Smiraj (Aleksa Šantić)
U strani zvona pre'odnikâ zvone.
Kô jedna krupna jabuka se spušća
Crveno sunce, i za greben tone.
Strmena šuma postaje sve gušća,
Prozirni suton obuhvata grane,
I sanjiv pada po zrcalu ušća.
Rijeka šumi. Trske uzdrhtane.
Pošljednja pjesma iz gnijezda zvoni.
I, meka, topla, raspe se i pane
Po putanjama... I dok nebo roni
Prvu zvijezdu nad tihom rijekom,
U meni raste grki pelen boni...
Ja sada mislim o dobu dalekom...
Mislim na noći, pune hrizantema,
Na vrt preliven mjesečinom mekom -
I na zvijezde što ih više nema...
Uza me boli pružali se moji
Kô mrki čopor pantera kad drema...
Ja ležim, evo, kô ranjenik koji,
I dok se gubi zvona jecaj ledan,
Nada mnom, draga, crni čempres stoji,
I povija se kô crn plamen jedan.