Posle mnogo pobijedah
koje mišca crnogorska
na različna mjesta znatna
dobi krvlju i ugrabi
od sinovah Carigrada,
već bijesne turske vojske
bjehu vodit prestanule
silni paše i veziri
na oblasti crnogorske;
bješe ruka hitra srpska
bedem tvrdi, neprohodni
od turskijeh kosti digla
međ' svobodnom Gorom Crnom
i Turčina groznim carstvom.
Al' grabljiva smrti ruka
Crnogorce tada ljuto
uvrijedi i ucv'jeli,
jer im vožda i vladiku,
baš Danila mitronosna
i viteštvom znatna Srba,
u naručje svoje mračno
uze, sakri i odnese.
Za Danilom zaplakaše
vitezovi i ratnici;
plaču majke, luda đeca, -
sve ujedno glas je slilo
od kukanja i žalosti
odzivima plačne vike;
plaču krute gore, brda
i litice strmogledne.
Na pogreb se njegov znatni
narod srpske Gore Crne
vaskoličak okupio,
pa barjake mnoge turske
i dobića neizbrojna,
sablje turske i oružja,
na grob su mu iskupili.
Pak se viju Crnogorke
u nebrojna kola mnoga
oko groba Danilova,
i s jasnijem žalosnijem
nariču mu glasom pored
sva njegova hrabra djela,
koja s umom i viteštvom
u bojeve turske dobi.
Sunce tada lice svoje
tri bijela dana ne kće
Crnoj Gori pokazati;
već tri dana i tri noći
i priroda kaza sebe
suznu oku Crnogorca
u žalosno a i tamno
odijelo obučena.
Kako Turci razumješe
da u grobu Danil siđe,
pomisliše da se hrabrost
crnogorska sa njim u grob
vječno sakri i uteče,
i da će im taj događaj
put otvorit kojijem će
Goru Crnu pokoriti,
nje viteštva dotadašnja
pogaziti i sakriti,
da se s njima Srba ime
i svobode dične pleme
ne kažuje sv'jetu slavno.
Pa Travnika vezir brže
silnovite vojske skupi,
trijest hiljad vitezovah,
pa glasita Ćehaj-pašu
zovnu sebe na kapiju
i poče mu govoriti:
"Eto tebi silna vojska,
s vojskom brže, pašo, hajde
na dušmansku Crnu Goru,
te je ščepaj i poharaj,
sablji predaj i porobi.
Sad je zgoda tome djelu
ispanula da se svrši:
kavurski je vojskovođa
s ovog sv'jeta preminuo;
smrt njegova sad je vlaški
duh s žalošću utulila;
sad oružja protiv tebe
niko neće obratiti."
Ćehaj brže paša skoči
i okrenu silnu vojsku
da s njom uzme i pobere
v'jence slave branonosne
sa žalošću tad smetene
hrabre glave crnogorske.
Paša hitro s vojskom spade
na prostrane Cucke Uble,
na planini đe izdižu
crnogorske mnoge ovce
preko ljeta na pasište,
pa otolen knjige mnoge
Crnom Gorom otpravio:
"Na znanje vam, Crnogorci,
kako me je Bosne vezir
s mnogom vojskom otpravio
da carevu prvu raju
a potonje hainine
opet carskom pravom rajom
caru svome pod moguće
vratim krilo i obratim.
Nemojte se štogođ od šta
prepanuti, ubojati
što ste silne mnoge Turke
dobijali na megdanu,
i što mnogu krv prosuste
turske vojske glasovite;
krivi tome vi nijeste,
već vladika vaš Danilo
i ostali vojskovođe
u životu te nijesu,
koji su vas na to djelo
obraćali i vodili.
I zato se vama daje
oproštenje, Crnogorci,
za sva vaša dosadašnja
krvna djela i bojeve
ako ćete sad viteške
svoje glave prikloniti
bez bijenja i krvljenja
pod milosnom rukom carskom,
koja će vas pomilovat
ka sinove hrabre prave.
Ako li se prikloniti
bez bojevah vi nećete,
sa mnom ima izabrane
trijest hiljad silne vojske, -
silom ćemo našom na vas
Turci snažno udariti,
vaše glave, našom rukom
posječene, caru dati.
Vas ta sudba minut sada
niti može niti oće;
nego treba vaše glave,
ali žive ali mrtve,
da priklone svoje čelo
pred Mahmuta prvog mišcom
i skipetrom gromometnim."
Crnogorci kada knjige
Ćehaj-paše razumješe,
turska podlost duh viteški
Crnogorca uvrijedi,
i svobode oganj dragi
raspali im u prsima;
te i tada, kako svagda,
polećeše sokolovski
na granice i megdane
da ih krvlju skvase turskom
i omeđe turskim trupjem.
No kad hitro dolećeli
na poljane od megdana
đe s' nadahu da će udrit
sila turska s Ćehaj-pašom,
onda vojske vojevode,
svi knezovi i serdari
k vojsci svojoj staše zborit
sa suzama i s uzdahom:
"Vidite li, vitezovi,
ka bezbožno pleme tursko
sa svih stranah očekuje
kad mu zgoda i vrijeme
pokaže se i ispane
da rastrza smrtonosnom
i varvarskom svojom rukom
začetije naše slave
i svobode ljupke dvore.
Sad je ono uprežalo
đe priroda smrtnom rukom
uze nama vožda umna,
i svijema hrabra srca
tom žalosnom strelom rani.
Stoga su se Turci mrski
podignuli na nas vojskom;
misli njina sl'jepa glupost
da se u hram naš viteštva
iskra slave bojenosne
s Danilovom smrću slavnom
ugasila, zatamila;
misli turska prijevarnost
da već grudi crnogorske
sa svobode duhom slatkim
pofatati nigda neće.
Može l' rana smrtonosna
viteškomu srcu biti
mnogo slađa i lakšija
od nepravde ove gnusne
kojom Turstvo bezakono
naša muška srca para?
Svi da bismo znali, braćo,
u boj ovi krv proliti
od tirjanske ruke turske,
ne valja mu sa megdana
stopu zemlje ustupiti.
Treba turska beščovječnost
da u čelik naša srca,
naše prsi, preokrene;
treba s bojna polja bitke
tursku vojsku podagnati,
i potoci krvi turske
od oružja ruke naše
da poteku i prospu se;
treba naše rane ljute
koje nam je udarila
turska glupost i nepravda
turskom krvlju ugasiti.
A Danilo iako se
u besmrtnost preselio,
evo nama Vasilije,
mladolika umna vožda,
kojega je Danilova
vješta ruka izabrala
u povoju đetinjskome
za svojega prejemnika."
Tada vojska glavarima
jednoglasno sva povika:
"Krv se naša na megdanu,
naše glave, šteđet neće -
za poštenje i za ime
otečestva, naše slave -
do posljednje prolit kapi!"
U taj doba Tomanović,
vitez Nikac od Rovinah,
kojemu će djela slavit
Crne Gore predjel vječno,
su četerest biranijeh
vitezovah od plemenah
tad izide pred svom vojskom
među kolo i glavare,
pa viteškim poče glasom
Crnogorcma govoriti:
"Hrabra vojsko i glavari,
evo nam je turska sila
na granice pristupila,
i ognjeni plamen Travnik
da nas pali obratio.
Bog to znade, drugi niko,
ali će nas vojska turska
popaliti i dobiti,
ali od nas pred svijetom
vječnu bruku i sramotu
turskom carstvu i imenu
donijeti i naviti.
Već vi mene poslušajte,
e ja stojim na krajini,
vješt sam ratu i krvljenju
i poganoj turskoj ćudi.
Turska vojska kad udari,
za vojskom će biti paša
i gospoda sva vrsnija;
ako joj se odapremo,
staće bježat bez obzira;
vojske će se mnogo turske,
ako silna pregne bježat,
moć posjeći u pobjegu,
al' će paša i gospoda
sva znatnija uteć, braćo,
na hatove ka vjetrove, -
ni jedan vi glave neće
od njih u boj izgubiti.
A đe glava pobijenoj
ne pogine vojsci jednoj,
tu dobiće slave bojne
ne pokaže sjajnost svoju
pred svijetom i narodom.
Ako l' b'jesna turska vojska
nas prićera s bojna polja,
tu s' od dvije struke plete:
ali listom poginuće,
al' svobode ime sveto
i nas sa njim istražiti,
u slave ga ime svoje
utopiti i preliti.
Nego mene čujte dobro:
vi se, vojsko i glavari,
noćas noćno privlačite
blizu turske vojske strašne,
ali dobro sebe skrite
u dubrave gusto mračne
i doline vječno tamne,
đe vas turska neće straža
opaziti ni viđeti.
Tu sjedite potajeno,
a Turci će u okolu
umiljate odgovore
na lažava pisma čekat.
A ja pođoh su četrdest
biranijeh vitezovah
usred turske vojske mnoge,
prijevarom i krijući,
da Ćehaju silna pašu
pod šatorom ubijemo.
Ako sreća to viteška
nama dade učiniti,
čuti ćete naše puške
na Ćehaju silna pašu,
koje će mu srce živo,
ako bog da, izgorjeti.
Pošto naše puške puknu,
čuti ćete od turskijeh
grmjavinu kad zahuči
na nas drugah četrdeset.
Bog to znade, drugi niko,
što će od nas tuna biti;
no što bude, to će biti.
Vi kad puške začujete,
svi viteški ustanite,
i na silnu tursku vojsku
složno, hrabro udarite,
e će vojska tada turska
biti smutna i smetena.
Vitezovi kad vas vide
đe letite ka orlovi
da udrite na okolu,
pobjeći će bez obzira.
Tu vitezu blago svakom
koji hitre noge ima
i junačko nosi srce -
okinuće glavah dosta
sa Turakah vitezovah."
Tek riječi ove Nikac
među vojskom izgovori,
su četrdest vitezovah
pođe hitro uz planinu,
a ostade crnogorska
hrabra vojska i glavari
suze roneć žalostive
za četrdest sokolovah
koji njima odlećeše
da za slavu i svobodu
rodne zemlje, rodna mjesta
umru s mačem u rukama,
ka vitezi Termopilah
što za vjernost otačestva
besamrtnu smrt primiše
od persijska ostra mača.
Pa žalosna vojska ode
vruće suze otirući,
i zapade blizu turske
u pokrita mrakom mjesta
đe im soko Nikac kaza;
pa tu čeka grom pušakah
koji će im znak pobjede
sa žalošću proglasiti.
Nikac pođe sa družinom
noću na drum od Rudinah,
kojijem je vojska turska
na krvave Uble prošla,
pa u kraju istog druma
sa družinom prenoćio.
Zora b'jela i vesela
i pjevacah jasni glasi,
koji v'jence cv'jetne pletu
s kojijema okićaju
Avrorino bistro čelo,
izvedoše vitezove
na drum čisti i široki
sa kojijem k vojsci turskoj
obratiše, otidoše.
No kad došli i uljegli
u veliku tursku vojsku,
pitaju ih silni Turci:
"Otkuda ste, Vlasi, more,
i doklen ste naumili?
Jeste l' došli u indati
čestitome Ćehaj-paši?"
Nikac njima odgovara:
"Mi smo, Turci, odovuda,
od čobana, od plemena
drobnjačkoga poznatoga,
pa kada smo čuli silna
đe prolazi vaša vojska
s čestitijem Ćehaj-pašom
na dušmana od starine,
nepokornu Goru Crnu,
sve smo naše ovce b'jele
u Durmitor ponositi
ostavili, neka pasu
bez čobanah s čobankama,
a mi smo se podignuli
u pomoći Ćehaj-paši
i njegovoj vojsci mnogoj.
No vas, Turci, svi molimo
da nas paši odvedete
pod šatorom svilenijem
da mu skute i papuče
po dužnosti cjelivamo."
Turci brže ustadoše,
put šatora otidoše,
a za njima Tomanović
su četrdest vitezovah.
Kod šatora kad dođoše,
onda Turci pod šatorom
uljegoše Ćehaj-paši
da mu kažu e čobani
žele k njemu pristupiti
da mu skute i papuče
cjelivaju i private.
Paša reče da pristupe,
i svilena njima vrata
da otvore u širinu.
Šatora se vrata brže
otvoriše i zapeše,
Tomanović sa družinom
na šatorska vrata dođe.
Tu svakome drugu dođe
na um drsko Obilića
i kosovsko strašno djelo,
pa četrdest džeferdarah
hitro brže upališe
na Ćehaju silna pašu.
Tu mi smrtna džeferdarska
sa ognjenom svojom silom
razniješe zrna pašu.
Kako puške zapucaše,
uzbuni se turska vojska:
viđe pašu pod šatorom
đe bez duha mrtav leži,
a pobježe Tomanović
sa junakah četrdeset
proz ordiju tursku mnogu.
Za njima je oganj ljuti
iz pušakah naložila
silna vojska svakolika,
al' vitezma božja pomoć
u nevolji priskočila,
te svi glave ne dadoše:
od mnogoga prosutoga
za njim' ognja iz pušakah
pade gusta, neprogledna
magla praha jadonosna,
tere vojska silna turska
ne viđaše uprav gađat,
već po glasu od bježanja
i tankoga džeferdara
Crnogorce pogađahu.
Dvaest i pet vitezovah,
Obilića braće prave,
kod šatora pašinoga
pogiboše i padoše;
među njima najznatnija
dva viteza crnogorski,
Žutkoviću Njegoš Tomo
i knez Stanko od Bjelicah,
pogiboše i ostaše;
a petnaest - rana ljuti
dopadoše od Turakah,
te mi bježe pred Turcima,
a pred njima Tomanović
su šest ranah na tijelo.
Istom Turci što ih bjehu
pristignuli svekolike,
da im glave posijeku,
al' ne dade crnogorska
u potaju sakrivena
silna vojska i viteška,
već kako je puške čula
koje silna Ćehaj-pašu
pod šatorom osmrtiše,
trčeći je sva hitala
dok se s turskom srete vojskom
te ranjene vitezove
krvavijem tragom hoda
pristizaše i gađaše.
Tek se vojske dvije hrabre
susretoše na megdanu,
počeše se stare igre
Crnogorci sa Turcima
smrtonosne poigravat.
Al' orlovi srpski sivi
tad bezglavnu tursku vojsku
u krvave Uble Cucke
oblećaše s svake strane,
te joj natrag ne davahu
niz Rudine drumom bježat,
a naprijed ne znavaše
kud će odit - ni smijaše.
Vi, sveštene neba kćeri,
te pijete vodu bistru
s istočnika božestvene
Hipokrene gelikonske,
sapletite v'jence slave
lavorove i palmove,
te viteška djela hrabra
pobjednikah turske sile
sa besmrtnom slavom vašom
proglasite i vjenča'te.
Crnogorske bistre šarke
sa svakoga kraja Turcma
travnu boju njinu mnogu
u crveno omastiše,
i šalove turske gorde
brzoletna puške zrna
iskrojiše na Turcima.
Poče grozni vladac ada
na mračnojzi kolesnici
su četiri vrana konja
proz ordiju tursku lećet,
i mišicom vladateljskom
tursku vojsku na alaje
u predjele svoga carstva
uvoditi i ćerati.
U to eto crna šćerca
rasprostrani mračna krila,
i strijele bistra Feba
okeana cklena mračnost
u prostrana svoja njedra
skupi brzo i zatupi.
Turska vojska, tek se smrači,
izm'ješa se s crnogorskom,
pa pobježe niz Rudine
širokijem druma putom;
s njom se kolju Crnogorci,
ali silnu vojsku tursku
ustaviti ne mogaše
da tu noćcu i sjutradan
piličnika ne ostave
da se bula njim zaklinja,
već pobježe turska vojska,
kako vazda, bez obzira.
A vrati se crnogorska,
te dobića bojna mnoga
od Turakah razdijeli,
a vladici glavu paše,
čadorove i hatove
s barjacima pokloniše;
glave turske neizbrojne
na vrhove šumah pobi,
neka Turci vide glupci
ka visoko podrastaju
od bojevah sa Srbima,
i neka je naručnije
sivu orlu i gavranu
poljubiti tursku glavu.
Crnogorska vojska pođe
sa veseljem doma hrabra
i ponese Tomanović
Nikca, svoju perjanicu,
su petnaest ranjenikah,
pa ih daše na ljekare
da im rane ljute l'ječe.
L'ječiše se za godinu,
dok se divno izvidaše,
pa vidanje ljekarima
podmiriše golom parom
što im vojska bješe dala
viteškoga starješinstva,
i daše im brojem uprav
po stotinu madžarlijah.
Ponosi se, Goro Crna,
sveti hrame srpske slave!
Dok svobode tvoje gnjezdo
izležuje sokolove
kako Nikca od Rovinah
i njegovo društvo hrabro,
svagda će ti pred oružjem
protivnika sila padat,
i vjenčeve bojem pletne
tvoja hitra brati ruka.
