Se armasala Smilяna,
na gъrcko selo da hodi,
gъrče si momče da zemi,
sя noщ si, sя noщ sedela,
mъžka košulя sošila,
poplitok si napravila,
dur da йe zora йobzore,
Smilяna se razbolela;
dur da йe sъnce йogreйe,
Smilяna i si umrela.
Maйka mu si йe rendeše:
- Smilяno, kerko Smilяno!
Kak ke svatovi prečekaš?
- Maйko le, mila maйčice!
Čukni si belite rъnci,
cikni glasovi do nebe!
Eto svatovi de grende:
- Svatovi, bratko svatovi!
Navalite si ognovi,
klaйte na strede Smilяna,
belьki Smilяna oživi!
Si navalйa ognovi,
si йe kladba Smilяna;
nema Smilяna da stani!
