Svi srpski vladari (S. Stanojević) 1

Izvor: Викизворник

Svi srpski vladari
Pisac: Stanoje Stanojević


LjUDEVIT
(818. — 822.)

Kada su Srbi, Hrvati i Slovenci u VII veku došli u zemlje u kojima sada stanuju, oni nisu imali nikakvu vojnu ni državnu organizaciju. Njihova najveća i jedina organizovana jedinica u to doba bilo je pleme; oni su po plemenima vojevali i po plemenima su se selili.

Prve pojmove o državi i državnoj organizaciji dobili su Srbi, Hrvati i Slovenci od Avara, sa kojima su došli u svoju novu otadžbinu, i u čijoj su državi kao pokoren narod u prvo vreme živeli. Ali, oni su uskoro u svojoj novoj otadžbini upoznali i vizantijsku državnu organizaciju, osobito onaj deo Srba i Hrvata što se spustio dole na jug i ušao u pokrajine kojima je u to doba vladala Vizantija.

Kada je Karlo Veliki 796. godine uništio avarsku državu i pokorio Avare, došli su Srbi, Hrvati i Slovenci, koji su do tog vremena bili pod Avarima, u dodir sa franačkom državom. Tako su Srbi, Hrvati i Slovenci, koji su stanovali u srednjem Podunavlju i u Posavini i Podravini (otprilike od Istre do Erdelja) došli pod franačku vlast. Za upravnika u tom delu osvojenih zemalja postavljen je jedan plemenski starešina, ugledan i omiljen u narodu, po imenu Ljudevit.

Franci su veoma rđavo postupali sa pokorenim Srbima, Hrvatima i Slovencima, te je zbog toga u narodu nastalo silno vrenje i ubrzo je buknuo ustanak. Na čelo ustanka i za vođa njegovog istaknut je Ljudevit.

Organizovati ustanak među nedisciplinovanim plemenima, koja su teglila svako na svoju stranu, i povesti borbu protiv silne franačke države, nije već sam sobom bio lak posao. Ali, pored toga, Ljudevit je odmah u početku ustanka imao da reši i drugo jedno veoma teško i važno političko pitanje.

U isto doba kada je Ljudevit u Posavini spremao ustanak protiv Franaka, srpska plemena na Timoku, koja su posle njihovog dolaska u te krajeve bili pokorili Bugari, htela su da se oslobode bugarske okrutne vlasti. Ali, pošto nisu mogli pomišljati na to da se sami oslobode, reše Timočani da se obrate Francima i da zatraže njihovu pomoć i zaštitu. Za Ljudevita i one koji su spremali ustanak protiv Franaka, morala je vest o ovoj nameri Timočana biti veoma neprijatna. Stoga je Ljudevit pohitao da ubedi Timočane kako njima pod Francima neće biti ništa bolje no pod Bugarima, i da oni treba da se udruže sa srpskim, hrvatskim i slovenačkim plemenima u Posavini za zajedničku borbu i protiv Franaka i protiv Bugara.

Krajem druge desetine IX veka (819. godine), pošto je iscrpao sva sredstva da osigura narodu miran život, digaojeLjudevit u srednjem Podunavlju i u Posavini ustanak protiv Franaka. Odličan organizator, on je uspeo da podigne na oružje i da okupi oko sebe srpska, hrvatska i slovenačka plemena od Timoka do Triglava, i da stvori u malome prvu srpskohrvatskoslovenačku državu, kakva je posle stvorena tek u naše dane, posle ravno hiljadu godina.

Ali, Ljudevit nije bio samo dobar organizator nego i odličan vojnik i političar.

Čim je ustanak buknuo, poslali su Franci jednu veliku vojsku protiv ustanika, ali je Ljudevit tu vojsku razbio. Pobeda, međutim, njega nije zanela, on nije hteo da napusti teren pregovora i nadu na ostvarenje svojih težnji mirnim dogovorom. On je već i pre ustanka slao franačkom caru Ludviku, tužio se na zloupotrebe franačkih državnih organa i tražio je da se one uklone, i tek kad po njegovoj molbi i zahtevu ništa nije učinjeno, on se rešio na ustanak. Posle pobede nad franačkom vojskom Ljudevit se ponovo obratio franačkom dvoru sa uslovima, pod kojima bi bio voljan da položi oružje i da opet prizna franačku vrhovnu vlast. Međutim, njegovi uslovi nisu primljeni, a na ono što su Franci tražili, on nije mogao pristati, i stoga je bio primoran da nastavi nejednaku borbu protiv franačke carevine.

Uspeh Ljudevitov na bojnom polju opredelio je, međutim, mnoga srpska, hrvatska i slovenačka plemena, koja u početku nisu uzela učešća u ustanku, da se takođe dignu na oružje i da se pridruže Ljudevitu.

U to pođe na Ljudevita druga, nova franačka vojska, i sa njom, kao franački podanik, i hrvatsko-dalmatinski knez Borna. Ali, Ljudevit potuče do noge i razbije i ove vojske, i upade u dalmatinsku Hrvatsku. Ta sjajna pobeda odjeknula je na sve strane i pokrenula još neka, osobito slovenačka, plemena da se pridruže Ljudevitu.

Na franačkom dvoru se sada videlo da je cela ova stvar znatno ozbiljnija no što se u početku mislilo. Stoga je 820. godine sazvan sabor, koji je rešio da se na Ljudevita udari sa tri velike vojske.

Te vojske prodrle su onda, istina, dosta duboko u Ljudevitovu državu; ali Ljudevit nije bio ni ovoga puta pobeđen ni pokoren. Stoga je na saboru iduće godine rešeno da se ponovo pošalju tri vojske protiv Ljudevita. Ali, i ta ponovna ekspedicija nije imala nikakvog uspeha. Naposletku bude, u leto 822. godine i po treći put poslana još veća vojska na Ljudevita.

Teške borbe i sve slabiji izgledi da će se moći održati u borbi protiv franačke carevine, oslabile su moral i otpornu snagu kod ustanika, i Ljudevit je video da nema više uz sebe ljude sa kojima je nekada pobeđivao franačku vojsku. Stoga on ovog puta i ne pokuša dati otpor silnoj franačkoj vojsci, koja je bila pošla na njega sa tri strane, nego pobegne u Bosnu. Tu on ubije jednog župana, kod koga se bio sklonio, zatraži oproštaj i obeća pokornost caru Ludviku, pa se onda skloni u Hrvatsku, gde bude mučki ubijen (823. godine).

Tako je bedno završio svoj život prvi srpsko-hrvatsko-slovenački vladar. Ljudevit je nesumnjivo bio veliki organizator, vojni i politički talenat, ali je, kao svi ljudi bez dovoljno kulture, bio bez sposobnosti za duži, sistematski, naporan rad. Ozbiljne teškoće i strah da neće moći odoleti velikoj opasnosti, slomile su ga, on je bez borbe napustio bojno polje i postignute rezulatate, i bio je gotov da se pokori i da moli za mir i milost. Silan i snažan u prvo doba borbe, on se pokazao slab i malodušan, kad je trebalo izdržati intensivne napore.

Ljudevitova država bila je zasnovana na velikoj osnovi i širokoj koncepciji. To je istina više bio rezultat instinkta i slučaja no razuma i rezonovanja, ali je ono što je Ljudevit pokušao ipak bilo veliko delo. Njegova je država, ako se ona uopšte može nazvati državom, bila kratkog veka, ali se ona duboko urezala u narodnu pamet i fantaziju, i o Ljudevitoj se borbi protiv Franaka pričalo još vekovima posle toga, dok nisu novi i važniji događaji potisli iz narodne pameti uspomenu na prvu državu Srba, Hrvata i Slovenaca.