Smrt Dušanova i Uroševa

Izvor: Викизворник


5

Smrt Dušanova i Uroševa

(Iz Hercegovine)

Razbolje se srpski car Šćepane,
U Prizrenu, u bijelu dvoru,
Te bolova po godine dana,
Od Mitrova do Đurđeva dana,
Al' kod njega niko ne bijaše
Od sve strane srpskijeh vojvoda,
Nego bjehu dva dobra junaka,
S desne strane protopop Neđeljko,
A s lijeve Kraljeviću Marko.
Kad iziđe po godine dana,
Kada dođe svetitelj Đorđije,
Progovara slavan car Šćepane:
„Sluge moje, Marko i Neđeljko
„Sjetujte me, moja braćo draga!
„Sutra ću ja, đeco, umrijeti,
„I moju ću krunu oboriti,
„Na kome ću ostaviti carstvo?
„Da ostavim na Jurošu mome,
„Njemu nema već godina dana,
„Ne more mi krunu prihvatiti,
„Ne umije zemljom upravljati,
„U naske je zemlja silovita,
„Juroša će pogubiti moga,
„Oko carstva zametnuti kavgu,
„Ko će moje održati carstvo?
„Da ga dadem protopop Neđeljku,
„Popovi će njega opadati,
„Da Neđeljko carovat' ne more,
„Popovati, pak i carovati,
„Pogubiće protopop Neđeljka,
„Pak i moga nejaka Juroša,
„Oko carstva zametnuće kavgu;
„Nego Marko, moja slugo prava!
„Ja ću tebe krunom darovati
„I na tebi ostaviti carstvo.“
A Marko mu stade besjediti:
„Gospodine, slavni car Šćepane!
„Ne moj na me ostaviti carstvo,
„U mene je prokleto koljeno,
„Porod mi je od Mrljačevića,
„Ja imadem mila baba svoga,
„Mila baba kralja Vukašina,
„Ja imadem do dvije amidže,
„Jedno Gojko a drugo Uglješa,
„Kada čuju, da si preminuo,
„Među sobom zametnuće kavgu,
„Kome im je ostanulo carstvo?
„Jedan reći: „meni,“ drugi: „meni,“
„Treći reći: „ne dam ni jednome.“
„U tome će zametnuti kavgu,
„I meni će puno dodijati
„I Jyroša pogubiti tvoga.“
Kad dočuo slavan car Šćepane,
Ovako je njemu govorio:
„Slugo moja, Marko Kraljeviću!
„Sutra valja meni umrijeti,
„Blagosov ću tebi ostaviti,
„Da mi čuvaš carstvo u Prizrenu,
„Kraljeviću, za sedam godina,
„Dok podraste dijete Juroše,
„Kad podraste dijete Juroše,
„Hajde pravo u Kosovo crkvi,
„Do bijele Gračanice crkve,
„Gračanice moje zadužbine,
„Pak sastavi narod i hrišćanluk,
„Baci krunu nebu pod oblake,
„Na koga će pasti na ramena?
„Pašće kruna na Juroša moga,
„Čuvaj njega od dušmana, sine,
„Dok mu bude četrnest godina,
„Dok umjedne sobom okrenuti
„I sa srpskom zemljom carovati.“
To izusti slavan car Šćepane,
To izusti, a dušu ispusti.
Tako stalo četri godinice,
To se čudo po svijetu čulo,
Đe je srpski care preminuo
I naše se oborilo carstvo,
Među sobom dva i dva govore:
„Bože mili! ko će carovati?
„Na kome je kruna ostanula?“
To začula tri Mrljačevića:
Jedno mi je kralje Vukašine,
A drugo je Gojko i Uglješa
U Skadaru gradu bijelome:
Jedan veli: „ja ću carovati,
Na meni je kruna ostanula.“
Drugi veli: „ja ću carovati,
Na meni je kruna ostanula.“
Treći veli: „ja ću carovati,
A ja vama ne dam ni jednome,
Na meni je kruna ostanula.“
Tu su braća zametnula kavgu,
Raspdi se kralje Vukašine,
Pak je sitnu knjigu napravio, 95
Te je šalje do Prizrena grada,
A na ruke milu sinu svome,
Svome sinu Kraljeviću Marku:
„O moj sine, Kraljeviću Marko!
„Da si brže Skadru bijelome, 100
„Da mi kažeš: „na kome je carstvo?“
„Al' na meni al' na bratu mome,
„Mome bratu mlađanu Uglješi,
„Al' na Gojku bratu najmlađemu?“
Kada Marku taka knjiga dođe, 105
Knjigu gleda suze prolijeva,
Sve mislio, na jedno smislio,
Pak od zemlje na noge skočio,
Te opremi sebe i šarina,
Pa govori gospodaru svome,
Gospodaru nejaku Jurošu: 115
„Sbogom ostaj, moj mladi Jurošu!
„Ako Bog da, dok i opet dođem.“
Pak debela posjede Šarina,
Ode pravo Skadru bijelome,
Do babine prebijele kule.
Opazi ga Gojko i Uglješa,
Uglješa mu ide na sretenje,
Pa susrete Marka Kraljevića
I ovako njemu progovara:
„Moj sinovče, Marko Kraljeviću! 125
„Kaži pravo, tako bio zdravo!
„Na kome je ostanulo carstvo?
„Al' na meni, al' na bratu mome,
„Mome bratu kralju Vukašinu,
„Ali drugom nejačku Gojici? 130
„Ti pokaži meni krunu zlatnu,
„Da j' na meni ostanulo carstvo,
„Evo tebi jedna čizma blaga.“
Marko njemu pravo pokazuje:
„Moj amidža, života mi moga! 135
„Ni na meni, niti je na tebi,
„Ni na tvome bratu ni jednome,
„Već na onom dijete Jurošu;
„Pravo, na me za sedam godina,
„Dok podraste dijete Juroše, 140
„Da ja njega od dušmana čuvam,
„Da se naše ne obruši carstvo:
„Iza toga ići u Kosovo
„Do bijele Gračnice crkve,
„Bacat' krunu nebu pod oblake, 145
„Na kog pane, njegovo je carstvo.“
Kad Uglješa začuo besjedu,
To je njemu vrlo mrsko bilo,
Pa s' otalen natrag povratio.
Dok evo ti Mrlačević Gojka, 150
Pravo ide u sretanje Marku,
Te ovako njemu govorio:
„Moj sinovče, Marko Kraljeviću!
„Kaži pravo, tako bio zdravo!
„Na kome je ostanulo carstvo.
„Al' na meni al' na bratu mome?
„Ako bude na men' ostanulo,
„Evo tebi dvije čizme blaga.“
Progovara Marko Kraljeviću:
„Moj amidža, Mrljačević Gojko!
„Nije na te ni na brata tvoga,
„Već na meni za sedam godina,
„Dok podraste dijete Juroše,
„Dok umjedne zemljom upravljati.“
Kad začuo Mrljačević Gojko,
To je njemu vrlo mrsko bilo,
Otalen se natrag povratio,
Povrati se svojoj tankoj kuli.
Dok evo ti kralja Vukašina,
Pravo ide sinu u sretanje.
Svome sinu Marku Kraljeviću,
Ja kakav je kralje Vukašine!
Prigrnuo mrku avramiju,
Ukazuje sjajnu gadariju,
A nad oči kalpak nagonjaše,
Ispod njega mpko pogleduje,
Pogleduje mrko, poprijeko,
Srdito je sinu govorio,
Svome sinu Kraljeviću Marku:
„O moj sine, Kraljeviću Marko!
„Kaži pravo, tako bio zdravo!
„Ti si bio caru na umoru,
„Na kome je ostanulo carstvo?
„Al' na meni, al' na bratu mome?“
Progovara Marko Kraljeviću:
„Nije babo, života mi moga!
„Života mi i moga i tvoga!
„Ni na tebi ni na bratu tvome,
„Jest na meni za sedam godina,
„Dok podraste dijete Juroše; 190
„Kad podraste dijete Juroše,
„Na njemu je kruna ostanula,
„On će srpskom zemljom upravljati,
„Upravljati svojom babovinom,
„Zapoviđet' i meni i tebi.“ 195
Kad to začu kralje Vukašine,
On pomanu svojom avramijom,
A poteže sjajnu gadariju,
Da pogubi mila sina svoga,
Svoga sina Kraljevića Marka, 200
A Marko se hitar dogodio,
Vrati svoga na čarku šarina,
Pak pobježe poljem širokijem;
Dobar mu se šarac dogodio,
Njega babo dostići ne može, 205
Već ovako njemu govorio:
„Samovoljo, Marko Kraljeviću!
„Kako dođeš do Prizrena grada,
„Uzmi krunu i Juroša svoga,
„Hajde pravo u polje Kosovo 210
„Do bijele Gračanice crkve,
„Zadužbine slavna car Šćepana,
„Da mi onđe narod sastanemo,
„Da bacimo krunu pod oblake,
„Da vidimo, što nam pravo kaže, 215
„Na kom će se kruna ustaviti?
„Ali na me, al' na brata moga,
„Al' Juroša carevoga sina.“
Kad začuo Marko Kraljeviću,
Pravo ode do Prizrena grada,
Kada Marko do Prizrena dođe,
Dobro služi gospodara svoga,
Gospodara nejaka Juroša.
Tako stalo za sedam godina,
Kad iziđe sedam godinica
Od kako je care preminuo,
Marko pođe u polje Kosovo
I ponese krunu Šćepanovu
I Jyroša čedo Šćepanovo
Do bijele Gračanice crkve,
Kad on dođe Gračanici crkvi,
Tu se velik narod sastanuo,
Tu je doš'o kralje Vukašine
I sa njime oba brata mila,
Mrljačević Gojko i Uglješa,
S Markom doš'o protopop Neđeljko,
Da on kaže na kome je carstvo.
Tu se služi časna liturđija,
Služila se šest puno sahata,
Kada sedmog nasta polovina,
Tadaj narod iziđe iz crkve,
Iznesoše časno jevanđelje,
Posjedoše u zlatne šćemlije
Ponajprije dijete Juroša,
Do njeg' sjedi Marko Kraljeviću,
Da Juroša od dušmana čuva,
Progovara kralje Vukašine:
„Ču li mene protopop Neđeljko
„Ti si bio caru na umoru,
„Kaži pravo, tako bio zdravo!
„Na kome je ostanulo carstvo?“
Progovara protopop Neđeljko:
„Gospodine, kralje Vukašine!
„Da ću pravo, ne smijem od ljudi,
„Da ću krivo, ne smijem od Boga,
„Hoću pravo, da bih poginuo,
„Pravda ne će porušiti duše,
„A krivda će i tjelo i dušu:
„Na Jurošu ostalo je carstvo;
„Na tvom sinu Kraljeviću Marku,
„Ostanulo za sedam godina,
„Kad iziđe sedam godinica,
„Te podraste dijete Juroše,
„Pak umjedne zemljom upravljati,
„Na njemu će kruna ostanuti,
„Da upravlja svojom babovinom,
„Zapovjeda i meni i tebi,
„Ako mi se tome ne vjeruješ,
„Eto vama krune Šćepanove,
„Bacite je nebu pod oblake,
„Da vidimo, što nam prava kaže.“
Kad začuo kralje Vukašine,
Na njihe se vrlo raspdio,
Uze krunu u bijelu ruku,
Pak je baci nebu pod oblake,
Kruna ode nebu u visine,
Ona pade dijete Jurošu,
Na desnicu na bijelu ruku.
I tome se kralje ne vjeruje,
Već je tri put baca pod oblake,
Sva tri puta pade na Juropa.
Kad to viđe kralje Vukašine,
On poteže sablju okovanu,
Da pogubi Marka i Juroša,
A Marko se hitar dogodio,
Desnom rukom prihvati Juroša,
A lijevom krunu prihvatio,
Pak posjede bijesna šarina,
Te pobježe poljem širokijem,
A za njime protošop Neđeljko.
Kad dođoše do Prizrena grada,
Za njima se kralje naturio
Goni njihe poljem širokijem;
Kada Marka dostići ne može,
Zastavi se na sred polja ravna,
Pak ovako sinu govorio:
„Neka tebe, moj milostan sine!
„Kad ti doš'o vakat umrijeti,
„Na tom ti se niko ne desio!
„Niko tebi za smrt i ne znao,
„Nit' se tvoje groblje pokazalo.“
Kada Marko začu lakrdiju,
To je njemu vrlo žao bilo,
Pak ovako babu govorio:
„Neka tebe, moj milostan babo!
„Mio babo, kralju Vukašine!
„Tebi došlo potonje vrijeme,
„Pak i tebe pogubili Turci,
„Kod Marice, kod vode studene,
„Marica te voda odnijela,
„Što si naše porušio carstvo:
„Hoćeš tvorog cara pogubiti,
„A Juroša našeg gospodara,
„To je nama od Boga grehota,
„A od ljudi golema sramota,
„Što ste naše porušili carstvo
„U tome ćeš izgubiti carstvo,
„Carevinu pritisnuti Turci.
„Ja sam bio caru na umoru
„I sa mnom je protopop Neđeljko,
„U našega slavnog car Šćepana,
„Na meni je kletav ostanuo,
„Nakom toga blagosov činio,
„Ako njemu poslušam savjete,
„Da mu čuvam u Prizrenu carstvo
„Nakom njega za sedam godina,
„Dok podraste dijete Juroše
„I nauči velike nauke,
„Da umjedne zemljom upravljati,
„Upravljati svojom babovinom;
„Ja ću caru jemin ispuniti,
„Čuvo sam mu dijete Juroša,
„Čuvo sam ga za sedam godina,
„Još ću čuvat' za sedam godina,
„Dok mu bude četrnest godina,
„Kad odraste i znad-bude za se,
„Ja ću ići zavičaju svome,
„Zavičaju ka Prilipu gradu,
„Nek on radi kako mu je drago.“
Otalen je Marko polazio,
Ode Marko do Prizrena grada
I odnese dijete Juroša,
I sa njime protopop Neđeljko.
Kad dođoše slavnoj carevini,
Dočeka ih gospođa carica,
Vjerna ljuba slavnog car-Šćepana,
Mila majka đeteta Juroša,
Uze sina za bijele ruke,
Posjede ga na mekano krilo,
Ljubi njega u bijelo lice,
Uz obraze s obadvije strane,
Najposlije među oči crne,
Jednom njega a po tri put Marka:
„Hvala tebi, Marko Kraljeviću!
„E da Bog da, moje desno krilo!
„Te nada te ne bilo junaka,
„Na sve strane u sedam zemalja,
„U Srbiji, ni u Banovini,
„U Turčina ni u Kaurina,
„Kad si cara poslušao svoga
„I mojega sačuvao sina,
„Da on svojoj ne pogine majci,
„Majka nema već njega jednoga,
„Na njemu je kruna Šćepanova
„I ostala svoja babovina,
„Da obdrži svoju carevinu,
„I učuva svoju babovinu,
„Da on staru obraduje majku.“
Kad gospođa tako govorila,
Marko njojzi poljubio ruku:
„Gospođice, gospođo carice!
„Kad je nama care preminuo,
„Gospodare slavan car Šćepane,
„Na meni je blagosov činio,
„Da mu čuvam slavnu carevinu
„I njegovu staru babovinu,
„Gospođice, za sedam godina,
„Dok podraste dijete Juroše,
„Te umjedne zemljom upravljati,
„Upravljati svojom babovinom;
„Poslušaj me, gospođo carice!
„Ako Bog da, te suđeno bude,
„Čuvaću ga još sedam godina,
„Dok mu bude četrnest godina,
„Dok odraste dijete Juroše,
„Dok mogudne konja pojahati,
„I na glavu krunu udariti;
„Kad mu bude četrnest godina,
„Predaću mu krunu Šćepanovu,
„Carski prsten nataći na ruku,
„Sva mu dobra predati u ruku.“
Kad dočula gospođa carica,
To je njojzi vrlo milo bilo.
Tako stade još sedam godina,
Cara dvori Marko i Neđeljko
I mire mu slavnu carevinu,
Potpunjaju haznu Šćepanovu.
Kad iziđe četrnest godina,
Marko skoči od zemlje na noge,
Juroševu poljubio ruku,
Sva mu dobra predade u ruku:
Zlatan prsten slavna car-Šćepana,
Natače mu na bijelu ruku
A na glavu krunu Šćepanovu:
„Eto tebi, moja kruno zlatna!
„Prosti meni, mio gospodare.
„Što sam tebe slavno poslužio,
„Predajem ti tvoju babovinu
„I veliko u Prizrenu carstvo,
„Pomeni me u gospodstvu svome,
„A ja odoh do Prilipa grada,
„Do Prilipa zavičaja svoga,
„Đeno mi je na bojeve kula,
„I na kuli vjerenica ljuba;
„Poslušaj me dijete Juroše!
„Ako tebi do nevolje dođe,
„Otpiši mi knjigu šarovitu,
„Sluga sam ti do vijeka svoga,
„Čuvaj sebe i gospostva tvoga;
„Ako tebi oklen knjiga dođe,
„Pozovu te naši gospodari,
„Da te vide i poljube ruku,
„Ne moj se ti prevariti care,
„Da te ljuta ne ujede guja,
„Ne moj kome otići na ruku,
„U tebe je carstvo i gospostvo,
„Ko te želi, nek ti doma dođe,
„Nek te ovđe poljubi u ruku.“
Tako njega Marko sjetovao,
Pak on ode do Prilipa grada.
Juroš njega dobro darovao,
Dade njemu nebrojeno blago:
„Hajde Marko zavičaju svome!
„Halali mi, mio poočime!
„Ti si za me položio glavu
„I meni si život održao.“
Marko ode, a Juroš ostade.
To se čudo po svijetu čulo,
Đe Juroša Marko ostavio.
Tako stade još sedam godina,
Dok začuo kralje Vukašine,
Đe podrasla kruna Šćepanova,
Pak da vidiš kralja Vukašina,
Mislio se, pa jedno smislio,
Kako bi on sade prevario
Svoga cara nejačka Juroša,
Pak mu sitnu knjigu načinio,
Te je šalje do Prizrena grada,
A na ruke dijete-Jurošu
I ovako njemu govorio:
„Naš Juroše, naša kruno zlatna!
„Veliki su posti nastanuli,
„Ako Bog da, te na zdravlje prođu,
„Te u zdravlju poste ispostimo,
„Kad nam dođe sveta neđeljica,
„Neđeljica i vaskrsenije,
„Hajde, kruno, u Kosovo crkvi,
„Do lijepe Gračanice crkve,
„Zadužbine mila baba tvoga,
„Da mi jednu službu učinimo,
„Ti povedi sluga nekoliko,
„Kad mi našu službu učinimo,
„Da idemo u Šaru planinu,
„Da lovimo lova po planini,
„Ja ću povest sve moje vojvode,
„Mi smo tebe poželjeli, sinko,
„Kad je bio tvoj milostan babo,
„On je nama često dohodio,
„Vodio nas po Šari planini,
„Polovili lova svakojaka,
„I to ti je stara babovina.“
Malo vrime za dugo ne bilo,
Kada dođe sveta neđeljica,
Prevari se dijete Juroše,
Ode pravo u Kosovo crkvi,
Gračanici prebijeloj crkvi,
Tu se velik narod sastanuo,
Oslužila časna liturđija,
Kada narod iziđe iz crkve,
Pred njima je nejačak Juroše,
A za njime tri Mrljavčevića,
Jedno mi je kralje Vukašine,
Drugo Gojko, a treće Uglješa,
Prevariše dijete Juroša,
Odvedoše u Šaru planinu,
Lovak love za neđelju dana;
Đe gođ oni hajku zametnuše,
Sve na čeku njega ostaviše,
I sa njime pološe junake,
Koji god je strašiv na mejdanu,
Kad naljeze arslan zvjerka ljuta,
Jali dobar ljeljen i košuta,
Ne bi li ga kako pogubili.
Tu Jurošu dobra sreća bila,
Ne naljeze zvjerka nikojaka,
Ne pogubi dijete-Juroša.
Kada viđe kralje Vukašine,
Uze njega za bijele ruke,
Odvede ga do vode jezera,
Da hvataju utve šestokrile,
Pa pustiše tice sokolove,
Zapištaše tice sokolovi,
Progovara kralje Vukašine:
„Gledaj, sinko, dijete Juroše!
„Često gledaj u vodu jezero,
„Oklen će se soko pomoliti
I pod krilom ribu iznijeti?“
Prevari ga, ujede ga guja,
On poteže tešku topuzinu,
Zgodi njega među oči crne,
Čelo pršte, oči iskočiše,
Baci njega u vodu jezero.
Tako njemu od Boga suđeno,
On pogubi gospodara svoga,
Pak i njemu po zemanu dođe,
Te i on je gorko poginuo,
Poginuo od sluge Nikole,
I glavu mu ugrabiše Turci,
Bacili je u vodu Maricu,
Marica ga voda odnijela.
I naše se preuzelo carstvo,
Sa Juroša na kneza Lazara,
A sa kneza na Otmanovića.



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Epske pjesme starijeg vremena. Skupio Bogoljub Petranović. Na svijet izdalo „Srpsko učeno društvo”. U Biogradu, u državnoj štampariji 1867., str. 155-171.