Od kako je svijet postanuo,
Nije ljepši cvijet procvatio,
Što je sada u Mostaru gradu,
U matere dilber-Humihana,
Prosilo je trides’ kapetana,5
Nit će Huma, nit je ne da majka.
Prosili je kuluglije[1] mlade,
Nit će ona nit je dade majka.
To začuo Senjanin Ivane,
Zaklinje se Senjannn Ivane: 10
„A, tako me ne rodila majka,
Već kobila koja konja moga,
Ja se junak hoću ožeiitn
Iz Mostara za mlađahnu Humu!“
Što je Vlašče pjano govorilo, 15
To je ono trijezno uradilo;
On pod tursku sveza odijelo,
Načini se Mujo Budimlija,
Kud god ide, on u Mostar dojde,
Kad je bio kroz pazar čaršije, 20
Jako Mujo konja razigrava
Od kaldrme pjesak odskakaše,
Mostarane goni u dućane,
Basdrćane bije po dućanim’;
Pravo ide Humihane dvoru. 25
Na Aharu[2] konak učinio,
On zaprosi dilber-Humihanu,
Kajid Huma, a kajil je majka.
Pa dobavi hodže i hadžije,
Pa je vjenča sebi za ljubovcu,30
Pa je tuka đerdek učinio.
Kad u jutro jutro osvanulo,
Oprema se Budimlija Mujo
Ka Budimu gradu bijelome
I on vodi dilber-Humihanu. 35
Kad su bili kroz goru zelenu,
A zauči ezan[3] tursko podne.
Progovara dilber-Humihana:
„Eno uči ezan na munari,
Da klanjamo turskoga namaja[4]!“ 40
A veli joj Budimlija Mujo:
„Dušo moja, didber-Humihana,
Kad dođemo ka Budimu gradu,
Ondi ćemo klanjati namaja!“
Kad dođoše Senju bijelome, 45
Progovara dilber-Humihana:
„Moj dragane, Budimlija Mujo,
Kamo vama bijele džamije
I uza nje visoke munare?“
Progovara Budimlija Mujo: 50
„Ja nijesam Budimlija Mujo,
Nego jesam Senjanine Ivo!“
Šeherli pjesme iz Bosne i Hercegovine. Iz zbnrke Vida Vuletića-Vukasovića.
