Pređi na sadržaj

Smrt Uroša Petoga/21

Izvor: Викизворник

◄   ПОЈАВА IV POJAVA I ПОЈАВА II   ►

ČIN ČETVRTI

POJAVA I
Dvornica. Carica i Uroš.

 
CARICA:
Kasna pomoć tebi j' obećana,
A nas ovdje stegnulo vrijeme,
I na djelo odmah primorava.
Događaji čudnom se brzinom
Skotrljaše jedan iza drugog,
Te će skoro svi u jedan sukob
Sudarit' se, da riješe sudbu.
Već sav sjever knez nam očistio,
I brz kao mis'o k jugu leti
Da dočeka Uglješu pod Nišem.
Bogdan s djecoi ust'o na istoku,
A Liver se i Altoman tuku
Na zapadu s Balšom. Svud se nebo
Vedro, sjajno osmijeva na nas;
Al' na njemu jedan taman oblak
Koji grmeć' iz daleka pr'jeti: ¬
To je vojska krvoloka Gojka,
Što sad hrli k nama u Prištinu.
Neću, sine, da te ta zateče
Pored kralja u ovome dvoru.
Zlo mi sluti duša materinska,
Na vrijeme izmaći mu moraš.
UROŠ:
Sve razlažeš i predviđaš dobro.
Poplavu si odveć uskorila,
A drukčijim stazam' i silama
No što meni namjera bijaše;
Pa sad moram ostaviti svoju,
A tvoje se sa svim prihvatiti.
Čas je dojsta da s' odlučno r'ješim.
CARICA:
Čas je, sinko; na zlatnome štitu
Blaga sudba podnosi ga tebi,
I Dubrovnik prstom pokazuje.
UROŠ:
Ne shvatam te.
CARICA:
Kad o knezu sumnjaš,
Kad zazireš od sveg našeg plemstva,
Između njih skloni s' u Dubrovnik.
UROŠ:
Tamo?
CARICA:
Već te željno očekuju.
Pa kad s' ovaj velji dvoboj svrši,
Vratićeš se kao car u zemlju,
Da s primorskom i s tastovom vojskom
Uzdu vlasti klonulu t' iz ruke
Opet snažno uručiš i stegneš.
UROŠ:
A među tim gdje ćeš mi ti, majko,
Zakloniti tvoju staru glavu?
CARICA:
Ja, Urošu? Ja ostajem ovdje.
UROŠ:
Bog ne dao da t' ostavim samu
U toj borbi među zvijerima;
Bog me živim sagorio gromom
Kad ja poš'o da prevalim među
Srpskog carstva, ocem m' ostavljena.
Dubrovnik nas nekad vidje, majko,
Uz Dušana u najvećoj slavi.
To ti pamtiš. Na ulasku našem
Tamošnja se velika vlastela
Sve do zemlje smjerno saginjahu;
Na prste se propinjahu ljudi
Da nam sjajna ugledaju lica;
A matere na rukama svojim
Izdižuću nedoraslu djecu
S snebivanjem pokazivahu nas.
Pa ti isti Dubrovčani sada
Da me vide s krunom Dušanovom
Gdje bijedan i sam stidno bježim
Ispred mojih plemića, i prosim,
Ja gospodar velje carevine,
Krov majušan da zaklonim glavu?
Nikad, majko, nikad do vijeka...
Plačeš?!
CARICA:
I od strepnje i od tuge,
I maternje od radosti plačem.
O Urošu, moje dično čedo!
Kao ono kada na jedanput
Izdigne se ispod vode čovjek
Bog držaše svak za utopljena,
Tako sad se stoprva i meni
Tvoja duša istinito javlja.
U tebi je oca tvog sav ponos;
Neka prodre iz mekosti tvoje
I njegova krepost.
UROŠ:
Mek ja bijah
Dok vjerovah u vrlinu ljudsku;
Mek i još se kazivati moram,
Dok nadmoćnost tih lupeža traje.
Oh! koliko otrova progutah
U tajnosti, i izlih ga, majko,
U suzama gnjevnim! Ali j' evo
Na izmaku moje poniženje.
Kad se dignem, dignuću se tako
Da zastrepe silna ta gospoda,
I preda me udivljena padnu.
A plašljivo da uskočim sada
Za zidove starog Dubrovnika,
Sve bih, majko, sve to promašio.
Uprav' onda kad vihari silni
Spremaju se od svud da polete,
Uprav' onda da ih malodušno
Ja gledati pojđem iz daleka
Kako carskim vitlaju mi žezlom,
A ne budem ovdje da uletim
U njih prvi, i ščedam ga čvrsto?
Kad j' ostatak vjerne mi vlastele
Gotov, da se za svog cara krvi,
Car da sa njom ne d'jeli opasnost?
O ne, majko. Sve pogrješke prošle
Veledušno valja da ispravim;
Što izgubih neiskusno d'jete,
To muž zreo povratiću muški.
Nzka dođe Gojko taj; već cara
Neće smjerna do brata mu naći,
No na čelu prištinskih junaka,
Da g' upita ko j' u zemlji srpskoj
Istiniti jedini gospodar,
Pa s braćom ga tol'ko nisko baci
Koliko se digoše visoko.
CARICA:
Blagosloven ovaj čas?.. O sinko,
(baca mu se u naručje)
Sada, mislim, kosti Dušanove
Zaigraše ponosno u grobu.
Već ne strepim; ostan'; orao si
Za oluju svaku dorastao;
Ostan' ovdje na poprištu slavnom,
Kakvo samo caru dolikuje;
I što do sad ja zakriljah tebe, ¬
Ti od sada pod junačko krilo
Uzmi svoju već klonulu majku.
Hodi; pos'o na stranu nas zove. (Odlazi)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.