Smrt Nikca od Rovina

Knjigu Nikac od Rovinah piše,

šilje knjigu gradu nikšićkome,

a na ruke Hamzi kapetanu:

"Slušaj, Hamza, turski kapetane!

Evo tebe sitnu knjigu pišem,

sve okupi tvoje buljubaše,

pa mi pošlji harač od Nikšićah:

sa tvojijeh sedam buljubašah

na mojijeh sedam arambašah;

tvoje sjajne toke sa ramenah,

toke pošlji mene Nikcu starcu;

druge toke, Hadžimanić Dura,

na mojega Gavrilović Tura;

džeferdara Sukić barjaktara

na sokola Baletića Rada;

sjajne toke Babića Jakšara

na viteza Radulović Sima:

sjajnu brešu Mrke Huseina

na mojega Žutka Lipljanina;

sjajne toke Derve Barjovića

na hajduka Peja Markovića;

pa džeferdan Paripović Zuka

na mojega s Dobre Vode Vuka!

Ako li mi harač poslat nećeš,

hoću dići sedam arambašah,

a za njima mlade Crnogorce,

udariti na bijele ovce,

bijele ti ovce plijeniti

svrh Trepača do dna Dubočakah,

od Trubjele do Spile kamene."

Kada knjiga u Nikšiće dođe,

a na ruke Hamzi kapetanu, -

knjigu uči, od knjige se muči.

Pa je na har age okupio

i ostale gradske buljubaše,

a sitnu im knjigu kaževaše

od sokola Nikca od Rovinah.

Kad nikšićki Turci razumješe,

svi rekoše: "Da mu harač damo!

Bolje ni se s Nikcom pomiriti!"

Ma imaju nepogodna druga,

buljubašu Babića Jakšara,

ovako je Jakšar govorio:

"Ja mu nigda ništa dati neću,

no sam voli junak poginuti

nego Nikcu harač otpraviti.

Već tako mi vjere u koju sam

oću skupit vojsku od Nikšićah,

vodiću je uz Rudine ravne,

a uvesti u Tisovac tvrdi,

udariti na Izvore ravne,

na torinu Nikca od Rovinah.

bijele mu ovce plijeniti

i pozvati Nikca na mejdanu -

kurva bio, ako prevario!"

Kako reče, tako učinio:

skoči Jakšar na noge junačke

pa on kupi po gradu građane,

Arbanase, krvave junake,

sve po pušci i krvavoj ruci -

đe gođ bješe boljega junaka,

povede ih Poljem Nikšićkijem.

Prijeđoše Ploču i Trubjelu

i Nenadu, zelenu planinu,

ulazio u Tisovac tvrdi;

tu Jakšara danak ostavio.

Noću svede u Izvore vojsku

te Nikčeve opkolio ovce.

Ma se čuva Nikac od Rovinah;

on sve stražu na glavicu čuva

dok bijela zora ogranula

i Danica pomolila lice;

tada Nikcu sanak odolio,

- nije sanak, nego sudni danak! -

pa uljeze Nikac u pružinu

te mi leže malo na gunjinu.

Malo stade, ne bi nikoliko,

dok Nikčeve vaške zalajaše;

misli Nikac da nijesu Turci,

nego da su od planine vuci,

i ugrabi sanjiv džeferdara.

Tader Turci njemu udariše

i bijele ovce opkoliše;

ema Jakšar trči na pružinu.

kako se je Turčin zahvalio,

pa povika iz grla bijela:

"Jesi l', stari Nikče, u pružinu

Pozna Nikac Babića Jakšara,

pa povika grlom bijelim:

"Evo Nikca, turska buljubašo,

đe je bio, on se nije krio!"

Trče oni jedan put drugoga.

sretoše se u bijele ovce -

jedanak im pukli džeferdari,

oba mrtvi pali među ovce.

Ma uteče Nikčević Bogdane,

ludo d'jete unese oružje

i zapade u krš nad torinom,

brani svoje ojađele ovce,

a klikuje braću Crnogorce,

al' ga niko čuti ne mogaše.

Pet putah je gađa džeferdarom,

petoricu zgodio Turakah,

tri ubio, a dva obranio;

ma fišeka njemu nestanulo,

te mu Turci ovce odjaviše.

Izdaše ga pogani Spahići,

štono bjehu Nikcu sporednici;

a tri brata, ka tri ženetine,

od njih nigđe ne ostalo traga!

Turci b'jele ovce odjaviše,

a Bogdan se iz poćere vrati

n posječe Babića Jakšara,

a odnese Nikca u Rovine,

ukopa ga i ožalova ga.