Svome srcu
| Svome srcu (1893) Pisac: Dionisije Miković |
| Prilikom glasa da je Nj. V. Sultan Abdul Hamid dopustio da u Đurđevim Stubovima zvono zvoni, te je poslije toliko čemernog doba, zazvonilo prvi put na Božić: 1893. |
Čekaj! stani! jošte nemoj
Prepuknuti srce moje!
Gle, čuj, sada u Đurđevim
Stubovima, zvono poje!
Ah! dugo li prođe doba
Od onoga tužnog časa,
Od kako se veće nije
Od njeg čulo svetog glasa!
I kad razum ne poznaje
Ti razloge imaš svoje...
Ali nemoj, molim ti se,
Sad prepući srce moje.
U zvonik je anđ’o stig’o
Poslao ga dobri Bože –
Jer sirotske suze gorke
Podnositi viš’ ne može.
Zazvonilo sveto zvono
Da budućnost navještava;
Da Bog Srbu rane l’ječi
Slavnu prošlost uskrsava!
Čekaj! Stani! molim ti se,
Ne prepukni, srce moje!
Dok potpuno uskrsnuće
Ono zvone ne propoje!
Izvor
[uredi]1893. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina osma, broj 6-7, str. 73-74.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dionisije Miković, umro 1942, pre 82 godine.
|