čast i život siromašnih ljudi
Stvari su vam odveć sitne da bi
Zaslužile obzir vaš; vi svagda
To c'jenite ispod konja svoga,
Il' lovačkog kera; vi to često
Nesmisleno kršite i lako
Kao čašu staklenu na gozbi.
DOBROSLAV:
Zlo nama sudiš; nije tako.
TOMKO:
Ali bih ti sve prostio prije
No to što mi dječicu i ženu
Hajducima predade...
DOBROSLAV:
Ja?... ja ih
Ne predadoh, nego ih otkupih;
Eno su ti svi na domu zdravi.
TOMKO:
Zar pod krovom mojim? varaš li me?
DOBROSLAV:
Vjerovaćeš r'ječima tvog brata;
Već po njega poslah.
TOMKO:
Ljudsko srce
Ako bije u grudima tvojim.
S njim nek dođu djeca mi i žena,
Da ih jednom vidim još; al' brže,
Jer do zore ja živjeti neću.
DOBROSLAV:
Živjeti ćeš; ti živjeti moraš,
Da popravim zlo ti učinjeno
Nehotice, da ti zaliječim
Svaku ranu srca,
Da potpuno učinim te srećnim.
Sve to kašnje doći će, a sada
Ponajprije brinuti se valja
Za tvoj život.
Ljekare ću obasuti blagom
Da g' održe i ukr'jepe ti ga.
Ali to se postignuti neće
Ako t' opet na mučenje vrate.
TOMKO:
Teško da ćeš već spasti mi život,.
A od daljih muka čujem da me
Oprostio i sam knez Radimir.
Avaj! prije njega
Priroda me oprostila sama.
DOBROSLAV:
Ko ti reče taku laž? a ne znaš
Da tome uprav' s Radimirom
Ja najljuću sad prepirku vodim?
Nu na žalost vidim da sve moje
Za te žive brige razbiće se
O uporstvo starog krvoloka.
Već drugoga spasenja ti nema,
Nego da ga ukloniš sa sv'jeta
Prije nego on ukloni tebe.
TOMKO:
Ja da njega uklonim! a kakvom
Snagoi, kneže? Lešina sam, vidiš.
DOBROSLAV:
Al' u krepkim žilama tvog brata
Krv žestoka juri; da bi tebe
Izbavio, on će kao na pir
Odletjeti na takovo djelo.
Idem s mjesta da ti g' amo pošljem,
Pa zajedno ugodite način,
Kojim da se odmah stvar izvede.
U nju vam se ja ne m'ješam, znajte;
Pa i neću da mi s vaše strane
Ni za dlaku upletete ime.
Sve se tiče vas dvojice samo:
Ti si mučen, je li? tvoj brat hoće
Da ma kako trgne te od muka;
To je sa svim naravno i pravo;
Ja nikakva nemam u tom posla.
Jesi li me razumio?
TOMKO (ljuto):
Jesam.
DOBROSLAV:
Nu još noćas to svršiti treba.
Noćas irtav tvoj iučilac grozni,
A ti sutra slobodan na domu. —
Šta odvraćaš glavu? šta ustaješ?
TOMKO:
Da se vratii u tamnicu svoju.
DOBROSLAV:
Il' s' odričeš?
TOMKO:
Grozu, mrzostu sva si
Zla u meni probudio čustva.
Oh! odlazim da spokojno umrem.
DOBROSLAV:
Kakve su ti to riječi? stani.
TOMKO:
Umio si samo za trenutak
Da sakriješ tvoju hudu narav,
I ja sl'jepac skoro vjerovah ti!
DOBROSLAV:
Sl'jepče pravi, je si l' poludio?
TOMKO:
Kad bih mog'o sastati se s bratom,
Znaj, njemu bih stavio na dušu
Da ubije tebe. Time, mislim,
Spasao bih svoju.
DOBROSLAV:
Nesrećniče !
Ja te htjedoh izbavit' od smrti,
A djecu ti od uboštva huda;
Svu ti kuću htjedoh usrećiti,
Pa pomamno to sve ti odbijaš!
TOMKO:
Moja djeca?... nek umru od gladi.
(Pada na stolicu.)
DOBROSLAV:
To i hoće; pomrijeće b'jedno,
Umrijećeš i sam ti, a opet
Neće živjet' taj Radimir. On će
Poginuti, i to, ni od čije
Druge ruke, već od ruke samog
Brata tvoga. Ja ću
I bez tebe privoljeti Srđa.
TOMKO:
Proklet bio ako t' poslušao!
A ti stoput proklet ako njega
Na zločipstvo pr'jevarom navučeš! —
Oh! ne mogu više ... Mrem doista.
DOBROSLAV:
Srušio so na tle!
TOMKO:
Dobroslave,
Satro si mi i poslednju snagu. —
Stoj, čovjeka koj' izdiše slušaj:
Ti obaraš žrtvu iza žrtve,
Ti po ljudskim lešinama gaziš;
Oh! kamo će tvoja crna duša?
Ali nećeš ni na ovom sv'jetu
Umaknuti vjekovitoj pravdi.
Ako tebe postigne i jedno
Od proklestva onih
Koja samo ja oborih na te,
Znaj, umr'jećeš kao pas, sto puta
Žalosnije no što sada vidiš
Da umirem ja pred tobom.
DOBROSLAV:
Lažeš;
Vazduh guta bezumne ti r'ječi,
Pa na moju ne padaju glavu.
TOMKO:
A po smrti kad stupio budeš
Pred sudiju vječnog, oh! onda će
Žrtve tvoje krvave i plačne
Sve okolo tebe zgrnuti se,
Vičuć' grozno i osvetu vap'juć'.
DOBROSLAV:
(Slušajuć' ga ipak strah me hvata.)
TOMKO:
Noćas, reče, ubićeš ga; noćas!
Ja već stadoh na prag vječitosti,
Otkud čovjek u budućnost gleda...
Nož, nož krvav pred oč'ma mi sija
S oštrim šiljkom, na te okrenutim!
Dobroslave, nesreća po tebe!
Još ćeš noćas poginut' od noža. (umire)
DOBROSLAV:
Pred čovjekom na samrti, vele,
Otvora se knjiga budućnosti;
A on meni iz te knjige viče:
Nož, smrt, noćas! To je strahovito! —
Nu je li mu pravednička duša
Ostavila dojsta t'jelo?... Mrtav,
Mrtav, kao kamen nepomičan!
Ovaj čovjek pravedan je bio,
A ja njega ubih! bez ikakve
I najmanje krivice ga ubih!
(Mahnuv rukom obori svijeću, koja se ugasi.)
Nut'! proklestvo! Mrak, mrak k'o u grobu!
Još užasno pod svodov'ma ovim
Glas mi njegov zveči: nož, smrt, noćas! —
On ustaje eto, i dolazi
Sa rukama raširenim k meni!
Bjež'mo... Gdjesu vrata? sv'jeću, sv'jvću!
Stanko, Petko, amo, amo sv'jeću.
STANKO (s vrata):
Gospodaru!
DOBROSLAV:
Za živoga Boga,
Gdje ste? pomoć! (bježi)
STANKO:
Šta to bi? gle! Tomko
Tu na tlima leži! Il' je mrtav?
|