Smrt Daničića Đura
Fala Bogu da je velikome,
Je li gr’ote i je li sramote
Začulo se od nastanja sv’jeta,
Što u Limu blizu Sarajeva.
Razbolje se Daničiću Đuro, 5
On boluje za sedam godina,
Nit’ umire, niti bolji biva,
Kroz kožu mu kosti virijahu.
Dosadi se vjerenoj ljubovci,
I dosadi sestrici Milici, 10
Pa već Đura bolna ne prevrću,
Nit’ mu nose čestite ponude,
Kako su se bile naučile.
Al’ pristupa ostarela majka,
Nema majka no njega jednoga, 15
Roni suze jutrom i večerom,
Jer ostade stara samorana,
A ne može sinu da pomože,
Nego zove ćercu i snašicu:
"Đe ste, jadne, u jadu kukale! 20
"Ili Đura moga prevrćite,
"Il’ ga živa u zemlju turite,
"Vaše srce okamenilo se!
"Kad nećete Đura, koga ćete?"
One čuju, al’ za to ne haju. 25
Kad je bilo danu oko podne,
Pristupljuje Đurova ljubovca,
I ovako njemu progovara:
"Jesi l’ bolan, Daničiću Đuro,
"Jesi l’ bolan, otli umrijeti? 30
"Kako ćeš me mladu ostaviti?
"Ja ću ti se preudati, Đuro,
"Mene prose za života tvoga,
"Udaću se u prvu neđelju."
Jeknu Đuro kao gorski vuče, 35
Sva se kula iz temelja ljuljnu:
"Aoh, reče, do Boga jednoga,
"Što si, jadni Đuro, dočekao!
"Pričekaj me, kučko a ne ljubo,
"Dok mi duša zaboravi t’jelo, 40
"Pak s’ udaji za koga ti drago.
"Ako l’ šeć se priđe udavati,
"Udaji se, zlosretno ti bilo.
"Bud li ćeš se udavati, Anđe,
"U mom dvoru za života moga, 45
"Su što ćeš mi svate dočekati?
"Čim li ćeš ih, Anđo, darovati?"
Srdito mu ona odgovara:
"Ti ne misli za moje darove,
"Nego misli za tvoje nevolje. 55
"Ako nemaš blaga i darova,
"Imaš konja i imaš oružja,
"Dževerdana i britkih sabalja,
"I ođela kojeg takog nema,
"Svakako bi pusto ostanulo." 60
Ondar veli Daničiću Đuro:
"Bud’ li ćeš mi kuću porobiti,
"Šta će moja ostarela majka?
"Ko će majku staru preraniti?
"Ko li će je staru ukopati? 65
"Kakav li joj način učiniti?
"No te molim i Bogom uklinjem,
"Pušti mene s mirom umrijeti,
"A na dar ti sve moje imanje,
"Udaji se za koga ti drago, 70
"Prerani mi ostarelu majku,
"I udaj mi sestricu Milicu,
"Ne griješi moju i tvoju dušu,
"Da se vuku od vrata do vrata,
"Jer su moje zalud njekad bile, 75
"Sad ih tebe na amanet dajem."
Ona sluša, al’ abera nema,
Nego piše jaranu Ivanu:
"O Ivane, o ljubavi stara,
"Kupi svate, ajde brže po me 80
"U neđelju koja prva dođe,
"Jere mi je Đuro preminuo,
"Ostala sam udovica mlada,
"Mlogi su me do sada prosili,
"Pak se bojim i sebe i tebe, 85
"Da me ne bi silom ugrabili,
"Nas dvojicu ondar rastavili."
Kad Ivanu sitna knjiga dođe,
Na brzo je svate pokupio,
Brže Limu ide na krajinu, 90
U dvoru su svati ulazili,
Lijepo ih kučka dočekala.
Kad to viđe Daničiću Đuro,
Trostruka ga uvati groznica,
Zubim’ škripi, a iz srca ječi, 95
On proklinje danke i godine
Kada se je na svijet rodio,
Na što nije davno preminuo,
Pak doziva vjerne sluge svoje:
"Bogu vama, moje vjerne sluge, 100
"Pašite me svilenijem pasom,
"Pones’te me dolje kod svatova,
"Da ja vidim koliko je svata,
"I čim kuja dariva svatove."
Listo su ga sluge poslušale, 105
Pasaše ga svilenijem pasom,
I svezaše maramicom glavu,
Kajišima pleći utegnuše,
Odnesoše na donje tavane.
Kada viđe ljubu Anđeliju, 110
Đe oružjem dariva svatove,
Starom svatu sablju okovanu,
Ciče Đuro, ču se do oblaka:
"Jaoh njemu do Boga jednoga!
"Ljuto li sam Bogu sagr’ješio 115
"Kad dočekah u dvoru mojemu,
"Da se moja ljuba preudaje
"Za života i mladosti moje."
Svi svatovi tad se začudiše,
I nijedan ne reče riječi, 120
Nego gleda Đurovo oružje
Pustu sablju novu demiškinju,
Da je take ni u cara nema.
Sablja ide od ruke do ruke,
Niko sablju izvadit’ ne može, 125
Nit’ se pusta dade izvaditi.
Daše sablju Daničiću Đuru,
Kada Đuru u rukama dođe,
Sama mu se sablja izvadila,
Prva mu se snaga povratila, 130
Ljubi sablju, a Boga priziva:
"Bud’ mi, Bože, danas u pomoći!"
Trže snagom, kidisa životom,
Te u svate juriš učinio,
Đuro s’ječe, pripomažu sluge, 135
Nijednoga živa ne puštiše.
Pobježe mu ljuba Anđelija,
Za njom trče Đurovi đetići,
Uvatiše, Đuru povedoše.
Tadar reče Daničiću Đuro: 140
"Odi k meni, moja vjerna ljubo,
"Sve sam tvoje svate darivao,
"I tebe je pravo darivati."
Manu sabljom, od’sječe joj glavu.
Brže trči na meke dušeke, 145
Pade Đuro trudan i umoran,
Kako pade, gore ne ustade,
No umrije, žalosna mu majka!
