5
Smrt Lima barjaktara i Amze kapetana
Vino pije Amza kapetane
U prostranu polju Gatačkome,
U lijepoj šeher metohiji,
Kad se Turčin napojio vina,
Pjano Ture pa se zakliljalo:
"Vala, bila i tako mi dina
I turskoga posta ramazana,
Hoću pojat' debela đogata,
A pokupit' trideset Gačana,
Sve Turaka, a krvopijaca,
Pa ću otić’ Pivi valovitoj,
Hoću dobru kulu napraviti,
U sred Pive đe je mene drago,
Pa se Turčin hoću oženiti,
A od kneza koga mi je drago;
Svu ću Pivu redom isturčiti,
A tu turske kuće nigda nije bilo!"
Al' ne veli Turčin ako Bog da,
Kao što mu nigda dati neće.
Ali što se pjano zatjecalo,
To trijezio hoće učiniti,
Pa posjede debela đogata,
A pokupi trideset Turaka,
Đe gođ goreg od gorega ima,
Ode Turčin Pivi valovitoj;
Dođe Turčin Pivi valovitoj,
Dođe Turčin Pivskom manastiru,
Pa sastavi sve pivske kneževe, -
Ljudi kažu dvanajest kneževa, -
Među njima Joković vojvodu.
Pa da vidiš azgin poturice,
Sjede Turčin na zelenu travu,
Golu sablju metnu preko krila,
Ode Turčin riječ govoriti:
"Čul te mene svi pivski kneževi
I đidio Joković vojvoda,
A znate li što sam dolazio?"
"A znaćemo dragi gospodare,
Kad nam kažeš dragi gospodare!"
"Ja sam doš'o Pivi valovitoj,
Da načinim prebijelu kulu,
Pa Seljane više manastira,
Isiod kule pogradit' dućane,
U dućane robu naturiti,
U Pivi vi otvorit' čaršiju,
To će vama mnogo bolje biti;
Pa se oću onda oženiti,
Tvojom šćeri Joković vojvoda!"
Kad začulo dvanajest kneževa,
Oni šute ništa ne govore,
A u crnu zemlju pogledaju,
Al' ne šuti jedno momče mlado,
Od junačke kuće Gagovića,
Po imenu pope Gagoviću,
Ode Amzi riječ govoriti:
"O Turčine, Amza kapetane,
Od Kosova i prije Kosova,
Nigde turske kuće nije bilo,
A u našoj Pivi valovitoj,
A ti danas hoćeš kuću gradit'
A turčiti od Pive đevojke,
Nećeš Amza ni ti ako Bog da!"
Kad to začu Amza kapetane,
Sve kneževe redom pregledao,
Hoće l' koji još šta govoriti,
Ne govori niko od knezova.
Tada skoči Amza kapetane,
A poteže sablju dimišćiju,
Da on popu posiječe glavu,
Al' mu ne da Joković vojvoda,
No ga desnom pritiskuje rukom:
"Sjedi Amza ne sjelo ti meso,
Ne pogubi popa Gagovića,
Kulu gradi đe je tebi drago,
A gradi je kako ti je drago,
Kad načiniš prebijelu kulu,
Ja ću tebe šćerku pokloniti,
Kome bi je boljem poklonio!"
Kad to začu Amza kapetane,
Pa ga plesnu rukom po plećima:
"Aj aferim Joković vojvoda,
Ja ću sudit’ Pivi valovitoj,
Ti ćeš biti uz desno koljeno,
Piti šerbe iz jednog fildžana,
Pušit' duvan iz jednog čibuka,
Što god rečeš preporeći neću!"
Pa skočiše na noge lagane,
Svaki ode svojoj tankoj kuli.
A da vidiš Amze kapetana,
Ni sidio niti dangubio,
No okupi goge i majstore,
Ljudi kažu stotinu majstora,
I izvede goge na Seljane,
Pa veliku kulu osnovao,
Ljudi kažu stotinu aršina,
U širinu toga polovina,
Druge sprema drvene majstore
U Goliju zelenu planinu,
Da sijeku drvenu japiju,
Hoće Turčin da načini kulu,
Kail mu se bješe oženiti.
A da vidiš Joković vojvode,
Kade dođe do na Brezna kuli,
Ni sidio nit' je dangubio,
No dohvati divit i hartiju,
Pa šarenu knjigu napravio,
Svom rođaku Pivljaninu Baju:
"U z'o čas se Bajo odmetnuo,
Da nas jadne braniš od Turaka,
Evo doš'o Amza kapetane,
Kulu Amza na Seljane gradi,
Pa se mene Amza zatekao,
Dok načini prebijelu kulu,
Da mi uzme šćercu za ljubovcu,
Đe si Bajo niđe te ne bilo?"
Kad načini knjigu šarovitu,
Opravi je moru debelome,
Do Perasna grada bijeloga,
A kad Baju knjiga dolazila,
Tek svanulo i granulo sunce,
Bješe Bajo na bijeloj kuli,
S pobratimom vino ispijaše,
S pobratimom Limun barjaktarom.
Dok upade knjigonoša mlada,
Pa se smjerno bila poklonila,
Te je Baju ruku poljubila,
Na koljenu knjigu ostavila, -
A kad Bajo knjigu prihvatio,
Te na njojzi pečat raspučio,
A razgleda niz knjigu jaziju,
Udari se po koljenu rukom:
"A davori moja Pivo pusta,
Šta si tužna danas dočekala,
Te po tebe arakaju Turci,
Kule grade, a turče devojke,
Nećeš Amza ni ti ako Bog da!"
Pa poviknu Bogom pobratima:
"Pobratime, Limun barjaktare,
Nu prihvati krstaša barjaka
I mojega sjajna kavalina,
Ajde pobro pod bijelu kulu,
Pa posadi krstaša barjaka,
A isturi pušku kavalinu,
Doć' će tutanj kroz rosno Primorje,
Hoće začut' sve tridest ajduka,
Dolećeti krstašu barjaku!"
Skoči Limo na noge lagane,
Pa irihvati krstaša barjaka
I Bajovu pušku kavalinu,
Pa eto ga niz bijelu kulu,
Dokle dođe na rosnu livadu,
Udario džidu u ledinu,
A razvio krstaša barjaka,
A pripali pušku kavalinu,
Ode tutanj uz rosno Primorje,
Sve začulo trideset ajduka,
Pa skočili na noge lagane,
Priprtiše torbe obravnice,
Preturiše struke singašice,
Prihvatiše bistre dževerdane,
Pa eto ih do Bajove kule,
Pod barjak se skupiše ajduci, -
U to doba Bajo i Limune,
Prikitiše svijetlo oružje,
Do družine pod barjak dođoše,
Primi Limo krstaša barjaka,
Pa otalen uz kršno Primorje
I eto ih uz Ercegovinu,
Dok su bili na Goliju pustu,
Na Goliju zelenu planinu,
Tu ih bijel danak ostavio,
A mrkla ih noćca prihvatila,
Zagaziše niz planinu pustu,
Svu planinu noćcom pregaziše,
Dok dođoše polju Bajovome,
Tu ih tavna noćca ostavila,
A ajduci u pećinu bili,
Sjede Bajo pred lednu pećinu,
Preko krila ljulja kavalina,
A sve gleda poljem brezanskijem,
Dok je jarko sunce ogrijalo, -
A kad mu se dade pogledati,
Zelenijem poljem brezanskijem,
Dok se jedno stado pomolilo,
Stado malo pet stotin' ovaca,
A oko ljih lijepa đevojka,
Uzuzbija prebijele ovce;
Dok doćera polju Bajovome,
Tu bijele ovce raskrdila,
Te joj pasu đetelinu travu,
Ona sjede mlada kraj ovaca,
Mlada sjede vezak vezijaše.
A da vidiš Pivljanina Baja,
On prihvati pušku kavalinu,
Pa se vuče od jele do jele,
Dok s' privuče blizu do đevojke, -
A kad mu se dade pogledati,
Vezak veze suze prolijeva,
A kroz suze ona tužijaše:
"Jarko sunce na visoko ti si,
Striko Bajo na daleko li si,
Mene tužnu poturčiše Turci,
A prokleti Amza kapetane,
A tako mi moja braća živa,
Ja se mlada poturčiti neću,
No ću zavit' oči u maramu,
Pa ću skočit' u vodu Gojsavu,
Volju vodi vijek vjekovati,
Nego mlada za Turčina poći;
Striko Bajo ogrijalo sunce,
Kad goj valjaš nikad li te nema,
Kad ne valjaš donesu te vrazi,
Pošto bi te danas donijeli!"
U to doba Pivljanine Bajo:
"Dobro jutro lijepa đevojko!"
Skoči mlada na noge lagane,
A s nogu mu zdravlje odazivlje:
"Zdravo da si neznana delio!"
Bijelu mu ruku poljubila,
A Bajo joj riječ progovara:
"A tako ti lijepa đevojko,
Čija li si, čije li su ovce?
Kakva ti je golema nevolja,
Te ti roniš suze od očiju?
Je li tebe okarala majka,
Ali majka, ali stari babo?"
"A Boga mi neznana delio,
Kad me pitaš pravo da ti kažem:
Ja sam ćerca Joković vojvode,
Ovo ovce Joković vojvode,
Nije mene okarala majka,
Niti majka, niti stari babo, -
No kad pitaš pravo da ti kažem,
Vrag donese Amzu kapetana,
Kulu Amza na Seljane gradi,
Pa se mene Amza zatekao,
Dok načini prebijelu kulu,
Da me uzme za vjerenu ljubu,
A ja mlada za Turčina neću,
No ću skočit' u vodu Gojsavu,
U vodi ću vijek vjekovati!"
A Bajo joj ode govoriti:
"Sestro moja, lijepa đevojko,
Nemoj svoju ogriješit' dušu,
Nemoj skočit' u vodu studenu!
A đe ti je Joković vojvoda?"
"A Boga mi neznana delio,
Jučen Amza okupio mobu,
Okupio stotinu jarmova,
Pa poveo mobu u Goliju,
Da dogoni drvenu japiju,
Pa j' otišo Amza u Goliju,
Š njim otišo Joković vojvoda,
Sad će oni ozgo niz planinu!"
A kad začu Pivljanine Bajo:
"Sestro moja, lijepa đevojko,
Nikom nemoj za me kazivati!"
Pa eto ga Bajo do pećine,
Ajducima riječ govoraše:
"A na noge moji sokolovi,
Sad će naljeć' Amza kapetane,
Su njegovo trideset Turaka,
Da idemo u tijesne klance,
Da čekamo silna poturicu!"
Pa skočiše na noge lagane,
Pa eto ih u tijesne klance,
Svaki sebe meterize gradi,
A te svoje lice zaklanjahu,
A ne gradi Pivljanine Bajo,
No otkrši od jeliku granu,
A za granu zaklonio glavu,
A nasloni sjajna kavalina,
A družini riječ govorio:
"Braćo moja sve tridest ajduka,
Nemojte se koji prevariti,
Te od oka pušku isturiti,
Da vas ljuta ne ujede guja,
Dok ne pukne sjajna kavalina
Na Turčina Amzu kapetana
A kad pukne sjajna kavalina,
Svaki gledaj onda po jednoga,
Pa što Bog da i sreća od Boga!"
U riječi u kojoj bijahu,
A dok jeknu gora i planina,
Dok s' pomoli Amza na dorinu,
A za njime Joković vojvoda,
A oko njih trideset Turaka,
A za njime moba navalila,
Na eto ih poljem Bajovijem,
A gleda ih Nivljanine Bajo,
Dok su Turci polje pregazili,
Primiše se u tijesne klance,
Dok na Baja Amza nagazio,
Dočeka ga Pivljanine Bajo,
Iz njegova sjajna kavalina,
Dobro gađa, a bolje pogađa,
Zgodilo ga dvanajest kuršuma,
Sve dvanajest pa jednom sinciru,
Te Turčina dobro pogodio,
Od učkura do grla bijela,
Vide mu se crne cigerice; -
Al' je junak da ga Bog ubije,
Niti pade, niti se prepade,
No suvrnu debela đogata,
Pa pobježe poljem Bajovijem,
U to doba trideset ajduka,
Opalilo trideset pušaka,
Odmah pade trideset Turaka, -
Al' pobježe Amza na đogatu,
Al' ga goni Bajo i Limune,
No se brži Limun nadesio,
Pa za Amzom brzo potrčao,
A za njime Pivljanine Bajo,
Sve ga gone poljem brezanskijem,
Do Javorka zelene planine.
Kad ubježe Amza u javorje,
Tu su njega rane osvojile,
Pade Amza sa konja đogina,
Dovuče se do jedne jelike,
Pa prisloni pleća uz jeliku,
A izvadi dvije zlatke male,
Oko jele obje naslonio,
Al' potrča Limun barjaktare,
Dočeka ga Amza kapetane,
Su njegove dvije zlatke male,
Pukoše mu nigda ne pucale,
Te pogodi Limun barjaktara,
Po sred srca i svilena pasa,
Pade Limo u zelenu travu.
Dok natrča Pivljanine Bajo
A kad viđe Lima poginuta,
Proli suze niz bijelo lice,
Pa dotrča Amzi kapetanu,
Mačem manu posječe mu glavu,
Uhvati mu debela đogata.
U to doba trideset ajduka,
Kad viđeše Lima poginuta,
Svaki žali Limun barjaktara,
Pa skočiše na noge lagane,
Mačevima štice otesaše,
Nadžacima raku iskopaše,
Sahraniše Limun barjaktara.
Pa otole trideset ajduka
I pred njima Pivljanine Bajo
Otidoše u rosno Primorje
I Perasnu gradu bijelome.
A što ću vam dulje duljijati[1],
Ja naprijed dilje ne umijem,
A natrag mi povratišta nema,
Davno bilo sad se spominjalo,
Tek velimo da se veselimo.
Veselte se Srbi sokolovi,
Veselte se Bog vas veselio,
Kod mene vi malo razgovora,
A kod Boga dosta i zadugo.
Hvala vama braćo na slušanju,
A ne hvala mene na pjevanju.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
