Pređi na sadržaj

Slobodijada/8

Izvor: Викизворник

Petar II Petrović Njegoš

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:




◄   Pjesma sedma Pjesma deveta   ►


* * *


Kad bezumni, nenasiti
sa tirjanskom rukom vladac
manji narod i nejači
pokoriti seb' ne može,
nit' ga svezat u nesnosni
i tirjanski sindžir njegov,
onda sebe pred svijetom
sa porfirom prijevarnom
on pokrije i odije;
tobož oće sa tom lažom
da svijetu kaže svemu
e on ono i prezire
ka malenkost jedva vidnu
sprama svoga veličastva,
o kojoj je stidno njemu
pomisliti i zboriti,
kamol' sa njom rat voditi.
U ođelu ovom lažnom
s crnogorske strane male
pred svijet se kaževahu
kičeljivi vladaoci
Vizantije stolodržne:
Ahmet treći, Mahmut prvi -
sin Mustafe, Osman drugi,
dok na gordi tron Stambola
sjede Mustav, sin Ahmetov.
Kako sjede, poče mislit
i ognjenu Otmanovu
izostrivat smrtnu strelu
da svobode srpske srce
s njom probode i umrtvi,
pak u divan Turstva ćori,
i u mater zla, gluposti, -
đe nijema i bez krilah
leži pravda u sindžiru
mučiteljskom rukom mrskom
savezana i skopčana,
a nepravde i zločinstva
đe glas grmi i caruje,
đe dobija laka krila
za zlonosni ljudstva polet, -
poče ljuti Mustav zborit:
"Čujte, knezi, vojevode,
kojih sablja, hitra ruka
brani ime, veličastvo
Otmanove slave, glave;
kojijeh je umnost, mišca
nepobjedni Jupiterov
štit uzela, ugrabila
Minervinoj božestvenoj,
umnoj ruci vsemogućoj;
kojijema slavom branom
sve planine poduranske
odzivaju gromoglasno!
Kud god naše silne vojske
obratiše polet hitri,
i jarošću barjak Turstva
raširiše i digoše,
svud pred njima protivnika
gorda sila nički pade,
i plivuća krvlju polja
svud ostaše u rukama
Osmanove đece hitre.
Ali jedno vlaško pleme
i gnjijezdo Srbah malo
u predjelu crnogorskom
naša mišca, naša sablja
ne bi kadra pokoriti
visokome Turstva tronu.
Naše paše i veziri,
sa fermanom Turstvu svetim,
često vojske povodiše,
i sa njima ljutim bojem
na to pleme nasrtaše;
s njega slavu nikad bojnu
turska mišca ne donese,
no sramotu i stid svagda.
Treba sada nepremjeno
naše sile obratiti,
i dan prvi, dan veliki
mog izlaska na prestolu
tim dobićem čestitovat."
Onda divan rabovidni
vlastitelju svome groznu
niskim glasom odgovara:
"R'ječ će tvoja sveta biti
do izdaha turske sile,
al' je tvoja krunonosna
jošt nevješta glava carska
ratovima i bojima;
treba slavu i poštenje
turskog carstva i imena
više čuvat nego glavu.
Mi možemo silnom vojskom
tako mahom udariti,
njina sela i plemena
s krvlju mnogom popaliti,
al' će oni skriti čeljad
i imuće sve ostalo
u visoka svoja brda;
po breg' mora nemirnoga
mi odovud udariti,
a od mora neće niko.
Naša vojska vječno neće
u gnjijezdo crnogorsko
ostanuti, vojevati,
već se natrag oće vratit,
a oni se puštit za njom,
polomit je i posjeći,
od nje bruku i grdilo,
ka od svake, načiniti,
da joj bručni spomen daju
vijekovi jedan drugom.
Već ovijem putom bismo
mogli pleme to krvavo
porobiti, istražiti,
kad nadmena bi ošćela
Venecija moredržna
svoju silu okrenuti,
i od mora sa njom udrit
na plemena crnogorska;
a mi s kraja svakojega
naše vlade i države
da udrimo silom snažno
na kavursko pleme čvrsto
dok se s vojskom sastanemo
mletačkoga dvora davna.
Tijem bismo putom samo
mogli ime crnogorsko
vječno sakrit od svijeta.
Ako l' ne kće Venecija
to krvavo djelo s nama
dijeliti po napoli, -
prođimo se dizat vojsku,
bez grdila i sramote."
Slavoljubni Mustav pođe
iz divana u dvor gordi;
kako dođe, poče pisat
prijateljska mrska pisma
k mletačkome dvoru podlu:
"Svaki danak ljubov veća
raste vidno i tvrdi se
među naša dva velika
dvora, trona i naroda;
svjedoci su toga glasni
prijateljska i vzaimna
naša djela svakog dana,
koja teku neprestano
kroz presretna dva naroda,
koji svako zemno dobro
pod visoke i široke
naše sjenke uživaju;
naše ruke skiptronosne
nadmeću se neprestano
kojano će kojoj priđe
dokaz novi visokoga
prijateljstva učiniti.
Sad u ruke vaše stoji
temelj vječnog prijateljstva
među dvije ravnosilne
i države sv'jetu strašne
postaviti, utvrditi,
al' mu silu božestvenu
vječno skriti, ugasiti
među Mletke i Stambolom.
Znate srpsko pleme jedno
koje se je skoro diglo,
probudilo i javilo,
ispod skiptra gromometna
otrgnulo znatnog sina.
Naše vojske nepobjedne
slavu bojnu mnogo putah
kleto pleme to pomrači;
blistatelna Turstva slava,
moje carsko visočestvo
to trpjeti više neće.
Osmanov se krvolitni
mač plameni iz nožnice
sa ljutošću istrgao
i ostrotu krvožednu
k Crnoj Gori obratio.
Moje vojske s nestrpjenjem
očekuju na mig jedan
koji će im znak podati
da sa svake strane udre
na to pleme novorodno.
Već ako ste, ko što mislim,
prijatelji moje glave
i države meni date
prorokovom rukom svetom,
vaše vojske isturite,
po granici postavite
krugom vlaške Gore Crne
od Grahova do kraj Bara
da ne daju bježat roblju
koje vojska moja zajmi
u primorska vaša mjesta.
Pak se neka vojske vaše,
kako čuju boj ognjeni
među mojom i Srbima,
sve naviše poprimiču
dok se stanu s mojom vojskom
u sredinu Gore Crne.
Kad se stanu, piličnika
od Srbaljah ostat neće!
Ovi slučaj rađa ljubov,
al' nenavist vjekovječnu
među turskom Vizantijom
i latinskom Venecijom."
Kako duka sa senatom
primi pismo gordovlaca
Dardanelah, Propontide,
odmah njemu otpisaše
sa radošću glupom, niskom:
"Mustav-care, Turstva glavo,
i visoki vlastitelju
polovine zemnog kruga!
Tvoje pismo gromoglasno
pročitasmo, razumjesmo;
tvoje umno rješitelno
namjerenje mi vidimo,
koje slavu, čest i falu
daje tvojoj vjencenosnoj
prozorljivoj hanskoj glavi.
Naš mogući blistatelni
dvor je gotov učiniti
po želanju Vizantije
i nje trona caredržna;
naše silne mnoge vojske
svim primorjem kotorskijem,
otkraj Bara do Grahova,
postaviti mi oćemo.
Rob se jedan crnogorski
u državi našoj neće
moć sakriti ni primiti,
no svakoga koji trne
vašoj silnoj pobjeć vojsci,
naša će ga nepobjedna
ufatiti, vašoj dati.
Praha oni kupit neće
u državi Venecije
niti druge potrebnosti
što megdansko polje ište.
Mi sa njima od vremena
Duman-paše Ćuprilića
neprestano krv lijemo;
već su i nam dodijali
sa bojima čestijema
po Primorju prostranome,
već na noge tvoju silu
sad okreni i obrati
put krvava Srba gnjezda.
Sad je zgoda i vrijeme
da spomeneš prošlu bruku
s kojom tursku mišcu hrabru
ocrniše na megdanu.
Naše dvije silne vojske,
sa pomoću jedna druge,
mogu tijem postupanjem
Crnogorce istražiti,
da svobodne glave više
u krvavi predjel njiov
ne podrasta ni javlja se.
Nego, kako naše pismo
u državnu ruku primiš,
nek se tvoja sila kreće,
a mi naše vojske mnogo
otpravljamo u Primorje
da na mjesta bilježena
stanu redom, utvrde se."
Kad dva grada skiptronosna
među koje do tadera
spor vječiti carstvovaše
beščovječno djelo, volju
na taj predmet sjediniše,
sultan Mustav tek razumje
povoljno mu Venecije
druželjubno poslanije,
radosnijem glasom hučnim
svod divana sav potrese,
ka zvjerovah gromoglasni
car vlastitelj grabeljivi
kad pećine svode gorde
svojim glasom sve potrese.
Pa fermana tri tanana
iz divana polećeše
na tatarske hitre noge:
jedan gradu jedrenskome,
koji gordost svoga lica
ogleduje dnevno, noćno
nad Maricom bistrotečnom;
drugi Bosni vojerodnoj
i Travniku nje vlasniku;
treći znatnom bojem ljutim
otačestvu Skenderbega,
u krvavi kraj Bojane
Skadar tvrdi i glasiti.
U fermane vezirima
sin svijeta vladalice,
vladateljskim glasom viče:
"Brže, sluge, silne vojske
što možete sakupite,
i s vojskom se brže-bolje
otkrenite i dignite
put kavurske Gore Crne.
Ti, vezire Bosne glasne,
digni tvoju silnu vojsku,
Hercegovce i Bošnjake,
hajde sa njom uprav drumom
ostroškijem niz ta brda
ka ćeš silom tvojom izist
na krvavo srpsko Kčevo.
Tu vojnički tabor savi;
kavge nemoj zametati
ko te sa njom ne ponudi,
veće čeka' Romanije
silnu vojsku i vojvodu
da ujedno boj činite
kade vojsku prikupite.
Ti, Jedrene trononosne
načalniče su tri tuga,
digni silu Romanije,
sve polkove željobojne;
s vojskom hajde preko Turske
uprav Kčevu glasitome,
đe vezira Bosne čuješ.
Tu mi silne branonosne
moje vojske izm'ješa'te,
ali boja jošt nemojte
sa Srbima požižati
ako moga vojska tvoja
proć bez njega ikojako
do tabora bosanskoga, -
priđe tope ne čujete
Skadranina paše zorna,
s kojijem će znak podati
kade udri na nahiju,
na Crmnicu plodonosnu.
A kad tope začujete,
silnu vojsku raširite,
na gnjijezdo crnogorsko
udarite ognjevito;
što fatate, sve koljite
da od vraga turske slave
ne ostane niđe traga;
nek vi cigla ljuta zmija
koja Turstvu oči vadi
ne uteče ostru maču;
pak sa bojem hajte širom
dok se s vojskom sastanete
prijatelja uzdanoga,
mletačkoga duke hrabra;
kad se s vojskom tom stanete,
što vi robja ona dade -
sve ga sablji poklonite.
Kad viteško ovo djelo
dokončite i svršite,
i to kleto i uporno
kada pleme istrebite,
onda silnu vojsku vašu
svu spuštite u Primorje,
pak se s tvojom ti uvezi,
glavni pašo nad pašama,
u brodove naše mnoge
koji će vas tu susresti,
u Romanij' isturiti.
A bosanski silni vezir
nek se s svojom vojskom vrati
preko Risna i Grahova
u viteškorodnoj Bosni;
a skadarski vitez vezir,
Mehmed-paša učtuglija,
neka krajem primorskijem
on obrati silnu vojsku
ka će doći pod barskijem
uprav gradom na krajinu.
Ti, skadarski krajičniče,
Mehmed-pašo Bušatlijo,
digni vojsku svud hvaljenu,
na Crmnicu hajde sa njom
crnogorsku usamljenu.
Kada na nju udriš hrabro,
žeži tope glasovite
da po glasu njiovome
sve jedanak udre vojske;
popali je i porobi
sa viteškom slavom tvojom;
nemoj muškić njezin đegođ
da uteče svojom glavom.
Kada muški ti savršiš
to viteško djelo hvalno,
sa vojskom se tvojom digni
uz Građane pleme hrabro;
ka Crmnicu istrijebi
ognjem, mačom i mišicom
svu nahiju Riječansku,
pa otolen vojsku digni,
na Cetinje s njom udari,
na njem vlaški hram razuri,
u koji se zadojiva
krepka mišca crnogorska
slavom bojnom i viteškom,
i koji je duhom svojim
raje mače naostrio
da sijeku turske glave.
A vladiku toga luda,
njina vožda i glavara,
živa predaj u rukama
jedrenskoga glavna paše,
da ga meni robom pošlje,
al' njegovu mrtvu glavu;
pa otolen vojskom kreni
u junačko pleme Njeguš.
Ako bude druga prošla
proz Njeguše put Primorja,
hajde za njom sustopice;
ne bude li, pašo, prošla,
tu je čekaj, dok dospije,
da zajedno otkrenete
put Primorja mletačkoga.
Kad dođete u Primorje,
kazaće vam glavni vezir
od Jedrene mnogoglasne
kud će koja vojska poći."
Gle Mustave kratkovidna -
on otpravlja vojske svoje,
naredbe im dava takve
ka gotova da ih čeka
pobijeda i dobiće,
te baš onđen đeno draže
mrtve glave nose v'jence
od pobjede u grob tavni
nego žive stidna ropstva
po svijetu bijelome.
Tri vezira brže bolje
poslušaše nasljednika
Otmanova carstva slave,
i velike svoje vojske
od po Turske podigoše.
A mletački dvor beščesni
diže vojske, generale,
te granice crnogorske
od Grahova do kraj Bara
sve sa vojskom neprekidnom
on utvrdi i uvati.
Kad Srbije hrabri sinci
sa očima vidiješe
e su ljuti okeani
od istoka i zapada
svoje vale mutnotečne
put gnjijezda njihovoga
s žestokošću obratili
da ga tokom njihovijem
u duboka mračna njedra
svoja skriju i utope,
sa svakog se kraja, strane
uzmotaše i uzviše
i najedno sastaviše
da viteškim sokoljenjem
jedan drugom duh učvrsti;
ne od sile da se mnoge
tad odbrane i sohrane,
no da muški i viteški
na megdanu pomru listom,
da njiova pogibija
ne bi turskoj i latinskoj
vojsci dala slave prave.
Pa na iskup pred svijema
na krajinsko sokolovsko
Kčevo pleme crnogorsko
tad vladika Petar mladi,
baš Danilov unuk pravi,
Crnogorcma poče zborit:
"Vidite li, braćo hrabra,
kako se je, s jedne strane,
sedmoglavi nenasiti
zmaj Azije i Evrope
sa ognjenom svojom silom
razleteo i digao
put našega otačestva,
s druge strane - lav srditi
Venecije bogomrske.
Dva strašila ta svijetska
oće svojim polijetom
da nam ime uničtože.
Zavidljivci naše slave
i svobode krvlju platne
misle da će naša ruka
oružana pasti odmah
k veličini njinoj gordoj,
da se neće smjet usudit
prosut r'jeke neprohodne
krvi svoje za čest svoju.
Lasnije bi bilo trpjet
časnu sinu otačestva
i narodu slavom pravom
uvjenčanu, zadojenu
sve tartara mračne muke
nego jaram stidni, teški
koji misle da ostatku
našeg roda na vrat metnu
Venecija, Vizantija.
Bolje bi nam i časnije
pred svijetom pravim bilo
da smrtnoga nigda uho
naše ime čulo nije
nego da se da savršit
to Venecij' i Stambulu
što su sada naumili -
bez prosuća mnoge krvi.
Što se krvlju plati skupom,
to već hrabrost prava neće
ni prodati ni puštiti -
osim za krv već ni za što.
Ja prilikom ne nahodim
da će ime od pobjede
past u našu malu vojsku,
no i to je tvrdo skrito
od smrtnoga oka znanja;
ali treba da za slavu
otačestva i imena
svi pomremo, krv prospemo.
Pojednom se mre i rađa;
do poštenja sve je mrtvo -
ono živi vjekovječno;
grob je častan vječan život,
život stidan - grob vječiti!"
Onda vojska sva skupljena
ostre mače brže kide,
pa vrhove njine ostre
k srcu svome obratiše,
pak se vojska i glavari
jedan drugom tu zakleše:
"Vrh mu mača svoga ostra
svoje srce pronizao
ko za svoje otačestvo
neće svaku kaplju krvi
na megdansko polje izlit
i ko će se živ predati
u pogane skverne ruke
Mlečanina i Turčina,
ko li će se s mjesta maći
da kud ženu, đecu krije;
veće neka sami bježe
iz plemenah graničkijeh
u sredinu naše zemlje.
Tu bez straha neka stoje
dok mi listom svi vojnici
od dušmanah poginemo;
a kad naše glave padnu,
eto žene, đeca, kuće
i ostalo sve imuće, -
ko do njega prvi dopre
na poklon mu vječno bilo!"
Tad vojvode i serdari,
i glavari svi vojnički
crnogorsku vojsku brže
umno glavno razrediše,
i hiljadu brže drugah
otpraviše na granice
suproć vojske Mlečanina;
a crmničku vojsku hrabru
otpraviše nahij' svojoj
da na sebe čeka silna
Mehmed-pašu Bušatliju.
A na Kčevo ostadoše
pet hiljadah sokolovah
od nahije srpske dvije,
od Katunske i Riječke,
da na sebe dočekaju
dva od Turske hitra zmaja,
dva vezira učtuglije,
bosanskoga, jedrenskoga.
No tek bješe vojska pošla
na granicu u Crmnicu,
u to momče crnogorsko
sa ostroške straže dođe
u okolu vojske srpske
nasred Kčeva kamenoga,
te joj mlado hitro kaza
e bosanska sila spala
na krvavo ravno Slivlje.
Kako hrabri Crnogorci
razumješe vrsno momče,
na lake se noge brže
podigoše, otrčaše
na ostroški drum široki,
među Brda i Nikšiće.
Na drum tvrdi i veliki
šanac brže napraviše,
i u šancu boj s Turcima
s nestrpjenjem očekahu.
Po carevoj i fermanskoj
volji gordoj i naredbi
krenu vezir s vojskom turskom
da sa Slivja putem ide
niz plemena brdska ravna,
ka će Kčevu crnogorsku.
No bosanska kada sila
na meteriz crnogorski
ljuti dođe i nagazi,
pet hiljadah iz fitilja
puče puške crnogorske
na nebrojnu vojsku tursku,
a bosanske - ni broja se
ne zna kazat ni umije.
Pa se oblak gust i krvav
nad obije vojske diže
od vrućega boja toga
i od pare koju rodi
tu prosuta krvca mnoga.
Boj vatreni dva dni traja
u jednakoj žestokosti,
nit' se jedna onoj drugoj
vojska s mjesta bojna šenu.
No kad trećom boj polazi
iz predjela Tritonova
bjelovlasa šćer Olimpa,
stade vozduh mučan tutnjet
od plamena ognja živa.
Po tutnju se obratila
crnogorska vojska mala.
Kad za sobom pogledala
svoje selo Zagarače,
al' je na njem Romanije
strašni vladac udario,
živijem ga ognjem svega
u oblake pretvorio,
pa od njega drumom Kčevu
sa svom vojskom obratio.
Kad tu silu Crnogorci
sa očima vidiješe
đe iza njih vri, ulazi
put sredine njih gnjijezda,
ne bi kolje šanac branit,
ni s Bošnjakom boja biti,
već put kućah otrčaše
da njih brane od Turakah.
No na Kčevo kad prispješe,
ali od njih bješe priđe
turska vojska pritisnula:
prva oko na njem penje,
a zadnja se jošt otkreće
od varoši Podgorice.
Malo stade, sva se skupi
u široko-mračni oko;
dok evo ti odmah za njom
vezir Bosne s vojskom svojom.
Kako dođe pod šatorom
romanskoga glavna paše
i vezira velikoga,
po dužnosti odmah pođe;
a dvije se silne vojske
izm'ješaše u okolu,
i šatorje često svoje
poperiše i raspeše.
Sila bješe pritisnula
odno Garča dodna Lisca,
od Bjelicah do Zaljuta -
sve to Turčin krvožedni
i konj bješe brzotečni.
A viteške crnogorske
vojske bješe oko mali
u bjeličko selo Prediš
sprama turske mnogovidne.
Turska vojska samo jednu
noć prenoći bez krvljenja
u kčevskome okružiju,
pa sjutradan, tek Febova
skide sjajnobistra ruka
baš porfiru brilijantnu
s plećih noći i Ereba,
te je sakri od pogleda
pod zavjesom svojom sv'jetlom, -
zaječaše glasni topi
u okolu Skadranina
Mehmed-paše i vezira,
koji znake podadoše
turskoj vojsci neizbrojnoj
da jedanak sva udari
na plemena crnogorska:
Kako silni dva vezira
i njihova vojska hrabra
čuše glase ognjenosne
da udari Mehmed-paša
na Crmnicu, srpsko krilo,
onda brže sve šatore
pokupiše i saviše,
kako vihor ljetni hitri
kad oblake tankosjene
svojom hitrom rukom skupi.
Zar mišljaše turska sila
da će taj dan proći lasno,
bez krvave sansarine,
proz sva gnjezda crnogorska
i sve od njih što uzoće
mišcom, sabljom poraditi,
i naveče oko silni
sa šatorma raširiti
pokraj mora tavna sinja,
u državu sramotnoga
prijatelja njina duke.
No kako se turska sila
johnu listom svakolika,
i otide širom hitra
ka će srpska sva plemena
opkoliti, zadušiti
da im cigli duh se ne bi
kud sakrio i uteka.
No ne pošli nikoliko
dok na vojske crnogorske
pet hiljadah nastupiše,
koja bješe mjestom sjela
kudijen će krenut Turci
da u srce Gori Crnoj
s ostrim mačem svojim uđu.
Turska sila sva navrije;
crnogorska hrabra mišca
ne ustupi, ne uzmače
od krvava boja ništa,
već na ono mjesto prvo
đe se jutrom boj zađede,
tu ih mrkli mrak dočeka.
Jopet vojska turska savi
stan veliki đe i priđe,
baš na prvo padalište.
Al' se bojak prekrvavi
ne prekida čas ni trenuć
od dvadesti ijulija
do avgusta petnaesti,
no jednako top mletački,
top turački grmi svuda,
dnevi, noći neprestano
oko srpske Gore Crne;
a nasrću sile dvije,
Venecije i Stambula,
sa svakoga kraja vojske.
Boj se svuda, na sve strane
oko gnjezda sokolovska
uplotio krvosipni.
Od puščana i topovska
dima gusta kololetna
niti jedna niti druga
znaše vojska kada mrče,
kad li bistra zora sine
i Apolon luče prospe.
Vojske mraka šćaše skriti
i slijepe izm'ješati
da oružjelitni plam se
po vozduhu rijekama
ne lijaše, ne plamćaše,
te blijedu smrtnu svjetlost
ratnicima podavaše.
Crnogorske malo vojske
svud se hrabro, očajano
s Mlečićima i Turcima
krvavijem bojem biju.
Klikom jasnim Crnogorca
i smrtnijem jaukanjem
Mlečanina i Turčina,
neprestanim glasom hučnim,
planine se i doline
vojnicima odzivahu.
Ne znaše se što strašnije
tada smrtno uho sluša:
al' grmjavu topa, puške,
ali klepet sablje, mača,
al' ratnikah glas hiljada,
ali jauk ranjenijeh
na hiljade vitezovah,
ali uzdah slabe majke
i đeteta ciku luda,
koje strahom obuzeto
sve plakaše neprestano,
jer čas po čas sve gledaše
kad će robom postat tužnim
Venecije ljuta lafa
i ognjena turska zmaja.
Planinska se zvjerad ljuta
od hučanja, dima, ognja
uzbuniše i straviše:
ne umješe bježat nikud,
već se s vojskom izm'ješaše
jeduć ljudsku krv i meso
dok s' opiše, pomamiše,
i sa vojskom oni divje
staše ljute kavge vodit.
Boj ognjeni neprestani,
svuda grdni; svud krv liju!
Ali evo muke ljute
za vitešku srpsku vojsku:
nestade joj bojna praha
i olova smrtonosna,
a kupit ga đe nemaše,
već s onijem prahom bojak
za šest danah sve činiše
što s pogipše turske vojske
i latinske uzimaše.
Nego sedmi srećni danak
vojnikah se dv'je hiljade
crnogorskih odvojiše,
tere na drum velestovski
zapadoše u potaju
da čekaju džebahanu
koju vojsci silnoj turskoj
pošiljahu i davahu
Skadar, Travnik, Sarajevo.
Stara sreća crnogorska
sa viteštvom njima data,
nanese im na drum mnogo
džebahane Turcma hodne.
Tek vitezi nju viđeše,
učiniše juriš na nju,
posjekoše vojsku mnogu
te praćaše drumom istu.
Tu tovarah osamdeset
džebahane ugrabiše,
i brže je vojsci svojoj
s mnogotrudna boja, krvi
doćeraše svukoliku.
Kad vitezi crnogorski
u rukama džebahanu
ufatiše i viđeše,
brže-bolje svukoliku
na puškare razd'jeliše.
Onda vijeć vojskovođe
sa vladikom svojim čine
da na turski oko noćno
sa viteškom vojskom udre
ne bi li se kako Turci
pomutili i slomili.
Starješine među sobom
utvrdiše, uglaviše
da na silna dva vezira
priđe zore Crnogorci
svi napadnu i juriše.
Pa dogovor vojsci svojoj
u okolu staše pričat:
"Poslušajte, braćo hrabra,
vitezovi neumorni!
Mi glavari u skupštini
svi za dobro izabrasmo
da na Turke noćas složno
priđe zore svi udrimo,
zašto se je, braćo, bojak
mnogo krvni produžio.
Mogu đegod našu vojsku,
đe slabija nego ovđen,
Turci kleti al' Mlečani
istrebiti i isjeći,
pa u predjel naš viteški
ulećeti, uvaliti,
nama s plećah udariti.
Ne treba nam u toj sujmi
više stojat ni čekati,
kad božestva besamrtna
našoj mišci pokloniše
i vitešku nje nevolju
džebahanu tursku mnogu.
Treba nama pomisliti
na viteze prve hrabre
otačestva naše zemlje -
na tri Vuka crnogorska:
Mićunović, Mandušića
i sokola Tomanović,
koji boje neprestane
sa Turcima svuda biše,
i viteštvom besmrtnijem
Crnu Goru proslaviše;
pak nam treba pomisliti
na viteza od Rovinah,
Tomanović znatna Nikca,
i na drugih četrdeset
koji sa njim otidoše
te silnoga Ćehaj-pašu
usred turske mnoge vojske
u Ublima posjekoše".
Crnogorci bojeljupci
svi sa glasom radosnijem
potvrdiše da će udrit.
Vojnici se po dužnosti
k hramu neba svikolici
pričestiše svetom krvlju,
pa pet hiljad svoje vojske
na petoro razd'jeliše:
jednu daše vojevodi
Ozrinićah Dragu znatnu
da na Turke sa njom udri
preko sela Vojinićah;
drugu daju bjeličkome
Milić Vuku vojevodi
da on sa njom vitez udri
na okolu turske vojske
od Zaljuti sela mala;
a hiljadu treću daju
hrabru Jovu, riječkome
poglavici i serdaru,
da on sa njom na Turčina
udri snažno i valjatno
od Prediša sela hrabra;
a četvrti dio vojske
daju hrabru vojskovođi
od Cetinja Vukotinu
sa viteštvom znatnu Peru
da on sa njom, ka umije,
na nevjerne udri Turke
od bjelička tvrda druma;
petu vojsku njeguškojzi
daše glavi i serdaru,
znatnu Jovu i razumnu
i sokolu Jovovome
od Njegušah hrabru Radu
da sa njome oba udre
od visoke gore Lisca
na okole turske vojske;
a stotinu vitezovah
biranijeh od plemenah
daše Petru, voždu hrabru,
da on s njima na vrh Lisca
stanom stane i izide,
i svijetlu kad opazi
kćer istoka đe pomalja,
da svrh gore top upali,
s njim naredbu da da glasnu
vojvodama da udare
na krvnički oko turski.
Na rečena mjesta brže
otkuda će udariti
vojevode vojske svoje
povedoše i staviše.
A vladika Petar umni
su stotinu vitezovah
na visoki vrh od Lisca
čeka zoru i Danicu.
Malo stade, dok počeše
nježna sjajna njena krila
kroz prozore Ete hrama
izlećati, trepetati.
Teke njene sv'jetle znake
pozna Petar, djelom znatni,
odmah slugam nared dade,
te tri topa, znak juriša,
sa vrh Lisca upališe.
Kad vojvode glasom topa
glas vladike k boju zvani
razumješe i začuše,
odmah su pet stranah snažno
na stan turski nepregledni
sa puščanom smrtnom vatrom
nasrnuše ka lavovi,
i trostruke straže turske
posjekoše u mah prvi,
pa njih mrtve pregaziše;
a na tabor dva vezira
navališe odsvud silno.
Tabori se i veziri
od nenadna čuda toga
uzvijaše, uzmutiše,
ka kolovrat silne vode
kad se vije lud i mutan
nad ponorom lakomijem
dok ga proždre u široka
vječno gladna svoja njedra.
Boj se uždi po okolu,
ne znade se ko se s kime
poče klati i ćerati;
tu brat bratu poče liti
u neznanje krvcu mnogu;
svakome se brat, drug, rođak
protivnikom tu učini,
i potoke turske krvi
turska ruka prosu, izli
mjesto hrabre srpske krvi.
S jedne strane Crnogorac,
s druge Turčin među sobom
prosu krvcu neviđenu,
dok smetena i krvava
krenu turska bježat sila
bijući se među sobom
i s petinjom vojevodah.
Tu vezirma strah podmetnu
hrtske noge brzohodne,
te bježanjem mnoge Turke
prestizahu, minovahu, -
pa poplatah jošt golijeh,
jere čizme ne imahu
od hitanja kad navući.
Drače bodu, kam ih s'ječe,
al' se na to ne obraću,
no hitaju da uteku;
a u nji' se pet vojvodah,
su pet hiljad srpske vojske,
ka sivijeh pet orlovah,
umutili, upuštili.
Svaki vitez neprestano
Turke bije, krv im lije
što mu ruke mogu dospjet,
dok ugnaše silu tursku
u krajični Spuž krvavi.
Pade mrtav neizbrojni
od srbinske ruke Turčin;
od Kčeva se do kraj Spuža
vaskoličak drum široki
bješe mrtvim turskim trupjem
prekrilio i pokrio.
Kada tursku crnogorska
ugna vojska vojsku u Spuž,
onda hrabri vojevode
povratiše slavorodnu
crnogorsko-srpsku vojsku
put okola i tabora
koji bješe turske vojske.
U okolu mnogu slavnu
nađe dobit vojska srpska:
šatorove razapete
i hatove brzotrčne
u ćusteke sve popete.
Tad dobićem na megdanu,
zadobitim mišcom, mačem
više sebe obogati
Crnogorac nego igda.
Tu na Kčevo vojska trudna
jednu noćcu konačila,
pa sjutradan priđe zore
sva se vojska hitro diže,
trči braći u pomoći
u Crmnicu, na ostalu
kraj Mlečanah svu granicu.
No kad vojska dobrzala
kod cetinjska ravna polja
a kad viđe nasred polja
oko vojske - ne džna čije
samo znake što poznaše
Azijata i Veneta.
Kad barjake vidiješe,
svi rekoše da je vojska
Mlečanina i Turčina,
i da su im braća hrabra
na granice sva izgibla
od njihove mnoge vojske,
pa niz polje put okola
zagon hrabri učiniše.
Poznadoše braća njina
jere misle da su Turci,
pa veselja glasan oganj
iz pušakah učiniše.
Po veselju i pojanju
poznadoše Crnogorci
jere turska vojska nije,
pa i oni brže-bolje
na veselje sa veselim
ozvaše se braći glasom.
No kada se crnogorska
izmiješa i izljubi
vojska hrabra branonosna,
tada vojska s Čeva pita
posestrimu od Lovćena
ka crmnička i granička
razbi vojska Mehmed-pašu
i mletačku mnogu silu.
Onda bogom posestrima
crnogorske bojne slave,
a šćer Laza carevoga,
poče jasnim božestvenim
sveznajućim glasom pričat
hrabra djela njine braće,
pobjednikah Mehmed-paše
i mletačke svom granicom
mnoge sile neizbrojne:
"Čuj i slušaj mene, vojsko,
ljevše ću vi ja besmrtna
no sva smrtna druga usta
to viteštvo izjasniti,
koja vaša djela gledam
sa Lovćena visokoga,
moga doma i prestola,
kojega se v'jenac plavi
nad oblakom mrkim gordi
i koji mi neprestane,
neumirne rate vodi
s Jupiterom gromometnim:
blesk njegove gasi strele,
i njezinu brzoletnost
u trenuće mrtvu čini,
jarost groznu njenu uzme,
onu silu obesili
od koje se svijet trese,
i okean neumorni
koje udar česti trpi,
te se sa njom bruka, igra
čovječeska slaba ruka.
Boj žestoki sve jednako
iznad mora po Crmnici,
koji kod vas bijaše se;
tursko mnoštvo i latinsko
ne mogaše odoljeti
hrabroj mišci vaše braće
dok posljedni šćaše trajat.
Ali neba vladac velji
ne kće više pravosudnim
okom gledat tu nepravdu
đe bezbožne, đe tirjanske
ruke krvcu pravu liju,
već njegovom nepreklonom
put nepravde voljom vječnom
Eol rodi svojom silom
iz vlažnoga okeanska
njedra oblak mrakom mutni,
te ga hitri ljuto zajmi,
s njim uranska polja prekri.
Tek dodirnu luk i tetiv
kojeg krivda Venecije
bješ' zapela i nategla,
i ognjenu njenu strelu
nje nepravda obratila
posred vojske njene glavne
i okola metnutoga
kod rijeke pod drevnijem
primorskijem gradom Budvom,
gromodržac za luk tegnu,
tetiv zajmi ognjemetne
svoje strele smrtonosne,
te udriše nasred vojske
mletačkoga duke stidna;
neizbrojnu njemu vojsku
pobi, svali i razagna.
Tek to moja bogom braća
sa očima ugledaše
što ognjeni grom učini
od mletačke vojske tužne,
odma oni polećeše,
na nju snažno udariše,
i ostatak iste vojske
posjekoše i ugnaše
u gradove pokraj mora.
Drugi sinu jošt silnije
proz oblaka noćne mrake
i udari u Crmnicu,
ukraj Vira na rječicu,
nasred vojske Mehmed-paše
Skadranina Bušatlije,
uždi njemu džebahanu
pod šatore svukoliku,
vojnikah mu diže mnogo
bezdušnijeh u oblake.
U taj isti čas na njega
udariše vitezovi
od Crmnice prepitome,
slomiše mu vojsku mnogu
i sa mačem posjekoše,
jošt je više naćeraše
te poskaka ustrašena
u duboko tiho Blato,
a sramotan Mehmed-vezir
u lađama život spase.
Ostaviše čadorove
ćilimima podastrte
i mindere turske meke
u rukama bojem znatne
srpske vojske nepobjedne
od Crmnice plodonosne.
Tako, vojsko slavorodna,
vaše braće jaka ruka
sa pomoću nebodršca
slomi dvije sile gorde."
Vile jasni glas prestade,
a zahuča grom pušakah
i pjesanah glas viteških
u okolu crnogorskom.
Bojeljubna crnogorska
vojska doma ode listom
jedna drugoj pričajući
slavu boja besamrtnu.
A ostaše mrtvi Turci
i Mlečani na hiljade
krugom gnjezda sokolovska
da ih piplju gavranovi,
sivi orli, sokolovi,
koji im je mekše kljuvat;
i da stidni, no sitani,
mnogi vuci, psi, lisice
pristupaju ka gospodi
Mlečanima i Turcima
da s zaspate njine noge
njima kožne čizme svlače
sa vucanjem i skubanjem.
Ej, stambolski nevjerniče
i mletački sramotniče,
zar mišljaste da je lako
crnogorsko gnjezdo razvit,
koje nije ni iza šta
do iz cv'jeća pobratoga
na megdanu mačem svito?
Viđeste li, otpadnici,
da viteštva jesu sinci!
Gromometni car Olimpa,
čuli ste ga đe vam reče
da sjedite posad s mirom
od te mišce, toga duha,
kojemu se smrću igrat
bagatela mala čini,
samo ime slavno hranit,
u pravome smislu, djelu,
otačastvu - viteškoga
srca, duše svetu hramu.



Slobodijada