Goji majka do devet sinova,
Ranila ih tugom i nevoljom
Danju i noć na preslici tuđoj,
Svije ih je devet poženila,
A kad ih je poženila majka, 5
Tada majci đeca govorila:
„O starice, naša mila majko!
„Mi te više ranit' ne možemo,
„Nego uzmi dva klenova štapa,
„O ramenu prosjačku torbicu, 10
„Pa ti hajde prosit' po svijetu.“
Jadna majka đecu poslušala,
Pa otide prosit' po svijetu.
Kad je došla u gori zelenoj,
Sjede stara, te suze proljeva: 15
Njoj doleće na konju delija,
Zasja joj se kao sunce žarko,
(A to bješe svetitelj Đorđije)
Pa govori staroj sirotici:
„Što ti roniš suze od očiju? 20
„Koja tije golema nevolja?“
Stara njemu po istini kaže,
A starici svetac govoraše:
„Vrat' se natrag u dvoru tvojemu,
„Divno ćete đeca dočekati.“ 25
Starica se domu povratila.
Kad' li su joj dvori pozlaćeni,
A u dvoru čudo i kukanje:
Devet sina do devet kamena,
Devet snaha devet kukavica, 30
Svaka mužu nad glavom kukaše.
Majka se je jadu dosjetila,
Pa pokleče na gola koljena,
Pomoli se Bogu i svecima:
„Bože jaki i svi božji sveci! 35
„Mojoj đeci oprostite grjehe.“
Kad starica Bogu se moljaše.
Tu doleće na konju delija,
Zadunuo udevet kamena,
Oživlješe do devet sinova, 40
Pa zadunu devet kukavica,
Postadoše devet nevjestica.
Svi klekoše na gola koljena,
Ištu majci i svetu proštenje,
Ljube majci i noge i ruke, 45
Držašeje kao pravu majku,
I raniše do samrti njene.
Srpske narodne pjesme iz Hercegovine (ženske), za štampu ih priredio Vuk Stef. Karadžić, (Troškom narodnijeh prijatelja), u Beču, u nakladi Ane udove V. S. Karadžića, 1866., str. 100-101.
