Klikne vila s visoke planine,
I dozivlje Borića vojvodu:
»O Boriću, mlada đuvelijo!
Ja bih vila tebe svjetovala,
Da ne ideš danas po djevojku, 5
O božiću, o zimi najgoroj;
Svati će ti pomrijet od zime«.
Borić b’jele i ne sluša vile,
Neg kićene svatove skupio,
I svatima ide po djevojku. 10
Kada svatim’ po djevojku došo,
Pred njezin’jem dvorom bijelijem,
Tamo su ga pričekali l’jepo,
Poštovali, djevojku mu dali.
Svatovi se l’jepo otpravili. 15
Kad su došli zelene u gore,
A u gore prve na konake,
U gori ih nojca uhitila,
I velika zima udarila.
Sve, što ima kićena nevjesta, 20
Sve, što ima u sanduku ruha,
Sve kićene svate zagrtala,[1]
Svi su svati pomrli od zime,
Samo nije Borić đuvelija,
Erbo ga je neva zagrtala 25
Debelijem iz sanduka ruhom.
Kad bijela zora zab'jelila,
I njega je zima zavijala.
Kad to viđe kićena nevjesta,
Na djevera glavu naslonila, 30
A na draga ruku s prstenima,
Pa s’ i ona dušom razd'jelila.
Baldo Melkov Glavić, br. 162.
Iz Luke na otoku Šlpanu, od Nike
Maratove, koja ju je naučita od svoje
majke Frane rođ. Koporčić iz Luke.
Izabrane narodne pjesme II, ženske, priredio Dr. Nikola Andrić, u Zagrebu, 1913, Tisak Kralj. zemaljske tiskare., str.113.
Hrvatske narodne pjesme, skupila i izdala Matica hrvatska. Ženske pjesme (Romance i balade), knjiga peta, uredio Dr Nikola Andrić, Zagreb, str. 118-119.
