Sećanje (Vladislav Petković Dis)

Izvor: Викизворник
Sećanje
Pisac: Vladislav Petković Dis




                  
SEĆANjE


                      1
Često puta kad te vidim gredom
Da koračaš hladna, mirna, stroga,
Uvek ista, uvek s umnim gledom,
U trenutku uspomena mnoga

Onog doba, kog sad više nema,
Javlja mi se kao bajka bleda;
Ja osećam da se prošlost sprema,
Da mi, mrtva, život pripoveda.

Ja osećam nju i pesmu jednu,
Što je mladost k'o svoj teret ima,
Pesmu čudnu, nejasnu i čednu,
Pesmu snova, pesmu o srećnima.

Ja osećam... I u času mahom,
Pesma staje, ugasi se, svene:
Pojavi se život s teškim dahom,
I sve ode u san, uspomene.

Vidim sebe kako tražih puta,
Al' sad blato znam gaziti i ja.
Vidim snagu kao duh da luta
I bol što mi k'o pobeda sija.

Gledam sebe kada vidim tebe,
Živi izraz sviju mojih snova,
Jedva mogu i da poznam sebe,
Moja prošlost i za me je nova.

                      2

U daljini iz nejasnih šara,
Imao sam u samoći često
Mesto jedno koje mašta stvara
Za postolje, za budući presto.

Na tom mestu nas dvoje bi bili
Svet za sebe, nerazdvojan, večan:
Sve dok svetlost ne bi ostavili,
Svaki dan bi bio za nas svečan.


Mada sreća nema svoje lice,
Njezin izgled osenčava nada,
A njoj čovek ne meri granice,
Pravi prostor tek u njemu vlada.

I ta slika, ta maglina sama
Iz zanosa i u snima mojim,
To obličje prostrano k'o tama,
Kao jutro sa zracima svojim —

Padalo je ispred tvoga stasa,
Ispred mene, pokrivalo dvoje,
I širilo vidik našeg spasa,
Da se dvoje tek u njemu spoje.

Sad tu sliku, tu maglinu samu
Dah sećanja još pokatkad kreće,
Rasteruje zaborav i tamu
I nanosi san i mrtvo cveće.

                      3

Moji dani umiru mi tako,
A moj život utehu ne pruža.
Moja sumnja jeste i moj pak'o,
Moja zemlja nema za me ruža.

Grozna sumnjo, okove poleta,
Kao vatra gorela si snove,
Svaku želju što dušu opleta,
Svaki osmeh i radosti nove.

Uvijena u ogrtač znanja
Bedna, ružna i otrovna ti si:
Žedna, gladna i željna saznanja,
Uvek stara, nikad vedra nisi.

Za osmehe ne zna lice tvoje,
Pogurena ti se krećeš vazda,
Tražiš tajnu i istinâ boje,
Goniš tamu, al' te tama sazda.

I šta vidi kad je čovek s tobom?
Što za ljubav da imaš pogleda?
Ljubav rađa i donosi sobom
Lik večnosti i prolaznost beda.

Noć u tmini nek služi za dane,
Za uzdahe nisu samo usta,
I mrak ima svoje svetle strane,
Mis'o s' rađa kad je sreća pusta.

                      4

Imao sam i ja svoju mladost,
Sad je gledam i osećam da su
Stari dani bili jedna radost,
Jedna ljubav koju život rasu.

U prirodi ima mnogo dana,
Mutnih, tamnih kao noći krilo,
U životu ima mnogo rana
Samo zato što je snova bilo.

More grli kopno od iskoni,
Kaplja kamen bez odmora dubi:
Rad i život po svoj vasioni,
Čovek živi kad ume da ljubi.

Često puta kad te vidim gredom,
Ja tek vidim šta si bila za me,
Uspomene izađu mi redom,
Tužno, mrtvo, pogledaju na me.

Ti još ne znaš ni da l' sam te vol'o?
Moja ljubav ostala je tajna.
Ne znaš ni to, da sam sve prebol'o,
Da si sada prošlost moja sjajna.

Moja ljubav pod životom spava,
Otkad mis'o rađa svoja čeda:
Tako mrtvi daju katkad java,
Moju ljubav još sećanje ne da.



Izvori[uredi]

  • Vladislav Petković Dis: Sabrana dela, Knjiga prva Poezija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003, strana 52-55.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vladislav Petković Dis, umro 1917, pre 107 godina.