Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika (1936)/Pravopisno uputstvo

Izvor: Викизворник
Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika  (1936) 
Pisac: Ranko Jovanović
Dodatak: Pravopisno uputstvo
Jovanović, Ranko (1936). Sistematski rečnik srpskohrvatskog jezika. Beograd: Biblioteka opšteg obrazovanja


PRAVOPISNO UPUTSTVO[uredi]

propisano od Ministarstva prosvete

PRVI ODELjAK[uredi]

I Azbuka[uredi]

§ 1. U srpskohrvatskom književnom jeziku obe su azbuke, ćirilica i latinica, ravnopravne. Latinica će se upotrebljavati onako kao se i dosada po školama u zapadnim krajevima našeg naroda upotrebljavala; a ćirilica onako kako ju je Vuk uredio.

§ 2. Za obeležavanje samoglasničkog „r“ ispred ili iza samoglasnika — može se upotrebiti apostrof: umr’o, utr’o, prostr’o, gr’oce, sur’žica; ispred suglasnika ili između suglasnika samoglasničko se „r“ ne obeležava nikakvim naročitim znakom: rđa, vrh.

§ 3. Razlika je između ćirilice i latinice i u tome što se u latinici za tri glasa koji se u ćirilici označuju svaki po jednim znakom, za lj, nj i dž, upotrebljavaju po dva znaka: za љlj, za њnj, za џ. Glas ђ ima u latinici znak đ.

II Pisanje velikih i malih slova[uredi]

§ 4. Imena lica, naroda i imena uopšte pišu sa velikim početnim slovima: Sima Milutinović, Petar Petrović Njegoš, Hajduk-Veljko, Kraljević Marko, Jovan Đak.

Kada se uz ime navodi i zanimanje, titula i sl., onda se ti nazivi, ako ne ulaze u ime, pišu malim slovima: Smail-aga, kralj Milutin i sl.

§ 5. Velikim se slovom pišu i imena: bogova, zvezda i životinja (kad ih imaju).

„Bog“ u značenju hrišćanskog boga piše se velikim slovom; a kao zajedničko ime — malim (na pr.: U različnim religijama različni su i bogovi).

§ 6. Prisvojni pridevi na „ov“, „ev“, „ljev“, „ji“, „iji“, „nji“ i „in“ od reči koje se pišu velikim početnim slovom — takođe se pišu velikim početnim slovom: Miroslavljevo jevanđelje, Kočina krajina, Markova sablja.

§ 7. Geografska imena, bilo od jednog dela bilo od više delova, pišu se velikim početnim slovom svih samostalnih ili polusamostalnih delova svojih.

Pridevi od takvih imena pišu se malii početnim slovom.

Balkansko Poluostrvo, Šar-Plani-na, strana 280 šar-planinski, Beograd, beogradski, Dugo Selo, dugoselski.

§ 8. Razdvojeno pisanje zasebnih delova ovih imena zavisi od toga: da li se njihovi sastavni delovi osećaju kao zasebne reči i oblici ili ne osećaju. Kada jedan deo ima svoj samostalni oblik (akcenat), ali u promeni ostaje nepromenljiv, on se sa drugim delom vezuje crticom (Dugo Selo: u Dugom Selu; Šar-Planina: na Šar-Planini).

§ 9. Iako se nazivi naroda i stanovnika gradova, oblasti i sl. pišu velikim početnim slovom, pridevi od njih izvedeni pišu se uvek malim: Srbin — srpski, Sremac — sremački, Zagrepčanin — zagrebački i sl.

§ 10. Samo početnim velikim slovom pišu se svi nazivi ustanova, ulica, knjiga, listova, praznika.

Gorski vijenac, Srpska kraljevska akademija, Nova godina i sl.

Kada se od ovih naziva mogu graditi pridevi, oni se pišu malim slovom: Božić — božićni i sl.

§ 11. U nazivima u kojima pojedine reči mogu menjati mesto, samo se prva reč piše početnim velikim slovom.

Takovska ulica ili Ulica takovska, Vračarski srez ili Srez vračarski, Beogradska opština ili Opština beogradska i sl.

§ 12. Kada se nazivi skraćuju u jednu reč, onda se ta reč piše početnim velikim slovom: Opština mesto Opština beogradska, Akademija mesto Srpska kraljevska akademija.

§ 13. Sve druge kategorije naziva i reči pišu se malim početnim slovom, kako idejnih i drugih pokreta, ratova, tako apstraktnih ili zbirnih imenica koje znače narod; nazivi koji potiču od zajedničke veroispovesti, zajedničkih kulturnih, verskih i političkih obeležja itd.; nazivi godišnjih vremena, meseca, dana i nedelja i t. d.: istočno pitanje, slovenstvo, srpstvo, srbadija, Francuska revolucija, hrišćanin, franjevci i sl.; leto, mart, ponedeljak itd.

§ 14. Reči iz počasti upotrebljene u neposrednom obraćanju pišu se velikim početnim slovima: Vi, Vaš, Gospodine, Kralju, Gospodine Ministre; tako isto i pri upotrebi titula: Njegovo Veličanstvo, Nj. Svetost.

§ 15. Kada se ove titule skraćeno navode, i tada se pišu velikim slovima. Na pr. Nj. V. Kralj ili samo Kralj u tome smislu; Patrijarh u smislu Nj. Sv. Patrijarh, Sveti Otac Papa ili Papa. Tako isto i kada se po zanimanju navodi jedno lice. Na pr. prema odluci g. Ministra prosvete i sl.

III Podela reči na slogove[uredi]

§ 16. Samoglasnik se vezuje sa suglasnikom koji mu prethodi, ako ga ima, u jedan slog, inače sam samoglasnik čini slog; u početku reči suglasnik ili suglasnička grupa sa potonjim samoglasnikom čini slog; na kraju reči svi se suglasnici dodaju slogu sa samoglasnikom ili samo samo glasniku koji je pred njima: mo-ti-ka, stra-ža-ra, vla-da-o-ca, i-no-ko-san vlast, mi-lost, o-si-on.

§ 17. Grupa od dva suglasnika u sredini reči čini slog sa samoglasnikom koji je iza nje u ova dva slučaja:

a) kada je prvi suglasnik s, š, z, ž, a drugi ma koji suglasnik našeg jezika: strana 281 la-sta-vi-ca, po-ve-smo, la-ska-ti, ple-sniv, ka-zni-ti, iz-da-šno, bra-šno;

§ 18. b) kada je drugi suglasnik l, lj, r, v, j, a prvi ma koji od ostalih suglasnika (tj. kada na prvom mestu nije jedan od pomenutih suglasnika: l, lj, r, v, j): sve-tlost, pa-žljiv, sma-tra-ti, sva-ka-kvo, ka-kvo-ća, o-ru-žje, ii-šji; ali: hal-va, mar-va, bor-je or-la, slav-lje, haj-var.

§ 19. Od ovoga se pravila izuzimaju reči u kojima je iza suglasnika v i r slog je od ѣ (jata): u njima (vje) i (rje) čini jedan slog. Na pr. ko-rjen-čić, go-rje-ti, po-vje-smo i sl. (isp. u istočnom govoru: ko-ren-čić, go-re-ti, po-ve-smo i sl.)

§ 20. v) Svi se ostali suglasnici u grupama od dva suglasnika u sredini reči razdvajaju, tako da prvi pripada slogu pred njim, drugi slogu za njim: prav-da, kaj-si-ja, lep-ši, pred-nji, voć-ka, lak-ši, dig-nu-ti, vik-nu-ti.

§ 21. Kada je u grupama suglasnika u sredini reči više od dva suglasnika, postupiće se po pravilima b) i v), polazeći od poslednjeg suglasnika: crp-sti (s i t idu zajedno, a p i s se razdvajaju); rot-kva (k i v idu zajedno, a t i k se razdvajaju); je-zgro-vit (r i g idu zajedno, z i g idu takođe zajedno, dakle, sva tri suglasnika idu zajedno) i sl.

§ 22. Kada su reči od više delova, delovi u početku reči koji se osećaju kao zasebne reči ili kao delovi reči sa zasebnim značenjem — odvajaju se bez obzira na gornja pravila: naj-od-luč-ni-ji, is-te-ra-ti, od-u-la-ri-ti.

§ 23. U slučajevima kada se suglasnik početnoga dela reči gubi, onda se reči dele po opštim pravilima: i-si-sa-ti, i-še-ta-ti i sl.

§ 24. Kada se početni deo reči ne oseća više kao deo sa zasebnim značenjem, on ne potpada pod pravilo u t. 22, već se reči sa takvim početnim delovima dele na slogove po opštim pravilima: o-te-ti („ot“ se ne oseća više kao predmetak); u-ze-ti (ovde se „uz“ ne oseća kao predmetak); o-ti-ći; ra-zum (a ne raz-um) itd.

IV Odvojeno i sastavljeno pisanje reči[uredi]

§ 25. Principi odvojenog i sastavljenog pisanja reči u našoj su pravopisnoj književnosti utvrđeni. Zajedno ili sastavljeno pišu se oni delovi složene reči koji u složenici gube svoje samostalno značenje ili kojih se oblik izvan složenice izgubio: sutra, onomadne, ubuduće, zaista itd. Ovde će biti napomenute samo neke pojedinosti.

§ 26. Svezu eda treba pisati kao jednu reč.

§ 27. Iako se upitno li piše odvojeno od reči uz koje stoji (da li, pisa li i sl.), u negoli, kamoli, toli treba ga pisati sastavljeno, jer se u njima izgubilo značenje upitne rečce.

§ 28. Odrečno hoću treba pisati kao jednu reč, dakle, neću, nećeš, neće itd., isto onako kao što se piše odrečno jesam i imam: nisam, nemam.

§ 29. Svezu iako = premda treba razlikovati načinom pisanja od dve zasebne sveze i ako; na pr.: Iako je život težak, i najnesrećniji želi da ga produži; ali: I ako ne bude ružno vreme, izaći ćemo u polje.

strana 282 § 30. God ima dva značenja i dvojaku upotrebu: „distributivno“ značenje, sa odvojenim pisanjem god (koje ima tada i svoj zasebni akcenat): Ko god zna, neka kaže, i „neodređeno“ značenje, sa sastavljenim pisanjem sa rečju kojoj daje takvo značenje: kadgod, kogod i sl. (tada god nema zasebnog akcenta: Ako kogod zna, neka reče).

§ 31. Kada se u složenim rečima jednim delom određuje drugi, tada se oba dela pišu zajedno: severoistočni, srpskopravoslavni, južnoslovenski, mrkožuti, mnogopoštovani.

Ovde treba staviti i pridev hrvatskosrpski ili srpskohrvatski.

§ 32. Kada u složenim rečima sastavni delovi znače zasebne predmete, između njih se stavlja vezica: srpsko-turski rat; Francusko-srpski rečnik; crno-žuta zastava (sa naporednim bojama crnom i žutom) i sl.

§ 33. Priloško po čuva svoje zasebno pisanje samo onda kada čuva svoje zasebno, distributivno značenje, na pr. po koji put? po deset luta itd. Ali kada je značenje u vezi izgubljeno, pa je dobiveno značenje kojim se samo ili pojačava ili ograničava značenje reči kojima se to po dodaje, onda se piše sastavaljeno sa dotičnom rečju: poneki = neki, pokašto = kašto, poveliki (prilično veliki), ponajbolje i sl.

§ 34. Ima celih izraza koji su postali složenice; tada ih treba pisati kao jednu reč. Na pr.: uostalom, uglavnom, pogotovu, uopšte, bogzna kakav, pošto poto, kadikad, budzašto naposletku, otprilike itd.

§ 35. Ali kada se sastavni delovi izraza osećaju još kao zasebne reči, oni se tako i pišu, i pored toga što izraz počinje dobijati značenje: jedne reči: čiji mu Drago, koji mu drago, na žalost, na primer, bez sumnje, u susret, od prilike do prilike i sl.

§ 36. Tako isto u skamenjenim izrazima koji znače jednu reč, delovi se ne odvajaju čim se ne osećaju kao za sebne reči: očenaš, Sokobanja, Banjaluka (2 p. jd. Banjaluke; ali se može pisati i Banja Luka; tada ima u 2 p. Banje Luke itd.)

§ 37. Kada uz podne stoji predlog, on se piše odvojeno: oko podne, u podne, pre podne, posle podne. To biva i u onim slučajevima kada počinju dobijati takvi izrazi imeničko značenje: celo pre podne, svako po podne.

DRUGI ODELjAK[uredi]

V O samoglasnicima[uredi]

§ 38. Treba paziti na pravilno pisanje e i i kod glagola na eti i na iti.

§ 39. U nekim imenicama l u nastavku lac (žetelac, nevaljalac i dr.), kada se nepostojano a gubi, daje o: žeteoca, žeteocu (2 p. mn. žetelaca, 1 p. jd. žetelac); u drugim se rečima l zadržava uvek: nevaljalac, nevaljalca, nevaljalcu i sl.; ali nikako ne idu u književni jezik oblici žeteoc, žeteoca u 2 p. mn. i sl., ma da se u govoru mnogo upotrebljavaju.

§ 40. Kada se l kod prideva ispred n ne pretvara u o, onda ono ostaje nepretvoreno u celoj promeni: stalan, stalni, stalno, stalni i sl.; kada se pretvara u o, onda ostaje u njima o u celoj promeni: misaona, misaon, misaoni; strana 283 smeona, smeon i sl.; osiona, osion, osioni i sl.

§ 41. U drugim rečima gde nije ovako, naročito će se napomenuti (seoski i selski itd.) u pregledima pravopisne građe.

VI Književni izgovori[uredi]

§ 42. U književnom se jeziku dopuštaju dva izgovora: istočni, u kojem se stari glas „ѣ“ zamenjuje glasom e, i južni, u kojem se „ѣ“ u dugim slogovima zamenjuje glasovnom grupom ije, a u kratkim — glasovnom grupom je.

§ 43. Otstupanja u istočnom izgovoru od pomenute zamene „ѣ“ glasom e dopuštaju se u ovim slučajevima:

  • a) nisam, nisi, nije itd.;
  • b) u komparativima kao stariji;
  • v) u imperfektu kao pletijah; ali tamo gde je u osnovi „ѣ“- ostaje e: smejah, smejah se, umejah i dr.; takvo je i bejah;
  • g) u drugim oblicima u kojima južni izgovor ima i ih i ijeh, tih i tijeh i sl., istočni ima i (tih, dobrih).

§ 44. Za južni izgovor vrede ova ograničenja:

  • a) u 2 p. mn. je se ne dulji u ije, već ostaje kao je („je“ dugo): mjesto, mjêsta i sl.;
  • b) od dva mogućna nastavka u južnom izgovoru kod zamenica i prideva: ijeh i ih, ijem i im, ijema i ima — treba upotrebljavati samo oblike sa i: ih, im, ima; dobrih, dobrima i sl.
  • v) u oblicima gde se je dulji ispred suglasničke grupe u kojoj je prvi suglasnik m, n, nj, l, lj, r i v,jat se ne pretvara u ije, već ostaje kao je („je“ dugo): pridjevak — pridjevka; vidjeti — vidjevši; koljeno — koljence;
  • g) u hipokorističkim se oblicima je dulji takođe u je, a ne u ije: djevojka: djéva; djed — djédo; djever — djéša; zatim i u ovim rečima: vjéštac (prema vještica), zamjérati (prema zàmjeriti).

§ 45. Kada se je od kratkoga jat nahodi iza sugl. r, onda se j gubi: nàprijed: nàpredak; brijeg: bregovi; prijek: preči;
ali u rječnik, rječit, rječica, rječina, rješavanje, rjeđi i kod višesložnih glagola u osnovi — ostaje je (kao gorjeti, starjeti i sl.).

§ 46. Kad se kratko jat nahodi ispred o ili j, ono prelazi u i: cio, grijati i sl.; ali ipak ima: jeo i io; vrio (glagol) i vreo (pridev).

§ 47. Glasovna grupa je od kratkoga jat kada se nađe iza t ili d — ne spaja se sa tim glasovima u ć i đ, već ostaje neizmenjena (tjerati, djevojka).

§ 48. Kada se je od jat nahodi iza l i n, ono se spaja sa tim glasovima obrazujući umekšane glasove lj i nj, iako se lj i nj u latinici pišu sa dva znaka: ljepota, njegovati i sl. — ljepota, njegovati.

§ 49. Mesna imena i lična prezimena u kojima je bilo jat pišu se onako kako se izgovaraju u kraju u kojem su ponikla: Beograd, Pljevlja, Split itd.; ali ipak treba pisati: Rijeka, Osijek.

VII Pisanje glasa „j“[uredi]

§ 50. U rečima izvedenim od reči sa glasovnom grupom -ij- u osnovi — j se ne piše kada se u izvedenoj reči strana 284 -ij- nalazi pred suglasnikom: ubijati, ubica, ubistvo i sl.; Šumadija — Šumadinac, Ilija — ilinski i sl.; samo kada je reč izvedena pridevskim nastavkom — ski, dopuštaju se, prema utvrđenom običaju, dva načina: bez suglasnika j i sa tim suglasnikom. Dakle: šumadiski = šumadijski, teoriski = teorijski i sl.; o nast. ijte i sl. v. t. 53 b.

§ 51. j se čuva u grupi ij kada se nahodi pred samoglasnikom; kada se ij nahodi ispred i, može se iji pisati i kao i: testija — testijica i testica; Ilija — Ilijić i Ilić; terzija — Terzijić i Terzić.

§ 52. Kada se u reči nahodi u osnovi „j“, ono se čuva i u izvedenoj reči pred samoglasnikom ili u promeni: Radoje: Radojica, izdaja: izdajiia; sjaj: sjajiti, otsjajivati; kalaj: kalajisati, a prema ovome i: ograjisati, saplajisati, Marija: Marijom, Italija: Italiji i sl.

§ 53. j na kraju reči, prema utvrđenom običaju, u grupi glasovnoj ij piše se u ovim slučajevima:

  • a) u tuđim rečima: genij, kriterij i sl.;
  • b) u zap. načinu od jednosložnih glagola sa i u osnovi: bij, pij, mij i sl.; odavde se ij prenosi i u množinu: pijmo, bijte itd.

§ 54. Kada se samoglasnici a, o, u, e nahode u našim ili stranim rečima ispred i, a ne potpadaju pod pravila iznesena u t. 52, onda se među tim samoglasnicima i samoglasnikom i ne piše j: tain, daire, naime, zainatiti se i sl. Ali kada je na prvom mestu samoglasnik i, a iza njega su drugi samoglasnici, tada vrede druga pravila. Ušlo je u običaj da se j tada piše sem kada je iza samoglasnika i samoglasnik o, dakle: ija, ije, iju, ali io: specijalni, talijanski i sl.; ali: iole, nosio, vodio i sl. U oblicima kao Marijom, Italijo, Italijom čuvanje j ide po t. 52.

§ 55. Prisvojni pridevi na ji kako se izovaraju tako se i pišu: ji i iji. Na pr.: Božji = Božiji; vrapčji, vrapčja, vrapčje = vrapčiji, vrapčija, vrapčije i sl.

§ 56. Prisvojne zamenice imaju jedino oblike na iji, ija i sl.: čiji, svačiji, čija, svačija i sl.

§ 57. U stranim rečima koje se počinju sa e, dodaje se j ispred e samo onda kada je ono prema izgovoru opravdano: Jerina, jeres, Jelena, Jevrejin itd.; ali kada su reči pozajmljene u skorašnjije vreme i kada se, prema izgovoru, upotreba suglasnika j koleba, on se ne piše. Dakle: Evropa, espap, ekser i sl. Sve ovakve slučajeve treba označiti u pregledima pravopisne građe.

VIII Pisanje „ć“ i „č“, „đ“ i „dž“[uredi]

§ 58. U književnom se jeziku moraju pravilno upotrebljavati glasovi ć i č, đ i . Međutim u našem se narodu u različnim krajevima ti glasovi nepravilno izgovaraju: ili se ć i č izgovara kao č ili se oba glasa izgovaraju kao ć; tako se isto đ i izgovaraju ponegde kao đ ili oba kao . Zato je potrebno da upotreba tih glasova bude iscrpno obrađena u pregledima pravopisnih pravila.

IX Pisanje glasa „h“[uredi]

§ 59. Vuk Karadžić u prvo vreme, svoga rada nije pisao h, pošto se taj glas ne izgovara u njegovu kraju; strana 285 ali docnije, kada se uverio da se u nekim krajevima naše zemlje (u delu Crie Gore, u B. Kotorskoj i u Dubrovniku, zatim u čakavskom dijalektu i kajkavskom) taj glas izgovara, on ga je uveo u književni jezik (od 1836 god.), i otada je taj znak sastavni deo našeg pravopisa.

§ 60. Vuk je smatrao da h treba pisati tamo gde mu je po etimologiji mesto; ali, stvarno, ono se moglo stavljati tamo gde ga imaju oni naši dijalekti koji su sačuvali, sa gledišta etimologije, pravilnu upotrebu toga glasa.

§ 61. Od toga je dokraja uvedeno samo ponešto. Vuk sam nije upotrebljavao h svugde gde mu je mesto, iako je smatrao da je potrebno upotrebljavati ga potpuno pravilno. Tek je Đ. Daničić u svojim „Korijenima“ (1877) pokazao gde ga valja pisati; a to je dopunjeno, i još se sada dopunjava, u velikom Rečniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslavenske akademije.

§ 62. Pravopisne knjige, koje su se u zapadnom delu našeg naroda javile ranije nego u istočnom, proširile su u zapadnim delovima naše zemlje pravilnu upotrebu toga glasa znatno više nego što je ona bila proširena u istočnijim delovima. Otuda je došla izvesna nejednakost u upotrebi toga glasa u različnim kulturnim centrima našim. To je učinilo da se sada ne može odjednom izvršiti potpuno ujednačenje različnih 7 načina pisanja, a, s druge strane, tako isto je nemoguće odustati od pravilne upotrebe toga glasa, kada nju traže i principi Vukova pravopisa i njeno gotovo potpuno ostvarenje u jednom delu našega naroda.

§ 63. Iz ovoga stanja upotrebe glasa h u književnom jeziku ističe ovo ograničenje.

Glas h piše se u rečima tamo gde se upotrebljava u narodnom jeziku sa pravilnom upotrebom toga glasa, a gde nije prešao neposredno u kakav drugi glas.

Prema ovome, nemogućno je vratiti h u rečima kao marva, tvor i sl. u kojima je h prešlo neposredno u v.

§ 64. U imenima lica i nazivima mesta treba sa glasom h postupiti onako kako je postupio dijalekat u kojem su te reči ponikle. Dakle: Mijat, Tetovo, Livno, Avala itd.

Samo u slučajevima kada je veza naziva mesta ili imena lica vrlo bliska sa kakvim apelativom u kojem se h upotrebljava, glas h treba pisati: Orahovica i sl.

§ 65. U izvesnom broju slučajeva nemogućno je vratiti h: kada su se izvršili glasovni procesi koji to sprečavaju ili kad se te reči ne upotrebljavaju u dijalektima sa pravilnom upotrebom toga glasa: odlanuti (isp. laknuti i sl.), truo, trula (postalo od truhao posle gubljenja htruo, a od njega trula itd.; trunuti), mileti.

§ 66. hv se izgovara u govornom jeziku kao f, a tako isto i u većini dijalekata; ali književni jezik traži da se svugde piše i izgovara pravilno hv: hvaliti, hvatati, hvat itd.

§ 67. U nekim rečima meša se k i h pred suglasnicima. Njihovo je poreklo katkada sporno. Treba pisati h u drhtati, a u ostalim rečima k: sjaktiti se i sl.

§ 68. Pravilo izneseno u tač. 63 strana 286 vredi za ceo književni jezik. Ali ima slučajeva za koje se moraju dopustiti glasovni dubleti, pošto su se po svome glasovnom sastavu reči pojedinih govora znatno udaljile, a dobile su u književnom jeziku dugom upotrebom podjednako pravo građanstva.

To su reči u kojima je h svojim davnašnjim ispadanjem povuklo za sobom glasovne procese koji su na mestu starog h razvili druge glasove Tako je mesto h dobiveno j ili v ili (sažimanjem) novi vokal (od dva u — jedno itd.). Tada se dopušta dvojako pisanje: pored pisanja reči sa h mogu se reči pisati sa j ili v ili sa kakvim samoglasnikom dobivenim sažimanjem. Ali to se sve dopušta samo onda kada se reč sa pravilnim h nije još sasvim odomaćila u književnom jeziku: proha = proja, kuhinja = kujna, kuhati = kuvati, suh = suv, suvlji.

Prema tome u snaha (iako se čuje i snaja i sna) i sl. mora se h pisati.

§ 69. Ovo vredi, u potpunosti, i za strane reči u kojima je prvobitno bilo h: buzdohan = buzdovan, hendek = jendek = endek, sahan = san, muhur = mur, mahala = mala.

§ 70. U pozajmljenim rečima iz različnih jezika, u kojima se h izgovara i ne izgovara, oba se načina dopuštaju: historija = istorija i sl., Homer = Omir.

§ 71. Tamo gde je h iščezlo u većini govora ne ostavivši nikakvoga traga, tako da je uspostavljanje h, prema gornjim principima, potpuno i mogućno i opravdano, glas h se mora pisati. Na pr.: hleb, hladovina, bahnuti, dahnuti i sl.

TREĆI ODELjAK[uredi]

X O grupama samoglasnika[uredi]

§ 72. Dva samoglasnika u složenim rečima kada se jedna reč jednim završuje, a druga — drugim počinje, pišu se bez ikakve promene: poodjutriti se, suočiti se i sl.

§ 73. Kada se grupe samoglasnika nađu u sredini reči ili na kraju, one se sažimaju, ako su jednaki samoglasnici: so (soo), vo, koca itd., sem u složenicama kao crnook i sl.; inače se oba samoglasnika pišu: kao, nole, beočug, jauk, beut itd.

§ 74. Kada je prvi samoglasnik i, a drugi koji mu drago samo ne o, onda se po t. 54 između samoglasnika stavlja j: prijati, prijanjati, dijalekt špijun itd.; ali: nosio, iole itd.

§ 75. Kada je drugi samoglasnik i, a prvi koji mu drago drugi samoglasnik, oni se ničim ne razdvajaju; isp. t. 52 i t. 54.

XI Udvajanje suglasnika[uredi]

§ 76. Udvojeni suglasnik dopušta se samo u superlativu kada se superlativno naj nalazi pred rečju koja se počinje suglasnikom j: najjači, najjunačniji i sl.

XII Jednačenje suglasnika po zvučnosti[uredi]

§ 77. Suglasnici u grupi jednače se po zvučnosti tako da se prvi suglasnik upravlja prema drugom; ako je drugi zvučni, mora biti i prvi; ako je drugi mukli, mora biti takav i onaj koji je pred njim.

Ovo je pravilo tako duboko ušlo u osnovicu književnog pravopisa da nije potrebno za nj davati nikakve strana 287 primere. Ali ima jedno jedino ograničenje u ovom pravcu koje treba naročito pomenuti.

§ 78. Kada se suglasnik d nahodi u rečima pred nastavkom ski ili stvo, on se u pisanju ne menja: Beograd: beogradski, grad: gradski, gospoda: gospodstvo i sl.

Prema stvarnom izgovoru u većem delu našeg naroda valjalo bi u ovim rečima pisati cki, stvo; ali kako je od Vuka do danas bilo u isključivoj upotrebi pisanje dski, a često se pisalo i dstvo, tako da je u tome postignuta ujednačenost, dopušta se to pisanje i dalje, iako se ono protivi pravilu o jednačenju suglasnika u suglasinčkim grupama.

§ 79. U svima drugim slučajevima vrši se jednačenje po zvučnosti i suglasnika d kao i svih ostalih suglasnika. Na pr. otseći, otšetati, otcepiti, potčiniti, pretsednik i sl.

§ 80. Prema tome, nepravilno je ostavljati neizmenjene druge zvučne suglasnike pred ski ili stvo, kao što se katkada čini. Treba pisati voćstvo, a ne vođstvo, bekstvo, a ne begstvo i sl., ukoliko se te reči u književnosti uopšte upotrebljavaju.

XIII Grupe različitih suglasnika[uredi]

§ 81. Kada su suglasnici različni po drugim osobinama, a ne po zvučnosti, oni ostaju neizmenjeni u grupa ma:

  • a) zlj, slj, znj, snj u vezi predmetka sa glagolom: razljutiti, iljubiti i sl. (a ne ražljutiti, ižljubiti i sl.);
  • b) ćn (a ne ćnj ili tnj ili tn): božićni;
  • v) ćnj: voćnjak (a ne votnjak i sl.);
  • g) ćc (a ne jc ili c): žećca, noćca i sl.

§ 82. Kada se vrši prelaz np u mp u zasebnim rečima, to treba naročito označiti u pregledima pravopisne građe (stramputica, zelembać, himba i sl.; ali jedanput i sl.).

XIV Gubljenje suglasnika[uredi]

§ 83. Kada se u rečima stiču različni suglasnici, neki se od njih u našem izgovoru gube, tako da se oni po pravilu i ne pišu.

otac: oca (od otca): očevina (od otčevina), dodatak: dodaci (od dodatci), umetak: umeci, sudac: suca (od sudca) i sl.

§ 84. U budućem vremenu ne treba pisati t ili st: pisaću (a ne pisat ću), pašću (a ne past ću) i sl.; ali: ja ću pisati, doći ću i sl.

I u pisanju budućeg vremena nije bilo ujednačenosti, već se u jednom delu naroda pisalo isključivo pisaću, pašću i sl., a u drugom — pisat ću, past ću i sl. I pored svih razloga koje ima za sebe čvrsta ukorenjenost kakvog pravopisnog načina u kakvom delu našeg naroda, i ovde se kao zajednički način pisanja moralo uzeti ono što se nalazi u izgovoru i što ima neprekidnu pravopisnu tradiciju od Vuka do danas, a za što govore i metodološko-školski razlozi.

§ 85. Pred nastavkom ski i stvo pred kojim može u govoru d ili t ispasti, ono se uvek piše: gradski, bratski (isp. i t. 78), gospodstvo, bratstvo.

§ 86. Ispred glasovne grupe št ne piše se „t“ u ovim i njima sličnim strana 288 rečima: gospoština, kašto, rašta, hrvaština.

§ 87. Kada se nastavak ski nahodi iza osnove na suglasnik ć, — s se ne piše: nikšićki, tršićki, pećki i sl.

§ 88. U nastavku stvo kada je pred njim ć, s se zadržava: mogućstvo, pokućstvo i sl.

§ 89. Reči kao pšenica, ptica, pčela i sl. ne treba pisati bez početnog p.

§ 90. Mesto starijih oblika tko, svatko, netko u savremenoj su najvećoj upotrebi: ko, svako, neko i sl.; zato će se njima i dati prvenstvo: ko (tko), svako (svatko), neko (netko) i sl.

ČETVRTI ODELjAK[uredi]

XV Interpunkcija[uredi]

§ 91. Upotreba većine znakova za interpunkciju već je utvrđena u našem književnom jeziku, tako da tu nema znatnijih razilaženja (na pr. za upotrebu tačke, znaka počivke, uzvika, pitanja, navodiog znaka itd.); ali u upotrebi zapete ima znatnih neslaganja. Zato će se napomene u ovom odeljku ticati samo zapete (zareza).

§ 92. Kao osnovica u ovom izlaganju poslužiće interpunkcija Vukova (u Novom zavetu), ukoliko je on u njoj dosledan. Tamo gde nije, propisaće se pravila u smislu onih pravila kojih se on čvrsto držao. Ali, po sebi se razume, njegova je interpunkcija poslužila ovde svojim unutrašnjim stranama: da se utvrde opšti principi koje treba dosledno primeniti u pojedinostima.

§ 93. Osnovni je princip ove interpunkcije: da po njoj čitalac što tačnije razume smisao piščevihć reči. Prema tome, ono što je po unutrašnjoj vezi blisko vezano u jeziku ne može se cepati zapetom; a ono što stoji naporedno, bez neposredne zavisnosti, odvaja se zapetom.

§ 94. Sveze vezuju reči i rečenice prema onome odnosu koji je među rečima ili među rečenicama i kada su bez sveza; prema tome ima sveza koje pokazuju blisku unutrašnju vezu među rečima ili rečenicama i ne odvajaju se zapetom; ali ih ima koje vezuju reči i rečenice koje bi inače samostalno stajale, tada se odvajaju zapetom. Iz ovoga se vidi da za sveze vrede ista pravila koja i za odnos reči i rečenica bez sveza. Tako isto rečenice sa svezaia mogu biti umetnute, mogu se nabrajati, mogu biti u inversiji; u svima tim slučajevima, kao i rečenice bez sveza, one se odvajaju zapetom. Mogu se svezama koje obično stoje uz rečenice koje se ne odvajaju zapetom — katkada uvoditi u kakvu razgranatu rečenicu i kakve samostalne rečenice; tada se, naravno, odvajaju zapetom. Za to ne treba ovde navoditi primera, jer se to i po sebi razume (isp. ipak neke primere niže).

§ 95. Ali pošto sveze imaju katkada i svoje samostalno značenje (na pr. za isticanje), koje treba odvojiti od pravila za upotrebu sveza u drugim slučajevima; pošto ima rečenica koje se samo sa svezama upotrebàavaju i, najzad, pošto je potrebno da se pokaže primena pomenutih principa na jezičkoj građi, — ovde će to biti ukratko pokazano.

strana 289

A. Odvajanje zapetom reči[uredi]

§ 96. Vokativ se odvaja zapetom

Bože mili, čuda velikoga.

§ 97. Ako je vokativ u sredini rečenice, odvaja se zapetama sa obeju strana.

Ti si, Bože, veliki.

§ 98. Umetnute reči bez gramatičke veze s rečima oko sebe odvajaju se zapetom.

On je, dakle, rđav čovek. — On je, istina, priznao krivicu. — Duša valja, nisam ga zatekao u krađi.

Ali ako reč koja se ovako može upotrebiti stoji atributivno ili priloški uz koji deo rečenice, onda se, naravno, ne odvaja zapetom: Na tu se stvar može sasvim računati (tj. može se u svakom slučaju računati); ali: Na tu se stvar, sasvim, može računati (tj. Na tu se stvar, kao što je i moje mišljenje, može računati).

§ 99. Ako se na umetnutu reč nasloni enklitika, zapeta se ne stavlja.

Dakle je to istina? Isp.: Dakle, to je istina.

§ 100. Kao vokativ odvaja se i imperativ: Potrči, stići ćeš.

§ 101. Samo reči kojima se pojačava imperativ ili kakav sličan glagolski oblik, makar i same stajale u imperativu, ne odvajaju se od imperativa ili kakvog drugog glagolskog oblika zapetom: hajd učini, ded pogodi, izvolite sesti, pogodi de i sl.

§ 102. Kada se reči stavljaju naporedo bez neposredne uzajamne veze odvajaju se zapetom. Ovamo idu nabrajanja svih vrsta, stavljanje kojega sporednog dodatka.

Kupio sam: jabuka, grožđa, svakog povrća. — Mene, mladića, čujte. — On je visok, snažan i zdrav. — On sam kopa, ore, seje i kosi na svom imanju.

§ 103. Ako su radi pojačavanja pri nabrajanju reči vezane svezama, i tada se rastavljaju zapetama.

On je visok, pa snažan, pa zdrav, ali je strašljiv. — On i ore, i kopa, i seje i kosi na svome imanju.

§ 104. Ako se pri nabrajanju samo poslednje dve reči vežu svezom i, onda se pred i ne stavlja zapeta. Pošto se smatra poslednja reč kao dodata svima ostalim — koje se smatraju prema njoj kao celina —, to ispred poslednje reči vezane pri nabrajanju svezom i ne stoji zapeta, isto onako kao i kad se dve reči vezuju spojnom svezom i. V. t. 117.

V. prim. u t. 102, t. 103.

B. Odvajanje zapetom rečenica[uredi]

§ 105. Nezavisne rečenice kad se nabrajaju, a nisu vezane nikakvim svezama, odvajaju se zapetom.

Smilj Smiljana pokraj vode brala, nabrala je nedra i rukave, izvila je tri zelena venca. — Vihor dolom duje, gradom poljuljuje, na gradu devojka vikom podvikuje.

§ 106. Kada se samostalne ili naporedne rečenice vezuju za druge kakvim svezama, one se odvajaju zapetom, ukoliko u njima nema ograničenja iznesenog u t. 131 i t. 132. Ovamo dolaze sveze:

  • a) za navođenje: pa, pak, te, i (isp napred t. 102);
  • b) suprotne: a, nego, već, samo i sl.;
  • v) rastavne: ali, ta;
  • g) emfatične: ta, le;
  • d) uzvične: a, ala, da, e.;
  • strana 290
  • đ) potvrdne: da, dabogme, dakako;
  • e) ekskluzivne: do, nego, osim, već ako, samo što itd.

Po značenjima samih ovih sveza jasno je da se njima vezuju samostalne rečenice.

§ 107. Iako imaju modalno značenje pogodbene i dopusne rečenice, ipak one čuvaju karakter samostalnih rečenica koje se vezuju ne sa jednom rečju glavne rečenice, već sa celom glavnom rečenicom. Zato se one odvajaju zapetom. Uz njih stoje pogodbene sveze: ako, budi, da, kada i dopusne: ako… i, iako, ma da, makar, ma, da, premda, što i sl.

Bilo bi mi vrlo milo, kad bi mi još kogod poslao (pjesama). — Neće tebe pogubiti uja, da bi nikad ne vidio carstva. — Molila se Bogu da joj dâ da zatrudni, makar i zmiju rodila.

§ 108. Uzročne sveze (jer, što, zašto, budući da, kada i sl.) koje stoje uz uzročne rečenice u kojima se iznosi uzrok kao nešto sasvim nezavisno (od čega upravo zavisi ono što je u glavioj rečenici) — odvajaju se uvek zapetom.

Blago tebi, kad imaš dva veselja. — Bog nije kriv, što ljudi zlo čine.

§ 109. I u posledičnim rečenicama iznosi se obično nešto što se smatra kao posledica, rezultat celokupne rečenice. One se vezuju za glavnu rečenicu svezama: da, kako, te, tako da i odvajaju se zapetom.

I tu majka tvrda srca bila, te od srca suze ne pustila. — Ima dvanaest konja, da ne znaš koji je od koga lepši. Isp. t. 136.

§ 110. Kada rečenice zamenjuju podmet ili prirok, one se često stilizuju, tako da se obrazuju gotovo dve naporedne rečenice. Takve se rečenice odvajaju zapetama.

Koliko ljudi, toliko ćudi.

Postalo je od: onoliko koliko je ljudi toliko je i ćudi.

Iako se u drugim prilikama podmet ne odvaja od priroka, ovde se ove rečenice osećaju kao poluzavisne, tako da svaka ima svoj podmet i prirok: koliko je ljudi, toliko je ćudi.

§ 111. Pored ovakvih naporednih (stilizovanih) rečenica kod kojih je naporednost iskazana zamenicama i prilozima koji jedni drugima odgovaraju (korelativi), ima i naporednih rečenica kod kojih nema oba znaka korelativnosti. I takve se rečenice odvajaju zapetom

Ko brzo sudi, brzo se kaje. Dakle, ne mora biti rečeno: Ko brzo sudi taj se brzo kaje, već se taj odnos (korelacija) može i samo podrazumevati.

Kad srce zapišti, misao je kriva.

§ 112. Ali to ne znači da se svaki razvijeni podmet ili prirok u zasebnu rečenicu odvaja zapetom, pa bilo da stoji na prvom ili drugom mestu, već samo onda kada je pomenuto stilizovanje izvršeno.

Jer onda pitaše nas za pesme naše koji nas zarobiše. — Koji nas odvedoše govorahu. — Koji nenavidite Sion posramićete se od Gospoda. — Danas visi na drvetu koji je obesio zemlju na vodi.

§ 113. Redak je slučaj da dodaci podmeta i priroka kada se razvijaju u pune rečenice zadržavaju svoje obično mesto. Oni se mahom stavljaju radi isticanja na prvo mesto u rečenici, tako da tek posle njih dolazi strana 291 glavna rečenica sa podmetom ili prirokom. Kada glavna rečenica zauzme drugo ili još koje dalje mesto, a ovakva zavisna sporedna rečenica stoji pred njom, tada su one u inversiji. Kad god se inversija vrši, zavisna rečenica se izdvaja iz neposredne zavisnosti, rečenica se donekle prekida, tako da iza nje mora stajati zapeta.

Doći ću kad budem imao vremena — bez inversije, u običnom redu; ali: Kad budem imao vremena, doći ću. — Kud vojska proće, trava ne raste. Bez inversije: Trava ne raste kud vojska prođe.

§ 114. Kada se vrši inversija pojedinih reči u rečenici, one se zapetom ne odvajaju. Ali ako koja takva reč ima dodatu rečenicu uza se, pa se izvrši inversija celoga izraza (tj. i reči i dodate joj rečenice), onda se ona odvaja zapetom.

Sa razlogâ koji će biti izneseni, ponenuti predlog ne može se primiti.

§ 115. Kada se zavisne rečenice ne odvajaju zapetom od glavne rečenice, pa se uz te zavisne rečenice upotrebljavaju druge koje takođe zavise od glavne rečenice, onda se zavisne rečenice na drugom, trećem itd. mestu smatraju kao rečenice u nabrajanju i odvajaju se zapetom. Kada pak među zavisnim rečenicama ima takvih koje zavise od drugih zavisnih rečenica koje su u neposrednoj vezi sa njima, onda se one ili odvajaju zapetom ili ne odvajaju kao i kad zavise od glavnih rečenica.

Da li znadeš šta će biti meni, šta li tebi. Ali: Molio se Bogu da mu dâ da pobedi sve neprijatelje svoje.

V. Neodvajanje zapetom reči[uredi]

§ 116. Kada jedna reč određuje drugu, ona se od nje ne odvaja zapetom:

Reka Sava utiče u Dunav. — Doletela ptica lastavica. — Zelena šuma oku je prijatna. — Neka dođu učenici prvog razreda Popović i Vukmirović. — Vladičin spev „Gorski vijenac“ rado čitam. — Volim poštena marljiva čoveka.

§ 117. Kada se svezama vezuju reči ili rečenice u celinu ili potpuno izjednačuju, bilo potvrdno, bilo odrečno, one se, ako su svega dve, ne mogu odvajati zapetom. U takvim se slučajevima upotrebljavaju sveze: i, ili, ni, niti, bilo, volja, čas i sl.

Ja i ti ćemo ići zajedno. — Ni ja ni ti, već buljubaša Zeka. — Vino piju Novak i Radivoj. — Uzmi alat il’ ostavi zanat. — Tada učenici svi ostaviše ga i pobjegoše.

§ 118. Ako ima više od dve reči ovako vezanih i izjednačenih, smatra se da su u nabrajanju, i sve što je preko dve reči odvaja se zapetom.

Ja ili ti, ili on. Ni ja ni ti, niti iko drugi.

§ 119. Ako se na kraju nabrajanja samo poslednja reč veže svezom sa ostalim rečima, i za nju vredi pravilo u t. 104.

Kupi mi: odela, obuće i nešto hrane.

G. Neodvajanje zapetom rečenica[uredi]

§ 120. Rečenice koje zamenjuju neki rečenični deo sa naročitom službom u njoj — sa njom su čvrsto vezane, i strana 292 dok se nahode u svom običnom gramatičkom redu, ne odvajaju se zapetom.

§ 121. Ovamo dolaze sve rečenice koje zamenjuju objekat, dodatak za mesto, za vreme, za način i sl., pa se nalaze na onome mestu na kojem bi stajale da su iskazane zasebnim rečima.

Pitam ga šta vidi. — Rekao mi je da dođem. — Trava ne raste kud vojska prođe. — Gorki su tamo zalogaji hleba gde svoga nema i gde brata nije! — Namesnici kad se pokoriše ostali su na svojim mestima.

§ 122. Relativne rečenice. Relativ na zamenica ili relativni prilog mogu biti vezani sa jednom rečju sa kojom čine jedan pojam; tada se ne mogu odvajati zapetom. Ali često, i ako se dodaju pojedinim rečima u rečenici, relativne rečenice ne čine jedan pojam sa njima, već uvode u rečenicu kakvu sporednu, u datom trenutku dodatu rečenicu. U tom se slučaju odvajaju zapetom.

Pešaci obore gornji šanac u kome su bila obadva topa. — Nikoga kome je tako ime nema u rodbini.

Ali: Dižem ruku svoju ka Gospodu Bogu, čije je nebo i zemlja. — Jerovoam, čija mati bješe udovica, podiže se na cara.

§ 123. U svemu ostalom i za relativne rečenice vrede sva pravila kao i za ostale. I one mogu biti u navođenju, naporedne, umetnute, u inversiji. Tada se, naravno, odvajaju zapetom. Isp. primere u t. 122.

§ 124. Kad particip pretstavlja prost prilog koji se dodaje predikatu, on se ne odvaja zapetom.

Mati mu plačući odgovori.

§ 125. Tako isto i drugi participi kada nemaju svojih dodataka koji bi pokazivali da oni znače celu rečenicu — ne odvajaju se zapetom.

Zapjevavši ode u drugu sobu. — Ne dočekavši odgovori.

§ 126. Ovamo dolaze i trpni participi.

Usamljen i ožalošćen on je stajao u svetu kao grm na ogolićenom brdu.

Istina je da je „usamljen i ožalošćen“ premetnuto; ali se zasebne reči u inversiji ne odvajaju zapetom.

§ 127. U najvećem broju slučajeva participi čine participske rečenice najrazličnije vrste (načinske, uslovne, vremenske i sl.) koje se po smislu i nameni slažu sa ostalim zavisnim rečenicama. Zato za njih vrede pravila tih rečenica.

Car doznavši od slugu šta je i kako je metne uveče pod bradu sunđer. — Timotije ili ne znajući za tu zapovijest ili misleći da je on može prestupiti izbaci pušku.

§ 128. Mogu ovakve rečenice biti umetnute, i tada se odvajaju zapetom.

Matić, uzevši jedno s drugim, ima pravo.

§ 129. Najčešće su ovakve rečenice u inversiji, i tada se odvajaju zapetom.

Čineći ovo, vi nećete pogrešiti.

§ 130. Sveze se mogu upotrebiti kao rečce za isticanje. Tada se stavlja onaj znak interpunkcije koji bi se stavio da sveze i nisu upotrebljene.

„Ja ili ti“ sasvim je jednako po znacima interpunkcije sa „Ili ja ili ti“, samo je razlika u isticanju. „Uzmi alat il’ ostavi zanat“ — jednako je sa „Ili uzmi alat ili ostavi zanat“.

„Možete ih videti: i u gunju, i u kaputu, i u ćurku, i u uniformi i u rasi“ — jediako je sa „Možete ih videti: u gunju, u kaputu, u ćurku, u uniformi i u rasi“.

§ 131. Prema tome, vodeći računa o ograničenjima koja su iznesena, tj. kad nema nabrajanja, ne odvajaju se zapetom: spojne sveze (i, te = i, pa = i) i sveze podudarnosti (potvrdne: ili, volja, ja, odrečne: ni, niti).

Uzme buzdovan i razmahne njime. — On sede pa poče pričati. — Navališe na njega te ga svezaše.

§ 132. Ali se često ovim svezama uvodi samostalna ili naporedna rečenica; tada se i, pa, pak, te i sl. sveze odvajaju zapetom.

Turski ga tobdžija sagleda, pa potegne iz topa te ga udari isprijeka krosred pleća, i tako ga prekine.

§ 133. Sve namerne sveze (da, kako, eda i sl.), izrične (kako, gde, da, e), upitne (da li, kako, šta i sl.) uvode rečenice koje su pravi ili nepravi objekat rečenički (dopuna predikatova), tako da se ne mogu odvajati zapetom.

Nije mene care opravio da ja pijem na Leđanu vino. — Bojeći se Miloš da Turci ne spaze, naredi drukčije.

§ 134. Ali ako se desi da se kojom od ovih sveza uvodi kakva samostalna rečenica (to biva naročito onda kada se glagol od kojega ona zavisi propusti), onda se ispred sveze mora staviti zapeta.

Ja sam sinoć nešto pijan bio, (recite mi) da što loše besjedio nisam? — Kad vam kazah zemaljsko, pa ne vjerujete, (pitam vas) kako ćete vjerovati, ako vam kažem nebesko.

§ 135. Ne odvajaju se ni načinske (gde, kako, kao, kamo, kuda, što, negoli i sl.) sveze ni vremenske (čim, da, dok i sl.) kada se rečenice koje se tim svezama otpočinju nahode na svom običnom mestu (iza podmeta ili priroka), jer se tim rečenicama zamenjuju prirokovi dodaci.

Svrši na putu sve kao što mu je rečeno. — Bježi natrag što bolje može. — Ime ti se svuda spominjalo dok je sunca i dok je mjeseca. — Evo ima četiri godine kako s tobom, care, vojujemo.

§ 136. Kada rečenica ove vrste (obično kakva relativna ili posledična rečenica) čini celinu sa rečju u rečenici koja se ne odvaja zapetom, i ona se ne odvaja zapetom (isp. t. 122).

Osuđen je zbog zločina koji je učinio. — On je toliko visok da na vrata ne može ući.

XVI Drugi znaci[uredi]

§ 137. Znak ^ može se stavljati na krajnji samoglasnik drugog padeža množine, da se njime pokaže, ako je potrebno, da je taj oblik drugi padež množine, na pr. oblakâ za razliku od oblaka, 2 p. jd.

§ 138. Za nenaglašene dužine, ako je potrebno (na pr. u gramatikama) obeležiti ih, upotrebljavaće se horizontalna crta (—) nad vokalom, a ne luk.

§ 139. Uz krnji infinitiv (doć, činit i sl.), ako je potrebno upotrebiti ga, ne treba stavljati apostrof.

§ 140. Pored običnih načina skraćivanja reči kao g., d-r, g-đa i sl. mogu se upotrebljavati i drugi slični načini kao dr., gđa. itd.

§ 141. Uz redne brojeve ne mora se strana 294 stavljati tačka kada se oni označuju arapskim ili rimskim ciframa.

§ 142. Iza naslova, potpisa itd., na naslovnom listu knjiga, na dokumentima, u knjigama ne stavlja se nikakav znak interpunkcije.

§ 143. Nekoliko primera kako treba stavljati znake interpunkcije pri skraćivanju reči:

I 15, 16, 17 (I knjige strana 15, 16, 17).

  • d (dinara)
  • p (para)
  • kg (kilograma)
  • m (metara)
  • km (kilometara)
  • kbm (kubnih metara)
  • č (časova)
  • min (minuta)
  • tj. (to jest)
  • itd. (i tako dalje)
  • i sl. (i slično)
  • i dr. (i drugo)
  • i d. (i dalje)
  • o. g. (ove godine)
  • o. m. (ovog meseca)
  • t. m. (tog meseca)
  • s. r. (svojeručno)

Kada se u početku odeljaka, paragrafa i sl. stavi uz broj tačka (na pr. u ovom Uputstvu), to znači da je uz broj izostavljena koja reč koja se može lako pogoditi (na pr. 145, znači 145 tačka ili sl.).

PETI ODELjAK[uredi]

XVII Transkribovanje tuđih reči i imena[uredi]

§ 144. Tuđe reči koje književnici pozajmljuju pišu se onako kako se u jeziku od kojega se pozajmljuju izgovaraju. Ako naš jezik nema slova i glasova kojima bi se transkribovali glasovi i slova drugih jezika, oni će se obeležiti najbližim glasovima našeg jezika.

Na pr. nemačko ü, fran u, rusko ы poljsko y — beležiće se našim i franc. on, en, in pred suglasn. i na kraju reči označava se slogom on, an, en; poljsko ę i ą — takoće en i on; umekšani suglasnici u ruskom, poljskom i češkom onako kako se izgovaraju (t i d u ruskom kao ć i đ, ś i ź u poljskom kao š i ž); talijansko cio, gio i sl. kao ćo, đo itd.

Pisaće se nivo = niveau, siže = sujet i sl., ukoliko bude potrebno da se te reči u našem jeziku upotrebljavaju.

§ 145. Kada su suglasnici nagomila ni na kraju stranih reči, onda za njih vrede ova pravila:

  • a) suglasnici s, z, š i ž, r, l, m i n, h, j i v
  • ne odvajaju se vokalom a od suglasnika pred kojim stoje, ukoliko nije drukčije određeno pod b), na pr.: Damask, ađutant itd.; dakle, i: koncert, parlament; ali zam u: boljševizam, pleonazam, radikalizam i dr.
  • b) suglasnici t i d, k i g, p i i b, v i m
  • odvajaju se vokalom a od suglasnika r i l, m i n: Petar, Aleksandar, skiptar, Epidavar, Kadam, Patam i sl.
  • v) kada jedan od suglasnika t ili d, k ili g, p ili b
  • stoji pred drugim od tih istih suglasnika — može se odvajati vokalom a, iako ima reči u kojima se to nikad ne čini (pakt, zapt, takt, ali samo Egipat i sl.; fakat i fakt, dijalekat i dijalekt itd.)

strana 295 § 146. U drugom padežu množine nepostojano a može stajati u svima slučajevima sem onih u kojima se nahode grupe suglasničke sa s, š, z i ž na prvom mestu: obeliska i sl.; ali patrijaraha, ađutanata, psalama i sl.; tako isto i kod imenica ženskoga roda kao karta — karata, katedra — katedara i sl.

§ 147. I lična imena, prezimena i geografska imena, bila ona slovenska ili neslovenska, treba pisati fonetski, tj. onako kako se izgovaraju u dotičnom jeziku. Kada izgovor njihov znatno otstupa od izvornog pisanja ili kada je njihov način pisanja ređi, potrebno je da se pored fonetski obeleženog naziva stavi i izvorni u zagradi ili obrnuto.

§ 147a. Kada je potrebno naše reči, naročito lična i geografska imena, izneti u aktima i spisima namenjenim inostranstvu, ona će se pisati ili našom ćirilicom ili našom latinicom, prema tome da li je potrebno upotrebiti u njima ćirilicu ili latinicu. Na pr. u putnim ispravama za inostranstvo, u zakonskim propisima za strance, u konvencijama međunarodnog karaktera, na kartama latinicom pisanim — pisaće se: Beograd, Đunis, Gradište, Ilidže, Stojšić, Mažuranic, Đorđević, Džamonja, Pančevo, Pelješac, Sokobanja i sl.

Kada je potrebno stavljati naše potpise na stranim dokumentima, i oni će se pisati, u duhu više iznesenog, ili našom ćirilicom ili našom latinicom. Na pr. na ugovorima sa inostranim državama ma koje vrste, na stranim dokumentima itd.

§ 148. Pri navođenju stranih imena mesta treba se pridržavati savremenog naziva, pošto naš jezik nema tako stare ortografske tradicije kojom bi se pravdao starinski oblik naziva koji neki jezici imaju.

Minhen, a ne Monakov; Drezden, a ne Dražđani; Lajpcig, a ne Lipisko itd.

§ 149. Zajedničke imenice pozajmljene iz slovenskih jezika, ukoliko se ne želi da se navedu u originalnom izgovoru, dobijaju u našem jeziku glasovni oblik kao da su u njemu ponikle.

Na pr.: sujetan, obilje, žrtvovati, skrušen, savršenstvo, iskušenje.

§ 150. Za reči pozajmljene iz klasičnih jezika vrede naročita pravila. One su dvojako dobivane: ili neposredno iz dela klasičnih pisaca, prema načinu izgovora koji je za ta dela bio primljen, ili posredno, od različnih evropskih naroda koji su prema svojim jezičkim osobinama iz govarali te reči. Tako su se kod nas stvarali katkada različni izgovori istih reči klasičnih jezika.

Zadatak je terminoloških i nomenklaturnih rečnika da od materijala koji postoji proberu ono što je najbolje prema niže iznesenim principima.

§ 151. Ali ima već dosta takvih reči za koje se može utvrditi jedan oblik kao običan, kao karakter, krizma, Grah, Bah, univerzitet, Persija i sl. U takve se reči neće dirati.

§ 152. Oblik imena zemalja, gradova i lica uzetih iz tuđih jezika udešava se, polazeći od roda tih imena, prema osobinama našega jezika, i dalje se prema njima on i menja. Tako Vendée: Vandeja, Champagne: Šampanja strana 296 Žukovskaja: Žukovska, Jasna poljana, Versailles: Versaj, Dostojevski: i sl. u Versaju, kod Dostojevskog, na Jasnoj Poljani, g-đi Žukovskoj itd. Ali ima slučajeva kada strani nazivi toliko otstupaju od naših narodnih da se njihov oblik mora ostaviti u potpunosti ne samo u nominativu nego i u ostalim padežima.

Na pr. 2 p. jd. Gete — Getea, Mara — Maraa, Verdi — Verdija, Verdijev, Nansi — Nansija.

§ 153. Inače kad god je moguće menjati ih po osobinama našeg jezika, tako valja i činiti: Ševčenko: Ševčenka, Petrarka: Petrarke, Taso: Tasa, Molijer: Molijera, Petrovska, Petrovskoj, Tolstoj: Tolstoja itd.

§ 154. Za pozajmice iz klasičnih jezika vredi kao opšte pravilo: da se od osnove pozajmljene reči obrazuje imenica u našem jeziku, a prema njenu rodu i prema sličnim obrazovanjima našeg jezika dobija oblik nominativa. Na taj način bi se odbacili nastavci za nominativ i zavisne padeže klasičnih jezika, a dodavali bi se kada je potrebno naši nastavci.

§ 155. Ali dosada nije uvek tako rađeno. Uziman je i nominativ jedni ne za polaznu tačku, kojemu su se kao osnovi dodavali nastavci za padeže našeg jezika, tako da su se takvi oblici katkada upotrebljavali naporedo sa oblicima obrazovanim od osnove, a neki put čak i češće.

Pitanje o njima može biti dokraja rešeno samo u terminološkim i nomenklaturnim rečnicima. I tu će se paziti da se od dva oblika koji postoje u našem književnom jeziku uzme onaj koji je pravilniji prema gornjem pravilu. Samo u slučaju, ako je jedan oblik zavladao u celom našem narodu podjednako, on će se zadržati onako kako glasi.