Smrt Smail-age Čengića

---

Smrt Smail-age Čengića^[1]

Pošetala dva sokola siva
Pro Cetinja, preko polja ravna:
Jedno Mašan a drugo vladika;
Šetajući ravgovaraju se:
„O Mašane, moj mili sinovče! 5
Znaš, Mašane, nije davno bilo,
Evo nazad tri godine dana,
Kad udari Čengić Smail aga,
Kad udari na Graovo ravno,
Dočekaše naši Crnogorci, 10
Udriše se ognjem iz pušaka,
Pogibe nam nekoliko druga
I našije' sedam Petrovića,
A i jadni Stanišić Stevane? -
Svije 'no smo, brate osvetili, 15
Al' nijesmo Stanišić-Stevana; —
Sramota je i svoj Gori Crnoj,
A kamo li kući Petrovića!
No, Mašane, moj mili sinovče,
Valja da ga kako osvetimo!" 20
A Mašan mu smjerno progovara:
„O vladiko, slavni Gospodaru!
Ja sam čuo đe kažuju ljudi:
Evo gore u selo Drobnjake
Ima dobar junak na megdanu, 25
Dobar junak i ljudi ga fale,
A na ime Cerović Novica;
No mu piši list knjige bijele,
Da je brže na Cetinje ravno; -
On će tebi osvetit' Stevana 30
I pogubit' Čengić-Smail agu.“
Kad vladika riječ razumio,
Mašanu je 'vako besjedio:
„O, Mašane, moj mili sinovče!
Ti otiđi u biljardu moju.^[2] 35
U biljardu u tanku kamaru,
Pa dofati divit i artiju
I napiši list knjige bijele,
Pa opravi knjigu u Drobnjake,
A na ruke Cerović-Novici; 40
Ovako mu u toj knjizi piši:
„Pozdravlja te Petrović vladika
Sa Cetinja sa sred polja ravna
Da si brže njemu na Cetinje“.
Kad je Mašan riječ razumio 45
(U mlađega pogovora nema),
Brže junak u biljardu pođe.
U biljardu u tanku kamaru^[3],
Pa dofati divit i hartiju,
Sve napisa što reče vladika: 50
A kada je knjigu nakitio,
Doviknuo slugu Milovana.
Pa mu 'vako bio besjedio:
„Milovane moja vjerna slugo!
Evo tebi list knjige bijele, 55
Ponesi je brže u Drobnjake^[4],
A na ruke Cerović-Novici;
Ali da si brže na Cetinje.“
Kad Milovan riječ razumio
(U mlađega pogovora nema). 60
U desnicu knjigu prifatio,
Pa s' otole junak podignuo.
Kud gođ pođe, u Drobnjake dođe
Pod bijelu Novičinu kulu,
(To je doba u ponoći bilo), 65
Pa udara alkom na vratima.
Kad to čuo Cerović Novica,
Skoči junak k'o da se pomami,
U desnicu zgrabi džeferdara,
Pa izlazi kuli na pendžere 70
I ovako bio besjedio:
„Ko udara alkom na vratima,
U živo mu srce udarila!“
Progovara sluga Milovane:
„Ne boj mi se, Cerović-Novica, 75
Nego sađi pred bijelu kulu,
Evo tebi knjiga sa Cetinja,
Od našega Petrović-vladike.“
Kad Novica riječ ruzumio,
Na kuli je ogvorio vrata, 80
(A sve drži pusta džeferdara,
E se Novak boji od Turaka),
Pa eto ga pred bijelu kulu.
Kad ga viđe sluga Milovane,
Predade mu list knjige bijele, 85
Pa otole krenu put Cetinja.
A kad Novak knjigu proučio
I kad viđe što mu knjiga piše,
Sam je sobom riječ besjedio:
„Fala da je Bogu istinome, 90
A šta sam mu junak uradio,
Pa me prešno zove na Cetinje!"
Al' na ino Novak ne mogaše
Već opravi sebe i đogina,
Pa se baci đogu u ramena 95
I poćera semtom i ćenarom.
Kad se đogo polja dobavio,
Uzalud ga Novak sustezaše —
Ne da mu se đogo sustezati,
Već tri koplja u naprijed skače, 100
A četiri poljem širokijem.
Kad je Novak niz Cetinje bio,
Ugleda ga Petrović vladika
Sa pendžera od bijele kule,
Pa dozivlje Mašana sinovca: 105
„O, Mašane, moj mili sinovče!
Koji j' ono na konju delija
Pro našega polja širokoga,
Te je konja vučki umorio
I u b'jelu pjenu obukao?" 110
A Mašan mu smjerno progovara:
„O, vladiko, slavni Gospodaru!
Ja bi' reko, i bi' se zakleo,
Da je ono Cerović Novica, —
Što po njega jesi poručio, 115
Da ti prešno na Cetinje dođe.“
Kad vladika riječ razumio,
Ovaku mu riječ besjedio:
„O, Mašane, moj mili sinovče!
Ti pozovi dvije vjerne sluge, 120
Da izađu pred bijelu kulu,
Da mu prime konja i oružje.“
Kad vladiku Mašan razumio
(U mlađega pogovora nema),
Brže zove dvije vjerne sluge: 125
„Boga vama dvije vjerne sluge,
Izađite pred bijelu kulu,
Dočekajte onoga junaka
Na đoginu konju velikome,
Primite mu konja i oružje, 130
Pa ga vod'te na bijelu kulu.“
Vjerne su ga sluge poslušale —
Izađoše pred bijelu kulu,
Dočekaše Cerović-Novicu,
Primiše mu konja i oružje, 135
Pa ga vode na bijelu kulu,
U kamaru Petrović-vladike.
Kad je Novak u kamaru uš'o,
Samur-kapu uze u desnicu,
Pa vladici smjerno pristupio, 140
Poljubi mu ruku i koljeno,
A on njega u bijelo lišce;
Kraj sebe mu mjesto načinio,
Častio ga kafom i rakijom,
Pa mu 'vaku riječ besjedio: 145
„O, Novače, moja vjerna slugo!
Ni ti pitaš, ni ja tebi kažem
Za što 'no sam pote poručio
Da mi prešno na Cetinje dođeš. —
Znaš, Novače, nije davno bilo, 150
Kad udari Čengić Smail aga,
Kad udari na Graovo ravno, —
Dočekaše naši Crnogorci,
Udriše se ognjem iz pušaka,
Poginu nam nekoliko druga, 155
I našije' sedam Petrovića,
A i jadni Stanišić Stevane,
Pogubi ga Čengić Smail aga;
Svije' 'no smo, brate, osvetili,
Al' nijesmo Stanišić-Stevana, 160
Pa je sramno i svoj Gori Crnoj,
A kamo li kući Petrovića.
No, Novače, moja vjerna slugo,
Ja sam čuo đe govore ljudi,
Da si dobar junak na megdanu; 165
Bi l' se mog'o pouzdati u se,
Da osvetiš Stanišić-Stevana:
Da pogubiš Čengić-Smail-agu
Da pogubiš, ja l' dovedeš živa?
B'jelu ću ti sagraditi kulu 170
Na Cetinju, krajem moje kule:
Dok koljena bude Petrovića,
Nikada ti blaga majkat' ne će.“
Kad Novica riječ razumio,
Poskočio na noge lagane, 175
Poljubio vladiku u ruku,
Pa mu 'vaku riječ besjedio:
„Gospodaru Petrović-vladiko!
Kunem ti se, a vjeru ti davam,
Da ć' osvetit' Stanišić-Stevana: 180
Pogubiti Čengić-Smail-agu,
Pogubiti, ja l' dovesti živa —
Da bi' znao da bi' poginuo!“
Kad vladika riječ razumio,
Mašio se rukom u džepove, 185
Izvadio stotinu dukata,
Pa i' dava Cerović-Novici:
„Na to tebi, Cerović-Novica,
Dokle dođeš u selo Drobnjake,
Da se malo ponapiješ vina“. 190
Otale se Novak podignuo,
Pa okrenu u selo Drobnjake,
A kad dođe u selo Drobnjake,
A na svoju prebijelu kulu,
Tu je trudan malo počinuo, 195
Pa dovati divit i artiju,
Te napisa list knjige bijele
I šalje je Gacku širokome,
A na ruke Čengić-Smail-agi;
Ovako mu u toj knjizi piše: 200
„O, junače, Čengić-Smail-ago!
Sad je tebi zgoda dalazila,
Da nam dođeš u selo Drobnjake,
I po njemu da kupiš arače;
Ali sade ali ikadare!“ 205
Kad Čengiću knjiga dopanula,
Knjigu štije, a na nju se smije.
Pa iskupi trideset momaka
I okrenu selu Drobnjacima.
Kad je doš'o Čengić Smail aga, 210
Kad je doš'o u selo Drobnjake,
A na bjelu Novičinu kulu, –
Lijepo ga je Novak dočekao,
Pa ga časti kafom i rakijom;
A kada su malo počinuli, 215
Progovara Cerović Novica:
„Sada, ago, kad je tebi drago!“
Al' da vidiš Cerović-Novicu
Zastave je bio učinio:
Dočekaše Čengić-Smail-agu, 220
Dočekaše ognjem iz pušaka,
Pogubiše trideset Turaka;
Al' pobježe Čengić Smail aga;
I zaista pobjegnuti ćaše,
No mu ne da Cerović Novica, 225
Već se momče za njim naturilo,
Sustiže ga na kraj polja ravna
I pasju mu posiječe glavu,
Pa je nosi na Cetinje ravno,
A na ruke Petrović-vladici; 230
Vladika ga dočekao divno
I ljepšijem darovao darom.


U Hercegnovome, marta 1890.
Od guslara Ilije Tošića.
Veljko Radojević.

---

Reference

1. U svojoj IV. knjizi nar. pjesama opisao je Vuk smrt Smail-age Čengića — istiniti događaj — (str. 458—463); za tim slijedo tri pjesme o istom događaju (str. 463—504), a u notaciji pod trećom — zadnjom — pjesmom veli Vuk: „Ja imam još četiri pjesme o ovom događaju, koje su u glavnome sve nalik na ovu prvu, a u načinu se malo razlikuju jedna od druge“ (str. 502.) Valja da ovo ne će biti ni jedna od pomenute četiri Vukove, jer ne nalikuju ni jednoj štampanoj. — Vuk je pisao Čengijć mjesto Čengić (gledaj o tome u knjizi „O srpskom jeziku“, od Jov. Živanovića, tačka 109. str. 169-171
2. „Do 1847. god. nije bilo ni jedne kuće na Cetinju, osim manastira, u kojemu su sjedile crnogorske vladike. A te godine, vladika Petar II sazida sebi konak odvojeno od manastira u rastojanju nekoliko koraka. Konak ovaj razlikuje se od manastirskih ćelija samo tijem, što se vidi na četiri ugla ograde (okolo njega) četiri kule, koje opominju gledaoce na srednjevjekovne zamkove i velikaške stanove. „Konak ovaj prozvan je u narodu biljarda s toga, što je vladika napravio u nj bilijar i što se od tada počelo igrati na Cetinju u konaku bilijara i karata“ (Glasnik Srp. Učen. Društva. knj. XI.) Pjesma je, dakle, spjevana poclije 1847. godine.
3. Sobu. Kamara dolazi od ital. camera.
4. Mjesto: u selu Drobnjacima. Ovdje je akuvativ mjesto lokativa, kao što je na više mjesta u pjesmi. Kod nas u ovakim prilikama češće i u običnom govoru akuvativ zamjenjuje lokativ i obratno.

Izvor

• Srpske narodne pjesme iz okoline hercegnovske i dubrovačke, skupio i za štampu priredio Veljko Radojević, Izdanje skupljačevo Fresno, Kal. 1912., str. 68-76.

• Bosanska vila, 1890, godina V broj 18. Sarajevo, 30. septembra 1890, str. 285-286.; Bosanska vila, 1890, godina V broj 19-20. Sarajevo, novembra 1890, str. 309-310.