Smrt Uroša Petoga/15
◄ ПОЈАВА V | POJAVA VI | ПОЈАВА VII ► |
POJAVA VI
Isti. Dolaze Uroš i Kraljević. Docnije Vukašin, pa Vidoje s Arsojevićem, s Bojom i stražarima.
UROŠ:
Sv'jet stišasmo, ali ne bez krvi.
KRALjEVIĆ:
To me više boli nego ona
Gnjevna vika uzrujanog puka:
„Pravda, care; dolje s Vukašnnom.“
Ah, moj otac!
CARICA:
Dojsta mogao je
Taki sukob sada otkloniti.
Nu da li ste i vi, djeco moja,
Na građane udarali s vojskom?
OBA:
Mi!?
KRALjEVIĆ:
Na blage careve riječi
Svi od borbe odmah odustaše.
(Ulazi Vukašin)
Ah moj oče, već se okrvavi
I ognjište naše! Nije li se
To Prištini moglo uštedjeti?
VUKAŠIN:
Muči, dječko. — Ko su ti, što vodiš?
(Vidoju koji vodi dva vlastelina.)
VIDOJE:
Ovi, kralju, bijahu na čelu
B'jesnim ljud'ma koje rastjerasmo.
UROŠ:
Dva plemića!
VUKAŠIN:
Vi čiji ste? Zašto
Uzrujaste te građane mirne?
BOJO:
Car je ovdje; mi odgovaramo
Caru samo. — Po zakonu našem
A i svakom ljudskom i Božijem,
Ne može se očina krivica
Prenijeti na nevinu djecu,
I zbog jedne jednim učinjene
Na trojicu tri oborit' kazne.
Ovomu je mom drugaru otac
Preš'o, vele, u Lazarev tabor.
Je li tako! neka kažnjen bude;
A Boga mi kažnjen je žestoko
Čim mu glava pod ucjenom stoji.
Ali zašto na njegovog sina
Druga kazna pl'jenom djedovine?
Zašto treća na ženu i ćerku,
Ta s plijenom i same slobode?
Jesi l' care, ti to naredio?
UROŠ:
Ja? duše mi moje! za kraljevu
Tu naredbu doznadoh tek jutros.
BOJO:
U tvom carstvu stara se vlastela
Protjeruju iz zamkova svojih,
Da na drumu hljeb prosjački ištu;
Vlasteoske žene i djevojke,
Već ni pravom sebra zaštićene,
Hvataju se, vuku se po tlima,
Te s razdrtim stidno haljinama,
S raščupanom kosom, prenemogle,
Gadnim ljud'ma vode se u roptvo,
A ti, care, o tom ništa ne znaš!
Gdje je carska tvoja moć i savjest,
Gdje je naše vlastelinsvo pravo?
UROŠ:
Šta, mladiću?... moj Bože! Kralju,
To l' učini?
VUKAŠIN:
Taka drzost vidiš,
Već na više strana prekipljuje;
Nju je samo suzbiti moguće
Strogostiju.
BOJO (kralju):
Drzost?... Ja niskomu
Puženju se dvorskom ne naučih;
Slobodan se k'o lav u pustinji
Rodih, pa i živem. Svaka misao
Kakova se u mom duhu začne
Taka m' odmah i na usta leti,
Jer zločesta ne zadržava je
Tu namjera. (caru) Dušanovi sine,
Tvoje srce puno je dobrote,
Ja to slušah a sad jasno vidim;
To u zemlji znaju sva vlastela,
Te vjernošću prema tebi dišu,
I proliće za te krv do kapi.
Oh vlastelu svoju čuvaj, care!
Hoće li se da smjelije glave
Sve propadnu? evo moje; ali
Nek s' ovomu časni dom poštedi,
Dom sveti mi zaručnice moje.
KRALjEVIĆ:
Care, dobri oče, i ja molim.
VUKAŠIN:
Ti, moj sine! Za krvnike naše?
BOJO:
Plemeniti Kraljeviću, hvala!
KRALjEVIĆ:
Pogledaj ga: mlad je, l'jep, odvažan,
Za čas ga je ljubav zanijela;
Oprosti mu, oče moj.
VUKAŠIN:
Da prostim
Metežniku? svoj kraljevski ukaz,
Da ja svojom rukom pocijepam?
To ne može biti.
KRALjEVIĆ:
Ne c'jepaj ga,
No izuzmi štedro njih dvojicu.
VUKAŠIN:
Nikad, nikad.
UROŠ:
Ja ne shvatih odmah
Tvom ukazu sav domašaj, kralju;
Grdan mu je.
VUKAŠIN:
Ali...
UROŠ:
Grdan tako
Da nikakva pojedina milost
Ne može mu smanjiti grdobu.
BOJO:
Ja milosti neću; na čovječnost
Pozivljem se i plemićsko pravo.
Ti si, kralju, sve to pogazio.
A što sada na tu bezakonost
Ustadosmo, hoćeš da nas kazniš!
Mi ako smo krivi, kriv si i sam;
Ko je većma, neka car presudi.
(Carica stupa dostojanstveno naprijed.)
CARICA:
Da najprije ja izvršim svoje.
K'o carica osuđujem metež;
Nu k'o žena slabi spol svoj branim,
Presudno ga branim. U plemkinju
Ne dam nikom ni prstom da dirne.
Ženska glava i divljaku sveta,
Sveta budi čedima hrišćanstva.
Mač ne pašem, da ga nad njom pružim,
Ali za to, dični Kraljeviću,
Tvoj između svih plemićskih biram:
U zadatku ovom veledušnom
Ti moj vitez plemeniti budi.
SVI:
Oh!
VUKAŠIN:
Carice!
CARICA:
Tako je, o kralju.
Da ovako nije postupila
Ona koja još na glavi svojoj
Čistu nosi Dušanovu krunu,
Valjalo bi da od veljeg stida
S njom u zemlju zakopa se živa.
BOGDAN (grli je):
Sestro moja, divna li si sada!
CARICA:
Evo tebi, poborniče pravde,
Caričina znaka.
(Skida svoj prsten, i pruža ga Kraljeviću)
Na silnoj je
Nekad sjao ruci od koje je
Više puta Istok zadrhtao.
Ti od sada dostojno ga nosi.
(Marko ide da uzme prsten, otac ga zadržava.)
VUKAŠIN:
Stoj. — Carice, ti na mene dižeš
Rođena mi sina! Je l' to zbilja?
CARICA:
Sin na oca napada oružjem
Koje blaga priroda mu daje:
Neće kralja pob'jediti Marko,
Već očino srce.
UROŠ:
Krasno, mati!
CARICA:
Kraljeviću, ako se ne primaš
Te viteške zaštite nad slabim,
Tad i prsten što ti pružih odbij.
KRALjEVIĆ:
O moj očv, ti mi dade život,
Al' carica evo mi sad metnu
Čast na kocku, metnu je za svagda.
Oprosti mi što se ispred časti
Ja ne smijem ukloniti, oče.
(pokleknuv na jvdno koljeno pred caricom)
Prsten primam i poborstvo sveto,
Te se Bogom, slavna gospo, kunem
Da ću svuda i životom samim
Od nepravde zaklanjati slabe,
Ma kog spola i uzrasta bili.
Zaklanjat' ih i sad i svakada,
I pred svakin, i od svakog. Amin.
(Ustaje i diže ruku k nebu.)
Obećanje zakletvom utvrdih;
Bog me satro kad to pogazio!
UROŠ:
O moj Marko!.. Zagrli ga, majko,
Kao što bi rođena mi brata.
(Carica ga ljubi u čelo.)
CARICA:
Brat je tebi, meni sin od sada.
UROŠ:
Ha ha! kume, ne reče li mati
Da ćeš biti pob'jeđen bez mača?
VUKAŠIN:
Ja? (stražaru) u zatvor te plemiće vodi.
KRALjEVIĆ (stražaru s golim mačem):
Moj mač stoji
izmeđ' njih i tebe;
Natrag, gadni čovječe, il' boj se
Gnjeva moga. Natrag, rekoh.
VUKAŠIN:
Tako ?
(Ulijeće među Marka i plemiće.)
A između ovih i tvog oca?
KRALjEVIĆ:
Tada... tada grudima se mojim
Mač odvraća.
UROŠ (zadržav ga):
Šta je to, moj Marko!
KRALjEVIĆ:
Kud ću, care? sada il' docnije
To me čeka, vidii.
UROŠ:
To ja ne dam. —
Da s' ovake nezgode već nikad
Među vama ne bi pojavile,
Da bih smutnje mnoge, mnoge b'jede
Uštedio plemićima mojim,
Uništavam svojom carskom vlašću
Nov kraljevski ukaz, van ucjene,
Koju m'jenjam u progonstvo vječeo.
(Plemićima.)
Sad slobodni odlazite doma. (Odlazi)
VIDOJE (Ovako je pravedno i časno.)
VUKAŠIN:
Ne, Urošu, ni toga ne treba.
Ti ustupaš sad ispred izdajstva
I metežu praštaš; ali pamti:
Njim docnije ugušen ćeš biti.
(Odlazi; za njim Marko, Vidoje i stražari.)
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|