Smrt Uroša Petoga/18
| ◄ ПОЈАВА I | POJAVA II | ПОЈАВА III ► |
POJAVA II
Bogdan i Carica.
BOGDAN:
Ti si zamišljena.
CARICA:
Donosiš li kakvih v'jesti, brate?
BOGDAN:
Puk po gradu nespokojno vrvi;
Ohrabren je padom Kruševačkim,
Pa podiže sve smjelije glavu.
Bojati se da se opet metež
Ne izvrgne.
CARICA:
Sve je to još rano.
Dok na čelu zavjerena plemstva
Arsojević i smjeli se Bojo
Ne približe gradu, trebalo bi
Da se dotle naši Prištinjani
I ne kažu živi. To ja želim.
BOGDAN:
Tako im je i preporučeno;
Al' svjetinu mržnjom zaraženu
Ko dovoljno da umudri, sestro?
CARICA:
I još nema sa Primorja v'jesti?
BOGDAN:
Sad ih dobih. Liver i Altoman
Kreću sutra sa suprotnih strana
Na knežinu zetsku.
CARICA:
Vukašinu
Tim je l'jevo odsječeno krilo.
BOGDAN:
Ostaje mu desno, i trupina;
A to vojske Uglješe i Gojka.
CARICA:
S jednim krilom neće ždral daleko.
BOGDAN:
Dok Uglješa k Nišu stupa, Gojko
Na Prištinu smjera; a dotle će
Lako moći.
CARICA:
Preduhitriću ga:
Samo šaku pepela će naći
Ovdje na svom gn'jezdu, i zaludu
Tražiti će u pepelu tome
Kosti brata kralja.
BOGDAN:
A među tim
Ja s Rodope moje upasti ću
U Maćedoniju. Tad će biti
Ti Mrnjavci kleti sa svih strana
U sredinu našu satjerani,
I satrti. Vrijeme je, Jelo,
Da otidem tamo, i sve spremim.
Čekam samo da nas ti ugodiš
Sa Urošem. Šta s njim svrši jutros?
CARICA:
Skoro ništa.
BOGDAN:
Kako!
CARICA:
Najprije mu
U ušima htjedoh omekšati
Omrznuto Lazarevo ime.
BOGDAN:
Pa?
CARICA:
Sluš'o me i šutao.
BOGDAN:
Dalje?
CARICA:
Tad mu živo kneževe opisah
Sve uspjehe do sad postignute,
I buduće što mu mi spremismo;
Pa mu kliznuh najposlije predlog
Da s' upusti vješto preko tebe
U potajne sa njim dogovore.
BOGDAN:
A on?
CARICA:
O tom ne htje ni da čuje.
BOGDAN:
Sve jednako nevješt i tvrdoglav!
CARICA:
Pamti knežev u Srijemu doček,
Pa tim gnjevno zaklopi mi usta.
BOGDAN:
Ha, slijepac! ne uviđa da se
I vremena i knez prom'jeniše.
CARICA:
Kraljevića čisto prijateljstvo
Još ga veže, i ne da mu, mislim,
Da s' otrgne konačno od kralja.
BOGDAN:
Stoput sl'jepac! On ne razlikuje
Divlju vranu od pitoma kosa.
Pa šta ćemo?
CARICA:
Rastavit' ih treba.
BOGDAN:
A kako ćeš?
CARICA:
Stišaj se, i čuj me.
Ovaj slučaj ja sam predvidjela,
Pa na vr'jeme i l'jeka mu našla.
BOGDAN:
Da ga čujem.
CARICA:
Dokle ovaj vihar
Ne preleti preko iaših glava,
Mi carevu sklonimo van carstva.
BOGDAN:
Šta? van carstva! Gdje to?
CARICA:
U Dubrovnik.
BOGDAN:
I ti misliš da će Dubrovčani
Izložit' se za Uroša gnjevu
Zavađenih strana, izmeđ' kojih
On bi sada k njima dobjegao?
CARICA:
Čitaj. (Daje mu pismo)
BOGDAN:
Pečat dubrovačkog v'jeća! —
Kako! tom radila si dugo,
A n'jesi mi ni riječce rekla?
CARICA:
Čitaj. (Čas je ogledanju doš'o,
Da izmjerim koliko duboko
Odanost mu dopire u srce.)
BogdAn:
„I sklonište i pomoć za povrat“.
(čita) Pa sve ovo tajaše mi do sad!
(Baca joj pismo.)
Grom u mene! vidim na čenu sam.
CARICA:
Šta, Bogdane, već te gnjev zanosi?
Pravo ljudi ljuticom te zovu.
BOGDAN:
Ti Jeleno, dvolična si sa mnom
Kao što si i s drugima svima;
Ti si... B'jes sto puta,
B'jes u mene što sam, poznajuć' te,
Ipak ti se sl'jepo povjerio.
Ali... Oh, oh!... žalim što je dockan,
A inače, vječnoga mi tvorca!
Ovog časa trg'o bih se natrag.
CARICA:
Eto! reci sada da nad sinoi
Bez razloga strepim, i zazirem
Od vas sviju, koliko god vas je.
Što ga kralju iz nokata čupam,
A ne bacam zetu tvom' u krilo,
Već sva tvoja iščezava revnost.
Oh! ni jednom doista ne stoji
Do st'ješnjena Dušanova sina,
Već do svoje i srodnika svojih
Veće moći... Vaj, sudbine teške!
Vaj žalosna, neutješna mati
Sama sebi hudo ostavljena!...
Idi brže, vrati natrag zeta,
Zaustavi i sve druge vojske,
Prištinjane i plemstvo im stišaj,
Pa u koru kad svi mači uđu,
Kad ovlada grobna svud tišina,
Dođi onda pa uživaj, brate,
Kako kolje sestri ti u krilu
Kralj Vukašin jedina joj sina.
BOGDAN:
Poimam ti strepnju, nu Boga mi,
Ne trebaše sumnjati o meni.
CARICA:
Ne o tebi; ali ko nam veli
Da knez goni za što drugo kralja
Van da sjedne na njegovo mjesto?
A ja, vidiš, tako mi nebesa!
Ja, čim padne ta kraljevska kruna,
Skršit' ću je, stucat' u prašinu,
Da nikad se više pored carske
Ne uzmože pusta zablistati.
Knez će biti do Uroša prvi,
Al' pod krunom ni on, ni već iko.
BOGDAN:
I zbog toga ne daš sada sinu
Da razvije stijeg Nemanjićev
U kneževom stanu?.. Slijepa si
K'o i Uroš.
CARICA:
Ne dam ja!... već rekoh,
I ovog mi božijega dana
Ne varam te, ja mu to predložih,
Ma da me je razum odvraćao;
Predložih mu da ti r'ječ održim.
On ne htjede; a ja, ne tajim ti,
To i volim.
BOGDAN:
Ti to voliš! voliš!...
Koliko si pronicava uma,
Njim daleko ipak ne dosežeš.
Kad car stoji pored Mrnjavaca,
A s oružjem Lazar na njih stupa,
On izgleda k'o buntovnik pravi,
Komu s toga mnogi neće prići.
Tim i sama ne jačaš li kralja?
A Lazaru da pristupi Uroš,
Ne bi l' sobom zanio vlastelu,
I presudno od jednoga maha
Čvor presjek'o izmeđ' njih dvojice?
CARICA:
Pa baš za to, da ne bude s kraljem,
Nek se skloni u grad gostoljubni,
Iz koga se mnogi već vladalac
Na svoj presto srećno povratio.
Izgledaće dostojnije tamo
No pod st'jegom svog ma kojeg kneza,
Otud biće opasniji kralju,
A i strašan svakom'
Koj' bi kralja htio da zam'jeni.
BOGDAN:
Neka ide, tvrdoglava ženo,
¬Neka ide; nu riječ m' upamti:
Čim je Lazar u odsudnom času
Te pomoći lišen,
Tu potpuna uspjeha nam nema.
Ja među tim u svoju se oblast
Odmah vraćam, da bar bdim nad njome.
CARICA:
Da izletiš iz nje s dobrom vojskom
Čim i druga ustanu vlastela;
A za cara ja ti uv'jek jemčim.
|