Sestra Leke kapitana

Izvor: Викизворник


5

Sestra Leke kapitana

Od kad nam je svijet postanuo.
Ljepši cvijet nije procvjetao;
To se čudo na daleko čulo.
U Prizrenu pod Šarom planinom,
Poglavica Leka kapitane,
To u njega čudno čudo kažu:
L'jepa seka Roksanda djevojka,
Dosta l'jepa, vesela joj majka
Pristala je, jada ne dopala!
Što je zemlje turske i kaurske,
Aldžamije i sve Kaldamije,
Što li bule i turske Vlajinje,
Što li mlade premudre Latinke
Djevojka je u kavezu rasla,
Kažu rasla petnajest godina
Čuvala je b'jela lica svoga,
Da joj ne bi potavnilo bilo;
Njojzi nema druge u svijetu,
Što j' vlaškijeh sedam kraljevina,
Što li zemlje na četiri strane
Take nije porodila nane;
Ko li viđe na planini vilu,
Ni ona joj, brate, druga nije.
Za to čuje i Kraljević Marko.
Sve nju fale ni njega ne kude.
Svojoj seki govorio Marko:
„O, Jelice, mila sejo moja!
„Dajde meni divno odijelo!
„Daj mi zlatan prsten za djevojku!
„A pon'jeću nešto kesa blaga,
„Sedlat' konja sablju pripasati,
„Te ja idem tamo ka Prizrenu,
„Ka Prizrenu pod Šaru planinu
„Poglavici Leki kapitanu:
„Zaprositi u Leke djevojku,
„Po imenu Rosu ponositu.
„Čuješ li me, mila sejo moja!
„Svi s' od mene gori poženiše,
„Poženiše i porod imaše.
„Ja se junak oženio n'jesam;
„Evo nemam roda, ni poroda,
„Valja da sam osta za ukoru.
„Još ću pozvat' Relju i Miloša,
Sva tri jesmo dobri pobratimi,
„Desišmo se evo neženjeni;
„Skupa ćemo ka Prizrenu poći,
„Ka Prizrenu pod Šaru planinu
„Poglavici Leki kapitanu:
„Zaprositi u Leke djevojku,
„Jedno da joj bude đuvegija,
„A dvojica da smo dva djevera.
„Neka ide za koga joj drago.
„Među sobom kavge ne imamo
„S Lekom da smo glavni prijatelji.“
Rado sestra brata posluštala:
Nosi Marku divno odijelo.
Meće Marko svilu i kadifu
I obuče kovče i čakšire,
Kovča konju pala do kopita;
A obuče srmali košulju
I uzima od zlata đečerme
I obuče ćurak od kurjaka;
A ustače kapu kubakliju
I zagrnu mrku međedinu.
Zlatan prsten uze za djevojku
I ponese nešto kesa blaga,
Sedla konja sablju pripasuje.
Popi šarac jedan leđan vina.
Marko popi do sedam leđana,
Svaki leđan od dvanaest oka;
Crljen šarac do ušiju dođe,
Junak Marko do bijela vrata.
Razigra se junak preko polja.
Igrajući pod Kosovo dođe
Blizo dvora vojvode Miloša.
Ugleda ga Miloš sa čardaka,
Te slugami Miloš besjedio:
„Pogledajte, vjerne sluge moje!
„Eno junak jezdi preko polja.
„Sva prilika da j' Kraljević Marko;
„On manita šarca razigrao
„Može biti, da se razjadio.
„Ali da se vina ponapio,
„Kad manito razigrava šarca.
„Iziđite na drum pred junaka
„I nemojte privaćati konja,
„Ni Markova od dolame skuta,
„Može koga konjem pregaziti,
„Al' grdnijeh rana učiniti.
„Smirom njega kmeni propuštite,
„Ja ću malo s Markom besjediti,
„Za junačko zdravlje upitati."
Kako biše Miloš besjediše,
A brzo ga sluge poslušaše:
Izađoše na drum pred junaka
Nijesu mu konja privaćali,
Ni Markova od dolame skuta.
U nji Marko nije ni gledao,
Nu mimo nji konja progonio,
U avliju dođe do Miloša.
Kad ga viđe vojvoda Milošu,
Ruke šire, u lica se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje.
Al ga zove Miloš na čardake:
„Ajde, Marko, na moje čardake!
„Da pijemo žeženu rakiju,
„Uživamo svaku djakoniju
„I pićemo vina crljenoga;
„Konj nek ide u podrume donje,
„Neka jede djetelinu travu
„I nek zoblje šenicu bjelicu!"
Zape Marko ne će na čardake,
Neg ovako besjediti stade:
„Pobratime, vojvoda Milošu!
„Mi ne ćemo ođe gostovati;
„Van daleko ići putovati.
„Jesi l' čuo, vojvoda Milošu!
„Čudno čudo na Prizrenu kažu,
„Na Prizrenu pod Šarom planinom,
„Poglavica Leka kapitane
„I u njega Roksanda djevojka,
„Te joj para na svoj zemlji nema,
„Dosta l'jepa, vesela joj majka,
„A pristala, jada ne dopala.
„Što je zemlje turske i kaurske,
„Aldžanije i sve Kaldanije,
„Butum zemlje turske i kaurske.
„Što li bule i turske Vlajinje,
„Što li mlade premudre Latinke,
„Djevojka je u kavezu rasla
„Kažu rasla petnajest godina
„Čuvajući b'jela lica svoga,
„Da joj ne bi potavnilo bilo,
„Njoji nema druge u svijetu;
„Što j' vlaškijeh sedam kraljevina,
„Što li zemlje na četiri strane,
„Take nije porodila nane
„Koli viđe na planini vilu.
„Ni ona joj, brate, druga nije.
„Čuješ li me, vojvoda Milošu!
„Sve nju fale, a ni nas ne kude,
„Svi se od nas gori poženiše,
„Poženiše i porod imaše,
„Mi se, brate, oženili n'jesmo,
„Te nemamo roda ni poroda
„Pa ostasmo valja za ukoru.
„Ti obuci gospodsko od'jelo,
„Zlatan prsten uzmi za djevojku,
„A ponesi nešto kesa blaga,
„Sedlaj konja i sablju pripaši!
„Pozvaćemo Relju od Pazara
„Sva tri jesmo dobri pobratimi,
„Desišmo se evo neženjeni.
„Mi ajdemo tamo ka Prizrenu,
„Poglavici Leki kapitanu,
„Zaprositi u Leke djevojku
„Po imenu ponositu Rosu,
„Jedan da joj bude đuvegija,
„A dvojica da smo dva djevera:
„A nek ide za koga joj drago,
„Među sobom kavge ne imamo
„S Lekom da smo glavni prijatelji.“
Kako bio Marko besjedio,
A rado ga Miloš poslušao:
Sebi traži gospodsko od'jelo;
Dok se junak Miloš opremio,
I Marko se vina ponapio.
Iz podruma iznosiše sluge
Među sobom vino Kraljeviću.
L'jepo ti se Miloš opremio:
Meće svilu uz’ma i kadivu,
Meće na se kovče i čakšire,
Kovča konju pala do kopita;
A obuče srmali košulju
I uzima od zlata đečerme
I ustače čelen-kapu malu
I obuče ćurak od kurjaka,
Zlatan prsten uze za djevojku
I ponese nešto kesa blaga,
Sedla konja sablju pripasuje.
Da je kome viđeti Miloša.
Kad ogrnu kolastu azdiju,
Koja krije konja i junaka;
Okolo je srebrom izvežena,
A iznutra zlatom postaljena;
Potrošeno trijest kesa blaga,
Dok iznutra fudru postavio,
Još izvana ni džepova nema.
A moj bože od svile dolame,
Kad obuče vojvoda Milošu,
O, već take ni u kralja nema.
Al da vidiš đuvegije Marka:
U višinu, da nema višega,
U ljepotu nema ni ljepšega;
Dajde oči što će ga gledati,
Blago onoj koju će uzeti!
Ves'o ti je đuvegija Marko,
Jadan ti je Miloš prema njemu.
Pa na konje sjedaju junaci.
Pojezdiše preko polja ravna,
Ispod Raške, ispod vode ladne
Te dođoše do Novog Pazara,
Blizo dvora Relje krilatoga.
Ugleda ih Relja sa čardaka,
Ugleda ih, te ih susretio,
Ruke šire, u lica se ljube,
Za povoljno pitaju se zdravlje.
Te ih zove Relja na čardake:
„Ajte, braćo na moje čardake!
„Da pijemo žeženu rakiju,
„Uživamo svaku djakoniju,
„A pićemo vina crljenoga;
„Neka idu konji u podrume,
„Neka jedu, djetelinu travu
„I nek zoblju šenicu bjelicu!“
Zape Marko ne će na čardake.
Heg' ovako besjediti stade:
„Pobratime, Relja od Pazara!
„Ta ne ćemo ođe gostovati,
„Van daleko ići putovati
„Ka Prizrenu pod Šaru planinu,
„Poglavici Leki kapitanu.
„Ta u njega čudno čudo kažu:
„L'jepa seka Roksanda djevojka.
„Šta ću Relja tebi kazivati?
„Dok bi kaza njezino odjelo,
„Ta bi odveć duga pjesma bila.
„Man čujeni me, Relja od Pazara!
„Sve nju fale, a ni nas ne kude,
„Uzmi, pobro, junačko odjelo,
„Zlatan prsten nosi za djevojku
„I ponesi nešto kesa blaga,
„Sedlaj konja i sablju pripaši!
„Ta znadeš li, Relja od Pazara!
„Svi se od nas gori poženiše,
„Poženiše i porod imaše
„Mi se, brate, oženili n'jesmo,
„Ne imamo roda ni poroda,
„Ma ostašmo valja za ukoru.
„Evo jesmo dobri pobratimi
„Desišmo se sva tri neženjeni,
„Mi ajdemo skupa ka Prizrenu,
„Ka Prizrenu pod Šaru planinu
„Poglavici Leki kapitanu,
„Zaprositi u Leke djevojku
„Po imenu ponositu Rosu;
„Jedan da joj bude đuvegija,
„A dvojica da smo dva djevera;
„Neka ide za koga joj drago,
„Među sobom kavge ne imamo,
„S Lekom da smo glavni prijatelji.“
Sve je Relja rado poslušao,
Šta je njemu Marko besjedio.
Dok se junak Relja opremio,
Čekaju ga Marko i Milošu.
Nu da vidiš Relje od Pazara!
Kada se je Relja opremio,
Na se metno divno odijelo.
Zlatan prsten uz'o za djevojku,
I ponio nešto kesa blaga
Sedla konja sablju pripasuje.
Dok bi kaza njegovo od'jelo,
Ta odveć bi duga pjesma bila,
Sve odjelo od zlata suvoga
Sjaji Relja, kao žarko sunce.
Jesi l' čuo Novoga pazara?
Od Pazara Relja krilat junak
Nije šala Relja krilat junak,
Nije šala krila i okrilje.
Nu da vidiš pobratime dragi,
Jadan ti je Marko i Milošu,
Ves'o ti je Relja prema njima
Posjedoše tri vojvode srpske,
A na dobre konje od megdana.
Projezdiše sela i varoše:
Aldžamiju i svu Kaldamiju,
I Kolašin i varoš Metviju,
I pređoše vodu Jošanicu,
Sedamdeset i sedam brodova,
Te siđoše zdravo ka Prizrenu,
Ka Prizrenu pod Šaru planinu,
Blizo dvora Leke kapitana.
Ugleda ih Leka sa čardaka,
Ugleda ih, te se začudio
I slugami 'vako govorio:
„Vid'te čuda, v'jerne sluge moje!
„Vid'te čuda i nagledajte se,
„Nije šala ni šalakurija !
„Evo ima već puno vremena,
„Da se Prizren davno naselio
„I srpsko se carstvo podignulo -
„'Vaki po njem pošetali n'jesu,
„Što sad šeću tri vojvode srpske,
„Šetaju se po polju prizrenskom,
„Ništa ne znam šta je i odkud je,
„Ništa ne znam: jel' nam zemlja mirna?“
Još govori Leka kapitane:
„Boga vami, v'jerne sluge moje!
„Kada dođu tri srpske vojvode,
„Spremite im konje i oružje;
„Konje vod'te u podrume donje,
„Te im dajte detelinu travu,
„A zobati šenicu bjelicu;
,A junake na gornje čardake,
„Te im dajte žeženu rakiju
„I ostalu svaku djakoniju,
„Dosta piti vina crljenoga!“
Kako biše Leka besjediše,
Tri vojvode srpske dolaziše
Te ih hitro sluge poslužiše,
Te spremaju konje i oružje:
Konje vode u podrume donje,
Te im daju djetelinu travu,
A zobati šenicu bjelicu;
A junake vode na čardake,
Te im daju žeženu rakiju
I ostalu svaku djakoniju,
Dosta piti vina crljenoga.
O, moj bože, čuda velikoga !
Kud je golic' Marko pre'odio,
Svakakva se čuda nagledao;
Al' se nije čudu iščudio,
Nit se junak jako zastidio,
Kao dičnom Leki kapetanu
I njegovu svijetlu čardaku.
Crljena je čova prostrvena,
Kud vojvode mlade prošećuju;
Postavljeni zlatni čiviluci,
Đe junaci vješaju oružje.
Na kantrige zlatne posedoše,
S' zlatna stola ladno vino piju,
Zlatne čaše u šake primaju.
Jedna kupa u vrh stola stoji,
Ota kupa devet čaša daje,
Ona, biše Leke kapitana.
A sluge im čaše nal'jevahu,
Sve l'jevaju daju vojvodami,
A najprvu gospodinu svome.
Za gotove sovre posjedali,
Svake ruke bilo djakonije.
Svega biše vina izobila,
Piju vino ravnih osam dana,
Piše vino, te se i napiše,
Od neđelje vavje do neđelje;
Ni'kav ništa da govori ne će,
Niti dava spomen za djevojku,
Sve ne mogu od velikog stida,
A od dike Leke kapitana.
Od njegovih svijetlih čardaka,
Vavje gleda jedan na drugoga,
Gleda Relja vojvodu Miloša,
A i Miloš Marka Kraljevića,
A i Marko Leku kapitana.
Oće l' koji riječ govoriti
Ali dati spomen za djevojku;
Ni'kav ništa da govori ne će.
Niti dava spomen za djevojku.
Kad pasalo ravnih osam dana,
Al besjedi Kraljeviću Marko,
Za nevolju riječ progovara:
„Poglavico, Leka kapitane!
„Evo ima ravnih osam dana.
„Da kod tebe mi pijemo vino,
„Uživamo svaku djakoniju,
„Konji jedu djetelinu travu
„I još zoblju šenicu bjelicu;
„Tebe nikad po'odili n'jesmo,
„Niti k tebi dolazili jesmo.
„Poglavico, Leka kapitane!
„Ti ne pitaš, mi ne kazujemo:
„Jesmo l' naše konje pomorili,
„Što smo daljnu zemlju preo'dili,
„I za što smo tebe po'odili,
„I po što smo k tebi dolazili?“
Udari se junak na junaka,
Pametni se udri na pametna
Te i Leka i Kraljević Marka.
Odgovara Leka kapitane:
„Boga vami, tri srpske vojvode!
„I delijo Marko Kraljeviću!
„Kad me pitaš, da ti pravo kažem:
„Što vi kmeni jeste dolazili,
„Što li mladi mene pohodili,
„Sutra ja ću k vami dolaziti.
„Jedan drugog da mi pohodimo,
„Jedan ćemo drugom dolaziti,
„U ljubavi ladno vino piti.
„Među sobom biti prijatelji.“
Al' govori Kraljeviću Marko:
„Nije tako Leka kapitane!
„Drugo imam tebi kazivati:
„Evo ima već mnogo vremena.
„Ide aber od usta do usta,
„Došli glasi u naše države,
„Da u tebe čudno čudo kažu,
„Na Prizrenu pod Šarom planinom;
„Spominju ti Leka kapitane
„Tvoju sestru Roksandu djevojku,
„Da joj para u svoj zemlji nema,
„Butum zemlje turske i kaurske,
„Aldžanije i sve Kaldanije;
„Što li bule i turske Vlajinje,
„Što li mlade premudre Latinke,
„Djevojka je u kavezu rasla,
„Kažu rasla petnajest godina,
„Čuvala je b'jela lica svoga.
„Da joj ne bi potavnjalo bilo;
„Njojzi nema u svijetu druge
„Što je vlaških sedam kraljevina,
„Što je zemlje na četiri strane
„Take nije porodila nane;
„Ko li viđe na planini vilu,
„Ni ona joj, brate, druga nije.
„Čuješ li me, Leka kapitane!
„Sve nju 'vale a ni nas ne kude.
„ vo jesmo dobri pobratimi,
„Desišmo se sva tri neženjeni;
„Mi smo došli tebi po djevojku,
„Jedan da je đuvegija njezin,
„A dvojica da su dva djevera;
„Pa, nek ide za koga joj drago.
„Među sobom kavge ne imamo,
„S tobom da smo glavni prijatelji.“
Kad to čuo Leka kapitane,
Kad to čuo, on se namrgodi,
Te srdito riječ odgovara:
„Boga vami, tri vojvode srpske!
„Nemojte mi za to govoriti,
„Ne ću piti prosjačke buklije, [1]
„Nit privaćat prsten za djevojku.
„Zla je mana u moje setrice,
„Odviše je samovoljna jako,
„Ne boji se do boga nikoga.
„Sedamdeset i sedam delija,
„K njojzi jeste veće dolazilo,
„Ne bil' kome za ljubovcu bila;
„Ona j' svima brzo zamjerila,
„Kod svakoga manu nalazila,
„I vami bi mogla zamjeriti,
„Al' kod koga manu nalaziti,
„Pa će nam se mrsko učiniti."
Već se malo ponaljuti Marko,
Pa srdito Leki odgovara:
„O, moj Leka vesela ti majka!
„A zašto se zoveš poglavica?
„Poglavica jedne zemlje srpske.
„Pa ko b' tebe drugi poslušao,
„A kod tvoga silnoga naroda.
„Kad te seka da posluša ne će.
„Čuješ li me, Leka kapitane!
„I ja imam u gradu sestricu,
„Koja mene opremila amo.
„Uva me se bogom dočekati;
„Da sam igda Leka razumno
„Da me ne bi ćela poslušati,
„Al', da bi mi samovoljna bila.
„Da b' u koga manu nalazila.
„Da bi ona ikom zamjerila -
„Kunem ti se i bogom i dušom,
„Oba bi joj oka iskopao
„I desnicu osjekao ruku.
„Kaži Leka, đe ti sjedi seka?
„Neka ide viđeti vojvode,
„Još do sad nas ni viđela nije.“
To se Leki mrsko učinilo,
Đe jenjega poštrucao Marko,
Ode Leka seki na čardake
Ode Leka te joj govorio:
„O, Roksando, mila seko moja!
„Evo došle tri vojvode srpske,
„Iz daleka iz zemlje daleke,
„Tebe 'vale, a ni nji ne kude;
„Nemoj danas biti samovoljna,
„Niti ikom ne moj zamjeriti,
„Nit u koga mane nalaziti,
„Sađi dolje viđećeš vojvode!“
Odgovara Roksanda djevojka:
„O moj brate, Leka kapitane!
„Ajde dolje šnjima piti vino.
„Ti se napi šnjima i nazdravljaj,
„Ja ću saći brzo niz čardake.
Saći oću viđenju vojvode.“
Ode Leka šnjima piti vino,
Pije Leka šnjima i nazdravlja.
To je malo pasalo vremena,
Al' se čuje bakat niz čardake:
Zabaktine čizme i papuče,
Zazvektiše sileni tendari,
Sitni biser i drago kamenje,
Pomoli se Rosa niz čardake
O, kakva je, vesela joj majka!
E, pristala, jada ne dopala!
Nju mi vodi buljuk devojaka
I drže joj skute i rukave
Savedoše Rosu na čardake.
Kud je golic' Marko pre'odio,
Pre'odio devet kraljevina
I desetu tursku carevinu,
Od istoka zemlju do zapada,
Svakakva se čuda nagledao,
I vidio na planini vilu,
I vila mu posestrima bila,
A ničem se nije začudio,
Nit se odšta tako zastidio,
Ka' od mlade Roksande djevojke.
Ni'kav ništa, da govori ne će,
Sve od stida lijepe djevojke. -
Kad to viđe Leka kapitane
Tri vojvode da su zamuknule,
Sam će Leka seki govoriti:
„Oj, Roksando, draga sestro moja!
„Evo došle tri srpske vojvode,
„Tebe 'vale, a ni nji ne kude,
„Nemoj njima danas zamjeriti,
„Nit u koga mane nalaziti.
„Nemoj biti danas samovoljna;
„Ovo jesu dobri pobratimi,
„Desiše se sva tri neženjeni,
„Jedan da ti bude đuvegija,
„A dvojica da su dva djevera,
„A ti ajde za koga ti drago,
„Među sobom kavge ne imadu
„Sa mnom da su glavni prijatelji!
„Da ti kažem prvoga junaka -
„Dajde oči, što će ga gledati.
„Blago onoj koju će uzeti!
„Svagđe će nam obraz osv'jetljati,
„Svagđe za nas na megdan izađi.
„Sebi steci l'jepa đuvegiju,
„Svome bratu draga prijatelja,
„Evo tebi Kraljevića Marka,
„Šnjime budi u njegovu dvoru,
„A tamo ti lošo biti neće.
„Čuješ li me, Roksando djevojko!
„Da ti kažem drugoga junaka
„u višinu da nema višega,
„A u snagu nema snažnijega,
„Junačkoga struka i pogleda,
„Ljudskoga je stasa i obraza,
„Poštenoga roda i plemena,
„On je junak, on je od junaka;
„Sebi steci snažna đuvegiju,
„Svome bratu snažna prijatelja
„Svagđe će nam obraz osv'jetljati,
„Svađe za nas na megdan izaći,
„Evo tebi vojvode Miloša.
„Šnjime budi na polju Kosovu,
„U njegovu dvoru bijelome
„Ni tamo ti lošo biti ne će.
„Čuješ li me, Roksanda djevojko!
„Da ti kažem trećega junaka.
„Jesil' čula Novoga Pazara,
„Od Pazara Relju Krilatoga,
„Nije šala Relja krilat junak,
„Nije šala krila i okrilje;
„Sebi steci s kril'ma đuvegiju,
„A i bratu svome prijatelja;
„Evo Relje od Novog Pazara
„Šnjime budi u dvoru b'jelome
„Ni tamo ti lošo biti ne će!“
Kad djevojka glase razum'jela.
A dlanom je o dlan udarila
Stade zveka po čardaku dlana,
Grdnu Rosa riječ započela
„O nesretni, Leka kapitane!
„Jadna s tobom sva zemlja prizrenska,
„Koja tebi poglavarstvo dala,
„Zašto l' tebe zove starješinom?
„Jadno j' zemlji ute pouzdanje!
„Svakom bi se čudu iščudila
„I nevoljnom jadu dosjetila,
„Al' ne možem Leki kapitanu;
„Koji nema uma ni pameti
„A, nesretni, Leka kapitane!
„Đe t' je pamet, što je ne imadeš?
„Đe je jezik, nijem govorio,
„Što ti misliš, što ti se smislilo,
„E da bog da ti se pomamio!
„A da bog da nijem govorio!
„Na koga se 'esi prevario?
„Na nesretnog Marka Kraljevića,
„Koji nema dike ni junaštva.
„O, nesretni Leka kapitane!
„Volila bi sjedu kosu plesti
„U Prizrenu gradu bijelome
„I plesti je, dok sam gođic' živa,
„Nek se zvati Markova ljubovca.
„Marko ti je turska pridvorica,
„Turke sječe, s Turcima pazari,
„Marka oće Turci pogubiti,
„Niko ne će smrti ni viđeti.
„Nit njegova groba oblaziti;
„Šta će m' Marko turska udvorica?“
Jope reče Roksanda djevojka:
„O, nesretni, Leka kapitane!
„A da bog da ti se pomamio!
„Na koga se 'esi prevario ?
„Na onoga nesretnog Miloša -
„Miloš nema snage, ni junaštva,
„Pa on nema dike ni ljepote.
„Nit on ima stasa, ni obraza,
„Ni junačkog struka i pogleda,
„Nepoštena j' roda i plemena.
„Nit je junak, nit je od junaka,
„Već je rđa od rđakovića.
„O, nesretni, Leka kapitane!
„Još sam čula đe govore ljudi:
„Da j' Miloša kobila 'kotila
„I još ona rusa bedevija.
„Bedevija, koja koti ždrale.
„Da ga j' svojim zadojila ml'jekom;
„Šta će meni Miloš Kobiliću?
„Nu, nesretni, Leka kapitane!
„Što ti misliš, što ti se smislilo?
„O, da bog da, te se pomamio!
„Na koga se 'esi prevario?
„A na Relju Pazarsko kopile.
„Relja nema krila, ni okrilja,
„Nit on ima roda i poroda;
„Našli su ga jutrom na sokaku,
„To se zna ko ga je rodio.
„Šta će Relja pazarsko kopile?
„Adžuk njima krila i okrilje,
„Ja od sva tri neću ni jednoga.
Tako reče Roksanda djevojka.
Tako reče ode uz čardake
Odvede je buljuk djevojaka
Držeći joj skute i rukave.
Zastidi se junak od junaka
Jako gori obraz od obraza,
Planu Marko, kao vatra živa,
Te on sinu, kao žeravica
Pa poteže sablju damizgiju[2],
Da posječe Leku kapitana.
A Miloš mu, sablju privatio
„Nemoj Marko, ako boga znadeš!
„Bi li 'vakog brata pogubio,
„Koji nas je slavno dočekao,
„Zarad jedne grdne kopilice
„Svu njegovu zemlju rasplakao.“
Marko Leki nije kindisao.
Ode Marko na čardak djevojci.
Blizo kule dostiže djevojku,
Te joj 'vako govorio Marko:
„Vaj boga ti Roksando djevojko!
„Rasturi de buljuk djevojaka,
„Okreni mi b'jelo lice svoje.
„Dobro ti ga n'jesam ni vidio;
„Evo sam se jako zastidio,
„Ja bi rado, da ti vidim lice,
„Evo imam u dvoru sestricu.
„Kad ja dođem dvoru bijelome,
„Odma će me upitati seka:
„„Brate Marko kakva je Roksanda?"
„A znaću joj kazati istinu:
„Kakva jesi lica i pogleda.“
To slušala Roksanda djevojka,
Ne boji se do boga ni koga
Van rasturi buljuk djevojaka,
B'jelo lice okrenula k Marku.
Kad se Marko lica nagledao
Te je 'itro poskočio Marko,
L'jevom rukom privaća djevojku,
Desnom trže pinal iza pasa.
Oba oka iskopa djevojci,
u jagluk ih svilu zamotao,
Te ih spušta u njedra djevojci;
Desnicu joj osiječe ruku,
I u l'jevu dodava djevojci.
Cvili plače Roksanda djevojka,
Zove brata Leku kapitana:
„O, moj brate, Leka kapitane!
„Poginu ti na čardaku seka
„Od silnoga Kraljevića Marka.“
Muči Leka, ka' studena greda,
Ta i on se boji poginuti.
Upita je Kraljeviću Marko:
„Bogom mlada, Roksanda djevojko!
„Koga sada najvoliš junaka,
„Ali Marka tursku pridvoricu,
„Al' junaka Miloš Kobilića,
„Ali Relju Pazarsko kopile?“...
Viče Marko Relju i Miloša:
„Ajte, braćo, da sad putujemo!“
Posjedoše tri srpske vojvode
Svoje dobre konje od megdana.
Pak odlazi svaki dvoru svome.
Ode Marko kući pjevajući,
A Roksanda osta plakajući,
Obranjena na svome čardaku,
Teško ti joj mladoj bez pameti!
Pred Markom se gora zelenila,
Sva se naša družba veselila.



Reference[uredi]

  1. Srpski narodni svatovski običaj. U nekijem srp. krajevima nose prosci piće (vino, ili rakiju ) u bukliji (tovariji); kojom nude domaće, kad stanu djevojku prositi. Ako prime bu kliju, onda je to dobar znak t. j. oni su voljni, da djevojka primi novce (arsten, ili zaruku).
  2. Dimićija, damaskinja.

Izvor[uredi]

  • Srpske narodne pjesme slijepca Rade Rapajića. Vjerno pribelježio i za štampu priredio Manojlo Kordunaš, Zbirka srpskih narodnih umotvorina iz Gornje Krajine, knjiga II, u Novom Sadu, izdanje i štampa A. Pajevića, 1892., str. 153-175.