Sloga, II
Posvećeno Barskoj Omladini
(akrostih)
Zalud pakost kleta o neslozi radi,
Da međ' braćom srodnom mržnju rasprostire;
Razdorom da c'jepa i zlu da se sladi;
Ali bratska ljubav nikad ne umire.
Voda krvca nije, majka nam je ista –
Ona svijeh grli jednakijem žarom,
Vjera je u ljubav i u srca čista,
Jedna je molitva pred svetim oltarom.
Vjerom svojom dakle svak nek tvorca slavi
A brat brata neka pravim srcem grli,
Kad je u nevolji nek ne zaboravi,
Odma neka k njemu brzim krokom hrli.
Moj brat da mi strada – neka tako reče –
Sa njime ću i ja da dijelim jade,
Vjera nam je ljubav i krvca što teče:
Oću i ja pasti đe mi bratac pade.
Jedne dakle majke mi smo sinci pravi,
Ako nam se vjera dijeli u troje,
Zašto bratac brata da mrzi i davi,
Da mu se zlu sladi, veseli i poje?
Razgonimo dakle sebičnost i zlobu,
A zgrlimo čvrsto bratska srca naša;
Vrzimo je sebi u dubokom grobu,
Bolje će nam prijat' tad bratimska čaša.
Rado ćemo tada postić' našu metu,
A pakosnom vragu što nas krivo gleda;
Trn u oku biće, kada vidi svetu
I bratimsku ljubav među srpska čeda.
Materinska ljubav skršit' se ne dade,
Samo kad je sloga bratska prekaljena,
Tad možemo stalno biti puni nade;
Vazda postojani kao tvrda st'jena.
Oj, mol'mo se Bogu svi u složnom glasu,
Vječno da ustraje ljubav među nama;
Jer tim putem samo korači se k spasu,
Eto ovo uči i vjera nas sama.
Rodu sreća, bez tog, ne može da cvati,
Omladino srpska, uzdanico roda,
Moć i snagu treba sveđ ljubav da prati,
Onda tek će stići ona željna zgoda.
Jadi će nam proći, svanuće nam zora,
A to Srbin čeka, i dočekat mora.
|
U Baru 1896., Milo Jovović, „Bosanska vila“, broj 18., u Sarajevu, 30. septembra 1896., str. 285.