Smrt Uroša Petoga/6

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

ČIN PRVI
◄   ПОЈАВА V POJAVA VI ПОЈАВА VII   ►

POJAVA VI
Pređašnji. Ulazi Uglješa, i zatvora nabusito vrata, pa ih ljut gleda.

 
VUKAŠIN:
Mi mišljasmo da Lazara sada
Ća po sr'jemskim ravnicama goniš,
A eto te tu pred nama, brate!
UGLjEŠA:
Dobro ako za stopama mojim
I sam Lazar ne dođe vam skoro.
GOJKO:
Razbijen se vraćaš?
UGLjEŠA:
Ja se vraćam
Kao što se još ne vratih nikad;
Sa sramotom vraćam se na čelu,
A sa bolom i gnjevom u duši.
Bio proklet sto put čas u koji
Ovu vojnu smisli, Vukašine,
I posla me s neuzdanom vojskom
Da je vodim! Što bih ja Srijemca
Prebacio preko Dunav vode,
To u Rašku on otisnu mene;
Te moradoh provuć' se kroz ovu
Kao lupež, čisto bojeći se
Da junaka kakovoga pogled
Na putu se s mojim ne sukobi.
GOJKO:
Sva ti vojska uništena!
UGLjEŠA:
Takoj
I ne bilo traga ni spomena! ¬
Zaražena poganim nevjerstvom
Što no ga je u nju posijao
Onaj crni Arso vojevoda.
Il' je prsla k'o plašiva junad
Il' Lazaru prešla. Gledajuć' je
Plamene sam prol'jevao suze.
GOJKO:
Arso dakle?
UGLjEŠA:
I uza nj još mnogi
Od proklete te vlastele raške.
GOJKO:
Na taj način mi smo odštićeni
S gornje strane, te do malo dana
Sr'jemac može pod Prištinu pasti.
UGLjEŠA:
I svud će ga dočekati narod
S usklicima, kao što je mene
S pogledima mrkim propratio.
U tom kraju, sav se prosjednuo!
Prijatelja nemamo ni jednog.
GOJKO:
Zar u Raškoj taki duh sad vlada?!
Vukašine, što si zan'jemio?
VUKAŠIN:
Taj Uglješin iznenadni poraz.
Taj u vojsci prv' izdajstva primjer,
Taj duh mržnje u svem raškom puku
Što već smije prodirat' u javnost,
Golema je to nesreća, braćo.
Ako Lazar pobjedom osmjeljen
Sada jurne naprijed sa vojskom,
Strah me, svud će protivnici naši
Izletjeti iz kovarne sjenke
U koju se jošte uvijaju,
I pristati uza nj jatomice.
Umješnosti caričinoj onda
Kakvo polje da nas upropasti!
Tomu valja odmah na put stati. —
Od vlastele ko ostade vjeran?
UGLjEŠA:
Svi nam bolji odoše, van jednog
Vojevode Srećka Zmajevića.
Tog ostavih da lribere čete
U Kruševcu, ako b' ipak koju
Vjernost opet vratila pod stijeg;
A ja dođoh amo, da što brže
Svu na noge podignemo silu.
GOJKO:
Pa ne samo da Srijemca satreš,
Već i gdje god stigneš izdajice
Da ni jednom ne poštediš glave,
Sav taj narod krvlju da potopiš,
Ognjem zemlju obratiš u pustoš.
Tako treba.
Svuda kao bič božiji prođi,
I krvavi užas posij tako
Da iz njega misao nevjerstva
Ne uzmože već nikada nići.
Još u Raškoj, osobito južnoj,
Mora biti vjernih nama ljudi;
Dignimo ih odmah sve na noge.
VUKAŠIN:
Stani, Gojko. Mi stupismo sada
Sudbi svojoj možda na raskršće;
Promislimo bez plahosti, zrelo.
Čim nam sreća prvi put bi loša
Sa Srijemcem, ne bi sv'jesno bilo
Da pođemo opet pokušat' je
Kroz tu Rašku s novom raškom vojskom,
Bad ne može niko jemčiti nam
Da i u toj ne bi se izlegla
Ista zmija otrovnog izdajstva.
Jošte samo jedan taki slučaj,
Još pobjeda jedna Lazareva,
Pa j' opsjena naše moći pala
Pred svačijim oč'ma, i tek onda
Opasnost nam krajna nastupila.
Ja ne mislim da se tako sl'jepo
Dam u ruke sreći, već samu je
U rukama hoću da zadržim.
GOJKO:
Kazuj kako.
VUKAŠIN:
Na tu Rašku više
Ne računam. Bez ikakve vojske
Mi stojimo pred pobjediocem;
Zadržat' ga, dok je ne dignemo,
To je što nam ponajprije treba.
Romanija i Maćedonija
Oblasti su nama pouzdane;
Dok vi tamo vojsku sakupite
Ja ću kneza na međama raškim
Zavarkivat' riječima mira.
UGLjEŠA:
Mnogo sumnjam hoćeš li to moći
Za sve vr'jeme koje nama treba
Da ovamo stignemo sa vojskom.
VUKAŠIN:
Znam kako ću; pouzdaj s' u mene.
GOJKO:
Vukašine, jednu r'ječ o miru
Sad izusti, pa će, pomislivši
I knez i svak da smo uplašeni,
Baš onda se na nas uzrujati.
VUKAŠIN:
Dok je nama Baoše u Zeti,
I oblasti iza leđa vjernih,
Tog se ne boj; svak zna kakvu silu
Mi odotud možemo pocrpsti;
A najbolje znaće knez da, kad bi
Vaš i svu nam preoteo Rašku,
Ne bi opet mogao nas smoći.
Ja uplašen jesam, al' ne njime,
No svjetinom podlom koja nam se
Ispod noga poče razmicati.
Držite li ipak Vukašina
Za dječaka kakvog, da bi dao,
Mir predlažuć', svoj strah osjetiti?
GOJKO (Uglješi):
Šta ti veliš!
UGLjEŠA:
Svu sudbinu svoju
Povjerismo njemu...
VUKAŠIN:
Pa sad mene
I pustite da j' izvedem srećno.
Hajte, pa još danas da krenete
Svaki zdravo put oblasti svoje.
Srećno pošli, a brže mi došli! —
Tu će negdje velji Dijak biti;
Recite mu da ga ovdje čekam.
(Gojko i Uglješa odlaze)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 116 godina.