Seoba
Pusto li ćeš biti, Nevesinje ravno,
Rasadniče Srpstva, kolijevko lâvâ!
Pusto, jer se, eto, seli pleme slavno -
A naša budućnost, gdje je ona? - Spava...
Vjerovasmo u nju kô u sveti ćivot
Vasilija svetog što klonule snaži;
Vjerovasmo u nju kô u vječni život -
Vjerujući u vas, o orlovi naši!
A sada vjera naša umire i gasne
Mutno oko gleda u nebo bez zraka...
Pred ikonom plaču javor-gusle jasne,
Jer ostade zemlja bez svojih junaka...
Braćo, zar vas duša nimalo ne boli?
Zar vam nije žao ovih polja ravnih
Gdje se jedno more naše krvi proli
I gdje leže kosti otaca nam slavnih?
Zar vam nije žao, na ognjištu onom
Gdje vas oganj grijô, što će tuđin biti,
Što će naše gore pogrebnijem zvonom
Odjeknuti tužno, a mi suze liti?
Il' ne znate da je izdajstvo junaku
Ostaviti zemlju gdje ga majka rodi,
Ostaviti brata, bez snage, u mraku,
S nevoljama dugim da sam borbu vodi?
O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist ko sunce s neba!
Ne idite, braćo, od rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba...
Treba muške snage i viteških ruka,
Treba Obilića i slobodnih lâvâ;
Treba vaše smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo daleko, naša zora spava...