Sveznanje Đ

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
SVEZNANjE


Đ

Đ, đ 1) 6. slovo ćirilice (u crksl. đerva); đ, dj (»đe«), 8. slovo latinice. 2) zvučno prednjonepčani afrikat.

ĐAVAT, važan prevoj (1 179 m) u J. Srbiji, na plan. prečagi između Prespanske Kotline i Pelagonije; preko njega ide put iz Bitolja u Ohrid, nekada 1 od najvažnijih balk. puteva (Drač-Ohrid-Bitolj-Solun; st. Via Egnatia).

ĐAVO (grč.: diabolos = opadač, klevetnik), sotona (jevr.: satana), ovaploćenje zla: otpadnik i protivnik božji i neprijatelj ljudi; po bibl. shvatanju, anđeo koji otpao od boga; po nar. verovanjima Jž. Sl. i dr. naroda, đ. se javlja i kao samostalno božanstvo zla nasuprot bogu, pretstavniku dobra (dualizam); s pretstavama o đ. u nar. verovanju spojene mnoge prestave o zlim demonima i divovima (izvanredna snaga. ali i glupost itd.); đ. može da se promeće u vuka, psa, čoveka i dr.; njegovo ime ne valja ni pomenuti.

ĐAVOLjA OSTRVA (Iles du Diable), 3 o. i. od Frc. Gujane (J. Amer.) na kojima se drže frc. kažnjenici.

ĐAJA 1) Ivan d-r (• 1884.), biolog, prof. univ. u Beogradu, 1. prof. posebno osn. katedre za fzl.; dao mnoge naučne radove o telesnoj toploti, bioenergetici, fermentima i dr. 2) Jovan (1846.-1928.), prof., političar i novinar; 1 od osn. radikalne stranke i min.; karijeru završio kao poslanik u Sofiji; pisao hladno, logički i veoma ispravno, ali samo kratke novin. članke; odličan njegov prevod Manconijevih Verenika.

ĐAKOVA BUNA, izbila januara 1825. u Azanji protiv kn. Miloša, pod vođstvom Miloja Popovića, zvanog Đaka, iz sela Kusatka, prvo pisara, zatim trgovca; ugušio je Toma Vučić Perišić; Popović uhvaćen i ubijen.

ĐAKOVIĆ Isaija († 1708.), mitropolit karlovački; s patrijarhom Arsenijem III vodio seobu Srba u Ug. i pregovore o austr. vlastima za dobivanje privilegija srp. narodu; nasledio patrijarha Arsenija, ali umro nekoliko meseci posle toga u Beču, pod sumnjivim okolnostima; bio 1 od intelektualnih vođa celog srp. pokreta 1690.-1708.

ĐAKOVICA, varoš i sresko mesto (13 700 st.) u Metohiji (Zetska Ban.); postala u početku 17. v.; u poslednje vreme tur. vladavine u njoj vladala vel arb. anarhija. Đakovački Has, obl. z. od Metohije, između r. Erenika, Beloga Drima i arb. granice; gl. mesto Đakovica.

ĐAKOVO, varoš i sresko mesto (7 099 st.) na granici Posavine i donje Podravine (Savska Ban.); sedište kat. bisk.; kat. bogoslovija; veličanstvena crk. sv. Petra, koju podigao (1866.-1882.) → Štrosmajer. Đakovština, veoma plodan kraj oko Đ. u Slav.; pored domaćeg stan. dosta naseljenih Nemaca, Čeha i Mađara.

[Illustration]

ĐAKOMETI Paolo (Giacometti, 1817.-1882.), it. dramatičar; dela: Građanska smrt, Marija Antoaneta, Pesnik i balerina, Četiri žene u kući i dr.

ĐAKON (grč.: sluga), najniži stepen svešt. čina, ne može sam vršiti bogosluženje, već samo pomaže svešt.; u prva hrišć. vremena, apostoli, zauzeti propovedanjem, izabrala su 7 đ.: Stevan, Filip, Prohor, Nikanor, Timon, Parmen i Nikolaj. Đakonik, soba pokraj oltara u kojoj se čuvaju predmeti potrebni za bogosluženje, nazvana tako što se đakoni brinu o čuvanju. Đakonisa, u hrišć. crk. službenice posvećene za pomaganje pri crk. obredima kod žena (krštenja); ukinute u 11. v.

ĐALIČE, plan. (2 484 m) u Arb., u obl. Ljume, kod sastava Crnog i Belog Drima.

ĐALSKI Ksaver Šandor (Babić Ljubo, 1854.-1935.), knjiž.; rođen u zagorskoj plemićkoj porodici; ime Š. Đ. uzeo po dedu s majčine strane; zagrebački vel. župan (1917.), isticao se u politici od 1903. kao pristalica sh. jedinstva, a napustio je od 1920.; najbolji hrv. romansijer, realist, ali s osetnom primesom idealizma i vel. nac. osetljivošću; jedini nedostatak njegovih spisa krut stil i jezik koji nema pravilnosti ni pravog nar. duha; inače, po svojim koncepcijama, Đ. bio dublji, kulturniji i sa širim pogledom nego i jedan hrv. pisac iz njegovog i prethodnog doba; njegove mnoge pripovetke iz zagorskog života, postale pod uticajem Turgenjeva, imale zasluženog uspeha; u njima bilo lepih zapažanja, prisnog saosećanja, um. razrade i puno novine; nisu sve jednake vrednosti, ali nijedna nije bez nje; docnije se dao na pisanje romana, najbolji mu Osvit, roman iz doba stvaranja ilirskog pokreta, koji. ima poleta, snage i zanimljivosti; pored njega značajni i: Janko Berislavić, Radmilović i Za materinsku riječ, u kojima dao svoju punu meru.

[Illustration]

ĐAMONjIĆ Bernardo (Zamagna, 1735.-1820.), najznačajniji dubr. nlat. pesnik; preveo s grč. na lat. Odiseju, sve Heziodove pesme i dr.

ĐAURI → Kauri.

ĐAČKE DRUŽINE, javljaju se među srp. đacima po Austr. i Mađ., po ugledu na nem. Burschenschaften; izraz su nac. romantizma i želje da omladina igra izvesnu ulogu u javnom i knjiž. životu; karakter đ. d. spočetka više književan, ali uvek ima i izvesnih nac. tendencija; 1. omladinski krug za koji se zna bio 20-tih god. 19. v. u Gracu, a pripadali mu, među dr., Lj. Gaj, D. Demetar, M. Baltić i B. Petranović; segedinsko društvo iz 1835. nosilo karakterističan naziv Mlado jedinjenje; veoma važni krugovi se obrazovali u Požunu oko Lj. Štura i Pešti oko čuvenog panslavista Jana Kolara; u njima se vaspitali, pored ostalih, J. Štrosmajer, Svetozar Miletić i Gaj; ta omladina dala potstreka i dr. sredinama i postala veoma aktivna, naročito u pokretu 1848.; posle obnove ustavnog života u Austr. od 1860.-1870., naišao novi naraštaj omladine, čiji pretstavnici u knjiž. bili romantičari (Zmaj, Đ. Jakšić, P. Kostić i dr.), a u polit. potpuni liberali; pokret vodili Svetozar Miletić i Vladimir Jovanović; gl. nosioci Srbi iz Vojvodine; 1866. stvorili organizaciju Ujedinjene omladine srp., koja brzo došla u sukob s režimom kn. Mihaila u Srbiji; taj pokret suzbila najpre socijalistička aktivnost Svetozara Markovića i njegove grupe, a smrtni mu udar zadali neuspeh b.-h. ustanka i ratova od 1875.-1878., i zaključ-*


File: 0365.png---\kuzmanm\Rasic\--------------------------------------

  • ci berlinskog kongresa; đ. d., s pretežno knjiž.-debaterskim

karakterom, održavale se od 30-tih god. gotovo u svima gmn. sredinama; u Beogradu bila čuvena družina Nada (1. muška gmn.), a u Beču Zora, u koju ulazili svi Srbi akademičari; neka od tih društava izdavala i svoje listove, litografisane, pisane rukom i štampane; od takvih listova najpoznatiji beogradsko Pobratimstvo, organ društva tog imena sa Vel. škole, i bečka Zora; početkom 20. v. đ. d. počinju da stiču zaverenički karakter; stvarala se organizacija nac. studenata, koji su hteli da se svim sredstvima bore za ujedinjenje svih Jsl.; takva društva bila veoma aktivna u B. i X.; organizovali ih V. Gaćinović i D. Mitrinović, a iz njih izišli G. Princip, T. Grabež i dr. atentatori i zaverenici protiv Franca Ferdinanda; ta organizacija, koja se raširila po svima jsl. zemljama, bila ugušena od austr. vlasti tek pošto izbio svet. rat 1914.

ĐEVĐELIJA, varošica (5 000 st.) u J. Srbiji, na d. strani Vardara; pogranična žel. stanica na pruzi Beograd-Solun; u okolini mnogi tragovi naselja iz preist. doba i ranijih ist. epoha; razvila se u 2. pol. 19. v. od neznatnog sela u vezi s razvitkom. gajenja svilene bube; vel. izvoz čaura: sem toga gajenje pamuka, vinograda i voća; u okolini sumporovita Negoračka Banja i više miner. izvora.

ĐEM (tur.), metalan deo uzde, koji se konju stavlja u usta; jednostavan, a ne prelomljen, kao što je slučaj kod trenzle.

ĐENARĐENTU, najviša. pl. na o. Sardiniji (1 835 m).

ĐENELI Bonaventura (Genelli, 1798.-1868.), nem. crtač i slikar klasičar iz grupe nazarenaca; poznat kao ilustrator Omira, Dantea i fantastičnih scena.

ĐENERAL → general.

ĐENOVA, gl. grad (608 000 st.) prov. Ligurije i pristanište na Đenovskom Zal. Ligurskog M. (sz. It.); st. grad, mnoge palate, jako utvrđenje, katedrala (1307.-12.), univ. (1773.), v. trg. šk. i gak. za brodogradnju, zvezdara; ind. brodova, mašina, svile itd.; dobro uređeno pristanište za prekomorsku i obalsku plovidbu, ratno pristanište, žel. raskrsnica; veoma živa trg. Đenovska konferencija (10/4.-19./5. 1922.), sazvana engl. inicijativom, imala zadatak da iznađe rešenje evr. ekon. krize; bile zastupljene 32 države; zbog suprotnosti mišljenja rezultat joj bio neznatan; nije pristala na pretresanje polit. pitanja i razoružanja; donela nekoliko teoriskih odluka o ekon. problemima i rešila da dr. konferencija prouči pitanje rekonstrukcije Rus.

ĐENOVIĆ, selo u Boki (srez Kotor), znatno pomorsko voj. mesto s mnogim ustanovama ratne mornarice.

ĐENTILE 1) Đovani (Gentile, • 1875.), it. filozof; pored Kročea, gl. zastupnik modernog it. idealizma; dela: Akt mišljenja kao čisti akt, Reforma hegelijanske dijalektike, Sistem logike kao teorija saznanja. 2) Đ. da Fabriano (oko 1370.-1427.), it. slikar; 1 od začetnika renesansnog slikarstva, ali vezan za srednjev. tradiciju.

ĐERAM (tur.), vrsta bunara, veoma karakterističan za Panonsku Niziju i susedne obl.; voda se vadi pomoću jednostavne naprave: veći sud za crpanje učvršćen dugom motkom ili lancem za deblju motku, dobro učvršćenu za vertikalno ukopan stub; klin služi kao osovina, a na kraći, deblji kraj motke još se stavi kakav teret.

ĐERDAN (tur.), ogrlica; nakit koji se nosi oko vrata; nizovi srebrnog ili zl. novca ili zrna bisera. stakla i sl.

ĐERDAP, probojnica Dunava kroz J. Karpate, između Panonskog i Pontiskog Basena, najveća probojnica u Evr. (duga oko 130 km), sastavljena od 4 klisure (Golubačka Kl., Gospođin Vir, Kazan i Sipska Kl.), rastavljene ljupkovskom, donjomilanovačkom i oršavskom kotlinom; klisurske strane najviše u Gospođinom Viru (260-300 m, mestimice do 500 m); u Kazanu Dunav najuži (150-170 m) i najdublji (20-53 m), a najnepogodniji za plovidbu u Sipskoj Klisuri, zbog ostenjaka i stenovitih pregrada u koritu; na stranama probojnice terase iz tercijara i diluvijuma iz doba njenog stvaranja.

[Illustration]

ĐERDEK (tur.), ložnica, bračna soba, prva bračna noć; svođenje mladenaca u đ. 1 od gl. momenata na svadbi u mnogim našim krajevima.

ĐERĐELEZ Alija, gl. junak nar. poezije jsl. muslimana; stavlja se u 15. v., uz Zmaj-Ognjenog Vuka; njegovo područje delatnosti bilo celo Podunavlje od Budima do Smedereva i Bosna; misli se da je to junak Ali-beg, 1. upravnik smederevskog sandžaka.

ĐERŽINSKI Feliks (1877.-1926.), rus. revolucionar; do februarske revolucije (1917.) često zatvaran i proganjan; posle revolucije istakao se, kao član Centralnog komiteta boljševičke stranke, radom na reorganizaciji saobraćaja u SSSR i industralizaciji zemlje; poznat i sa svireposti koje počinio kao pretsednik Čeke.

ĐERZON Johan (Dzierzon, 1811.-1906.), polj. svešt., čuven pčelar; objavio svoja zapažanja o → partenogenezi kod pčela; 1 od tvoraca pčelarenja s pokretnim saćem, tj. racionalnog pčelarstva; po njemu se svi tipovi košnica s pokretnim saćem, koje se otvaraju sa strane, nazivaju đerzonke.

ĐERMAN, German, u sev. Bug. i u si. Srbiji demon od kog zavisi kiša; jednog dana u toku apr. ili maja (u nekim krajevima redovno 25./5.) vrača se za kišu: naprave Đ., lutku od zemlje, ili uzmu metlu od neke trudne žene, i okite krpama, pa je opreme kao pravog mrtvaca i plaču nad njom; sutradan je opoju i sahrane u raku ili bace u r.

ĐERMAN PLANINA, sz. od Krive Palanke (Vardarska Ban.), visoka 1547 m.

ĐETINjA, r. u Srbiji, l. pritoka Zap. Morave; duga 63 km; izvire ispod pl. Tare, uliva se ispod Ovčarsko-Kablarske Klisure.

ĐEČERMA → ječerma.

ĐIJA-LONG, car Anama i Konšinšine (1802.-1820.), pristalica Frc. i saveznik Luja XVIII.

ĐIKIĆ Osman (1879.-1912.), pesnik i javni radnik; rodio se i umro u Mostaru; među prvim musl. prihvatio srp. nac. ideju i živo radio za nju; spočetka se bavio knjiž. i pevao uglavnom lirske pesme; od 1906. sarađivao u musl. opozicionim listovima u Sarajevu i Mostaru, a 1910. pokrenuo svoj list Samoupravu; pristalica demokratske ideje i nac. borbenosti; gl. sekretar kult. društva Gajreta (1909.-1912.), čiji organ istog imena pretvorio u porodični musl. zabavni list.

[Illustration]

ĐINĐIBER → isiot.

ĐINĐUVA (tur.), prost nakit od jevtinih raznobojnih staklenih zrna; nose ga seoske devojke i deca.

ĐINĐUVAK → divlja proja.

ĐINOKASTRO, varoš u Arb. → Argirokastro.

ĐIPŠA → Divša.

ĐIRALDI Ćincio (1504.-1573.), it. dramatičar, pripovedač i pesnik; naročito mu poznata tragedija Orbeka; najobimnije delo Ekatomiti, zbirka od 100 novela, iz kojih Šekspir uzeo građu za, Otela.

ĐOBERTI Vinčenco (Gioberti, 1801.-1852.), it. filozof i državnik; svojim ist. spisima mnogo doprineo ujedinjenju It.

ĐOVINECA (it.), fašistička himna.

ĐOVO Paolo (Giovo, 1483.-1552.), it. istoričar; ostavio delo Historiae sui temporis.

ĐOGAT, konj bele boje (→ belac).

ĐOJA Flavije, it. moreplovac iz 14. v.; usavršio kompas.

ĐOKIĆ Dušan (• 1869.), b. sudija i adv.; preveo s frc.: Evgenija Grande od Balzaka, Manon Lesko od A. Prevoa, Kartuzijanski manastir od Stendala, Bogorodična crkva u Parizu od V. Iga, Gospođa Bovari od Flobera, Tartaren Taraskonac p Priče iz mog mlina od A. Dodea. Žil Blaz od Lesaža itd.

ĐOKONDA → Mona Liza.

ĐOLITI Đovani (Giolitti, 1842.-1928.), it. državnik i vođ liberalne stranke, više puta min. i pretsednik vlade; veoma uticajan u predratnoj It., pristalica trojnog saveza, mada 1914. odbio da stupi u rat protiv Antante; sklopio s Jugosl. ugovor u Rapalu (1920.); napisao Uspomene iz mog života.

ĐOMELI Nikolo (Giomelli, 1714.-1774.), it. kompozitor napuljske šk., direktor konzervatorijuma u


File: 0366.png---\kuzmanm\Rasic\--------------------------------------

Ven., papski kapelmajstor u Rimu; komponovao: opere, oratorijume, mise, horove, Mizerere i dr.

ĐON, donji deo obuće izrađen od debele đonske kože, gume itd, Đonska koža, uštavljene teške goveđe kože.

ĐORDANO 1) Bruno → Bruno Đ. 2) Luka (1632.-1705.), it. slikar, radio u Napulju i Rimu vel. dekorativne kompozicije u baroknom stilu. 3) Umberto (• 1867.), it. kompozitor opera, koje se odlikuju melodijom i instrumentacijom; gl. dela: Martin, Andre Šenije, Regina Dijac, Fedora, Madam San-Žen i dr.

ĐORĐE 1) sv., kapadokiski knez, umro mučeničkom smrću* za vlade Dioklecijana (303.). 2) Kratovac sv., srp. kujundžija iz Kratova, kog Turci prisiljavali u Sofiji da pređe na islam; kad u tome nisu uspeli, spalili ga na lomači (10./2. 1515.); proglašen za svetitelja kao Georgije Novi. 3) Skolarije, viz. humanist iz 15. v. i carigradski patrijarh; protivio se svim predlozima za uniju sa kat. crk. 4) Trapezuntski (1396.-1486.), viz. humanist; posle pada Carigrada živeo i umro u It.; preveo na lat. Aristotelovu Retoriku.

ĐORĐE, zetski kralj iz 1. polovine 12. v., sin Bodinov; u 2. delu vlade podigao ugled Zete; zbačen pomoću grč. vojske i odveden u Carigrad u ropstvo.

ĐORĐE (Maksim) Branković, srp. despot i arhiep. (1486.-1516.), sin slepog despota Stevana II, nasledio u Sremu despotsko zvanje od svog brata od strica, Zmaja despota Vuka; uživao vel. poverenje mađ. kralja Matije Korvina, koji mu dao za ženu aragonsku princezu Izabelu, rođaku svoje žene; razočaran u životu, odrekao se vlasti i zamonašio 1499.; posle otišao u Vlašku, gde se istakao kao organizator rum. prav. crk. i mudar posrednik; tu postao i mitropolit 1508.; vratio se ponovo u Srem, gde s majkom Angelinom podigao man. Krušedol, u kojem umro (18./1. 1516.); srp. crk. proglasila ga za svetitelja.

ĐORĐE, Bugarska: 1) Terter → Georgi Terter. Engleska: Đ. I-V → Cordž. Grčka: Đ. I, grč. kralj (1861.-1913.), sin danskog kralja; prilikom njegovog stupanja na presto Engl. ustupila Grč. Jonska O., koja bečki kongres stavio pod njenu zaštitu; vodio 3 rata s Turcima (1878., 1897. i 1912.) i 1 sa Bugarima (1913.); u toku tih ratova Grč. dobila Tesaliju, o. Krit, j. Makedoniju i j. Trakiju. 2) Đ. II, grč. kralj (1922.-1924.), došao na presto posle abdikacije ovog oca Konstantina; morao da napusti zemlju krajem 1923.; vraćen na presto krajem 1935.

ĐORĐEVIĆ 1) Andra (1854.-1914.), političar; od 1884. prof. na Vel. školi, na kojoj predavao rimsko, a zatim građ. pravo; pripadao naprednjačkoj stranci; prvi put izabran za poslanika 1893.; bio 3 puta min.; pravde (1894.) i prosvete (1894. i 1897.); kao min. prosvete hteo da smanji broj gmn. a da poveća broj stručnih šk.; bio cenjen i kao pravnik. 2) Vlada R. (• 1869.), kompozitor, prof., folklorist; najveću delatnost pokazao u obl. sakupljanja, beleženja i harmonizovanja nar. pesama; komponovao i originalne kompozicije, kao i liturgiju za m. i mešovit hor, pesme za glas i klavir; napisao Školu za violinu i Opštu teoriju muz. 3) Vladan d-r (1844.-1930.), lekar i političar, 1. hirurg u Srbiji; bio veoma aktivan član romantičarske srp. omladine i 1 od njenih najrevnosnijih pisaca; 1872. osnovao Srp. lekarsko društvo, a 1876. bio među pokretačima srp. Crvenog kreta; za vreme ratova 1876.-1878. bio na čelu voj. saniteta; 1884.-1885. pretsednik beogradske op.; 1887. postao min. prosvete i ušao u politiku; bivao poslanik u Atini i Carigradu; od 1897.-1900. pretsednik vlade; njegov režim, ustvari režim kralja Milana, dobio naziv »vladanovština« i okarakterisan kao ličan i diktatorski; posle veridbe kralja Aleksandra s Dragom Mašin, prešao u opoziciju i ostao u emigraciji; sigurno najplodniji srp. pisac; u mladosti pisao drame, putopise, priče i romane, na što se vratio i pred kraj života (Car Dušan, Golgota); osim stručnih stvari (Istorija srp. voj. saniteta), pisao kao uspomene savr. ist. o srp.-tur. i srp.-bug. ratu, o svom poslanikovanju (Srbija i Grč., Srbija i Tur.), o slomu dinastije Obrenovića; počeo 1927. objavljivati ovoje Uspomene, od kojih izišla 1 knj.; u poslednje vreme bavio se mnogo ist. Crne Gore u 18. i 19. v. i objavio o tom više spisa; kao istoričar tendenciozan i nepouzdan. 4) Vlastimir (• 1899.), inž agr., stručnjak za biljnu proizvodnju; gl. dela: Pouka o gajenju uljanih useva; saradnik Sveznanja. 5) Đorđe (• 1863.), gen. i voj. pisac; učestvovao u ratu 1885.; komandovao Kralj. gardom 1901.-1903., a u ratu 1914.-1918. arm. konjicom, srp. trupama u Afr. i konj. div.; gl. dela; O daljnom jahanju, Uloga 4. peš. puka, Uspomene iz srp.-bug. rata. 6) Đorđe d-r (1885.-1935.), prof. med. fak. u Beogradu, naučni radnik i pisac stručnih rasprava iz venerologije i dermatologije. 7) Živojin d-r (• 1874.), zoolog, prof. univ. u Beogradu i osn. savr. metoda zool. ispitivanja kod nas; mnogobrojni radovi o fauni Srbije i Balk., parazitske protozoe i dr. 8) Jovan (1826.-1900.), prof. i knjiž.; značajan prosvetni i polit. radnik u Vojvodini; u N. Sadu osnovao 1. stalno srp. nar. pozorište; 1868. postao 1. upravnik i dramaturg Nar. poz. u Beogradu; pisao članke i studije o poz. i prevodio poz. komade sa nem. i mađ.; dao originalan, nekad hvaljen, dramski rad Markova sablja; napisao nekoliko ist. biografija i 1898. izdao Opštu istoriju; njegova pesma Bože pravde uzeta za srp. nar. himnu, a danas njom počinje i završava i jsl. himna. 9) Pera (1855.-1902.), filolog; prof., drž. savetnik i senator; napisao nekoliko cenjenih rasprava o jeziku (o pad. bez predloga, o redu reči), malu dogmatičarsku i šablonsku Teoriju knjiž., koja dugo služila kao šk. udžbenik; uz Lj. Stojanovića bio gl. izdavač Vukovih spisa. 10) Petar d-r (• 1874.), prof. bot. na Poljopr. fak. beogradskog univ.; gl. dela: Armillaria mellea, Bakterioza slav. hrastova, Bolest brestova u slav. šumama, Anat. građa drveta itd. 11) Tihomir d-r (• 1868.), etnolog, prof. univ. u Beogradu, objavio različitu arhivsku građu, izdavao i uređivao 1899.-1903. časopis Karadžić; gl. dela: Cigani u Srbiji, Makedonija. Iz Srbije kn. Miloša, Naš narodni život, Medicinske prilike za vreme 1. vlade kn. Miloša.

ĐORĐIĆ (Đurđević) 1) Ignjat (1675.-1735.), kršteno ime Nikola, poslednji izdanak svog roda, najpre član isusovačkog posle benediktinskog reda, učen teolog, istoričar i 1 od najboljih dubrovačkih pesnika; pisao ljubavne, šaljive, pobožne i epske pesme (gl. pobožni spev Uzdasi Mandalijene pokornice), preveo ceo psaltir, napisao Život sv. Benedikta; od ist. svojih opisa objavio samo 1 raspravu o ap. Pavlu i biografije starijih dubrovačkih knjiž. 2) Pavao, Dubrovčanin; u i. Bug. digao ustanak (1595.), pomagan od erdeljskog kn. Batorija i vlaškog gospodara Mihaila Veteza; bio potučen i zarobljen. 3) Stijepo, dubrovački pesnik krajem 16. i početkom 17. v.; čuven mu šaljivi ljubavni monolog dede Derviša, koji u dubr. knjiž. imao vel. uspeh. 4) Šiško († 1503.), pesnik i teol. pisac; pesme na lat., it. i sh. j.

ĐORĐONE (Giorgione, oko 1478.-1510.), it. slikar, učenik Belinijev, 1 od začetnika kolorističke šk. u ven. slikarstvu; izradio malo slika, ali se one broje među najdragocenije u svetu; gl. dela: Koncert u polju, Tri filozofa, Venera, Bura.

ĐORIĆ Nikola d-r (1859.-1913.), lekar i pesnik; pisao pesme i drame, spremao vel. epopeju Kosovo, u heksametrima, od koje objavljen posebno samo 1. deo.

ĐOTO di Bondone (Giotto, 1266. ili 1276.-1337.), it. slikar; radio u Firenci, Rimu, Padovi, Asiziju; njegove kompozicije (većinom u fresko-thn.) rel. karaktera, pune srednjev. misticizma i viz. tradicije, ali se skoro na svima vide pokušaji da se prilike tretiraju kao volumen i smeste u trodimenzionalni prostor, po čemu je Đ. 1 od prethodnika renesansnog slikarstva.

ĐUBRENjE, unošenje u zemljište hranljivih materija, odn. materija koje poboljšavaju ishranu biljaka; od elemenata neophodnih za biljke, zemljište najčešće oskudeva u azotu, fosforu i kalijumu, koje mu onda treba dodavati đ.; prema dejstvu na kult. biljke i zemljišta, sredstva za đ. se dele na 3 grupe: osnovna (stajsko đubre, kompost ili mešanac, zeleno đ., ljudske fekalije), koja sadrže sve hranljive sastojke za biljke i čije dejstvo traje više god. (u zemljištu se stvara fond za buduće žetve), a utiču povoljno i na samo zemljište; dopunska, kupovna, koja sadrže azot, fosfor ili kalijum (pojedinačno ili u kombinaciji), hrane biljku ali nemaju povoljnog uticaja na zemljište i ne stvaraju u njemu fond, a iskorišćavaju se u 1 god.; indirektna (kreč, lapor, gips), koja ne sadrže hranljive sastojke, ali utiču posredno na njihovu aktivaciju u zemljištu, kao i na fiz. i bakteriol. osobine zemljišta; najvažnije i najznačajnije u poljopr. stajsko đubrivo, jer sadrži sve potrebne hranljive sastojke (približan hem. sastav poluzgorelog s. đ.: 75% vode, 0,5% azota, 0,25% fosfora i 0,6% kalijuma); najbogatija u hranljivim sastojcima topla đ. (ovčje i konjsko), a hladna (goveđe i svinjsko) siromašnija; s. đ. neobično povoljno utiče na samo zemljište; da bi bilo dobrog kvaliteta mora da leži pa neprobojnom tlu (betonu


File: 0367.png---\Jan\Rasic\------------------------------------------

ili dr.), da je zaklonjeno od sunca i vetrova, da je vlažno i zbijeno; stoga je najbolje podizati naročito đubrište; u dnu đubrišta skuplja se u naročitoj jami osoka, kojom se zaliva periodično stokom ugaženo đubrivo; ona sadrži azot i kalijum, dok se fosfor nalazi pretežno u čvrstim izmetima; s. đ. može se sačuvati od suvišnog pregorevanja sumpornom kiselinom, gipsom i dr.; trajanje njegova dejstva zavisi od zemljišta (na podzolu 3, na černozemu 8-20 god.); za 1 ha treba 200-600 i više tovara; čim se izveze na njivu, treba ga odmah rasturiti i zaorati, jer se inače gubi azot isparavanjem amonijaka; ako to nije mogućno, treba ga složiti u zbijenu vel. gomilu (najbolje ako se još i zemljom pokrije). Zeleno đubrenje, zaoravanje naročito zasejanih biljaka sa vel. primesom zelene mase, da bi se zemljište obogatilo organskom materijom i azotom; kad se u tu svrhu zasejavaju leguminoze (lupina, seradela), postupak se zove sideracija; njom se može zameniti stajsko đubrivo, ali za uspeh potrebno vlažno leto; može se obaviti u proleće i posle žetve. Veštačka đubriva se dele na azotna (čilska i norv. šalitra, amonijum sulfat, kalcijum cijanamid i karbamid, koji su dopunska đ.), fosforna (superfosfat, dupli superfosfat, precipitat, Tomasovo brašno, volterofosfat, renanija-f. i sirovi f. -- osim prva dva, ostali se više približuju osnovnom đ.), azotno fosforna (perguano, perguano-superfosfat, razna dr. guana, koštano brašno, superfosfat-koštano brašno i amonijum superfosfat) i kalijumova (kamnit i dr. sirove kalijumove soli, 40% K-so i pepeo -- sve dopunska đ.). Naročitim pravilnikom Mst. poljopr. 1931. regulisan kod nas sastav vešt. đ. pri uvozu i u prometu. Radi uštede u vremenu i radu primenjuje se mešanje vešt. i dr. đ. po ovim pravilima: 1) krečna đ. (kreč, Tomasovo brašno, k.-cijanamid, krečna šalitra, renanija-fosfat) ne smeju da se mešaju s amonijačnim (stajsko đ., amon.-sulfat i dr.), superfosfatima, precipitatom, koštanim brašnom, brašnom od krvi, rogova i dr.; 2) čilska šalitra može se mešati sa svakim vešt. ali ne sa stajskim đ.; 3) k.-cijanamid se meša sa č. šalitrom, krečom, Tomasovim brašnom, a ne sme s amonijačnim đ., vlažnim K-solima i superfosfatom; 4) koštano brašno ne sme da se meša s gipsom, krečom, krečnom šalitrom, k.-cijanamidom, Tom. brašnom i renanija-fosfatom; 5) superfosfat ne sme da se meša sa Tom. brašnom, k.-cijanamidom i dr. krečnim đ.; 6) Tomasovo brašno s K-solima se skameni za 2-3 dana; 7) K-soli mogu se mešati sa ovima đ., ali se često brzo skamene, naročito s krečnim i magnezijalnim đ. (kainit); da se to ne desi, dodaje se 2-3% praška od treseta; 8) stajsko đ. ne sme da se meša e krečnim đ., k.-cijanamidom, Tom. brašnom i krečnom šalitrom. Prilikom upotrebe vešt. đ. treba voditi dobro računa o njegovoj fzl. reakciji, s obzirom na reakciju samog zemljišta (jer se npr. prilikom upotrebe neutralnog đ. može stvoriti kisela ili alkalna reakcija).

ĐUKIĆ 1) Avram (1844.-1906.), gen. i istoričar; bavio se ist. Orba u Vojvodini, naročito prošlošću šajkaša. 2) Branko (• 1899.), lirski pesnik, zbirka: Četvrti jahač Apokalipse. 3) Dušan (• 1899.), lirski pesnik i dramski pisac: Stihije, Između neba i zemlje. 4) Trifun (• 1889.), lirski pesnik; zbirke: Ovenčani san, Ka visinama, Pisma s neba; prepevao Prešerna.

ĐULINAC Pavle → Julinac P.

ĐULIO ROMANO (Giulio, Pipi de Đanuci, 1492.-1546.), it. slikar i arhitekt; Rafaelov učenik i saradnik; po njegovom nacrtu izradio čuvenu Konstantinovu bitku; sagradio palatu Đičaporči i vilu Madama u Rimu, više palata u Mantovi i ukrasio slikama i dr.

ĐUMBIR (Zingiber officinale, fam. Zingiberaceae), dugovečna zeljasta biljka, stan. tropske Az., gde se odavna i naveliko gaji; zigomorfan cvet ima samo 1 fertilan prašnik; podzemno stablo se upotrebljava kao začin, za pravljenje likera, kao lekovito sredstvo.

ĐUMRUK → carina.

ĐUNIJA (tur.), vodene terazije.

ĐUNIS, selo u Srbiji blizu Morave, sz. od Aleksinca; tu bila 1876. gl. srp. odbranbena linija, koju su Turci probili 17./10. 1876. i prisilili Srbe da traže primirje.

ĐUR (Györ), varoš (51 000 st.) i županisko mesto u Mađ., na ušću Rabe u Dunav; u našim nar. pesmama Janok; u Đ. bilo dosta Srba. Razvijena ind. vagona, žel. materijala, automobila, ulja, alkohola, kože, vune itd.; važna žel. raskrsnica.

ĐURAĐ 1) Branković, srp. despot (1427.-1456.), sin Vuka → Brankovića i Mare, kćeri kn. Lazara, rođen 1357.; učestvovao s ujakom Stevanom Lazarevićem u bici kod Angore (1402.) kao tur. vasal i posle Bajazitovog poraza došao s njim u Carigrad, gde bio zatvoren usled protivljenja Stevanovom protivtur. planu; spasao se iz ropstva i napao na Stevana, ali bio potučen; kasnije se izmirio sa Stevanom, koji mu ostavio presto; Turci nisu priznali Đ. za srp. vladara, već ga napali, oduzeli mu Niš, Kruševac i Golubac i nametnuli mu plaćanje danka i obavezu da ih pomaže vojskom; Đ. stoga pokušao da se približi mađ. kralju Sigmundu i vratio mu Beograd i Mačvu, a prestonicu preneo u Smederevo (1430.), koje podigao i utvrdio; dok Sigmund bio živ, Turci ga više nisu napadali; posle njegove smrti Murat II ponovo napao Srbiju (1439.) i zauzeo je zajedno sa Smederevom; Đ. onda pokušao da nastavi borbu iz još neosvojene Zete, pa kad u tom nije uspeo, nagovorio mađ. kralja Vladislava na rat s Tur. i dobio segedinskim mirom (1444.) sve izgubljene zemlje; u ostalim ratovima kralja Vladislava i Janka Hunjadija protiv Turaka nije hteo da uzima učešća, već se trudio da održava dobre odnose s Turcima; pri kraju vlade na njega ipak napao Mehmed II Osvajač i oduzeo mu zemlje na J od Zap. Morave. 2) Crnojević → Crnojevići.

ĐURAĐ Dubrovčanin (Georgius Ragusaeus, 1579.-1622.), filozof i matematičar, prof. flz. na univ. u Padovi; gl. delo Matematička pisma.

ĐURAŠEVIĆI, potomci Đuraša Ilića, zetskog vlastelina iz 1. pol. 14. v., preci zetske dinastije Crnojevića, koja se javlja u 15. v.; 1 od rodonačelnika Crnojevića zove se po pretku Đurašin.

ĐURĐEVAJKA, na Kosovu venčana košulja od lanenog platna, vezena srmenom žicom i ukrašena kićankama.

ĐURĐEVAK, đurđica (Convallaria maialis, fam. Liliaceae), prolećna, dugogod. zeljasta, šumska biljka s podzemnim stablom; ima 2 ovalna lista i cvetno stablo s nekoliko zvonastih belih cvetova veoma prijatna mirisa; raste u Ev., Az. i S. Amer.; gaji se kao ukrasna; sadrži glikozide konvalatoksin, konvalaramin i konvalarin; u st. med. se upotrebljavao kod raznih živčanih bolesti, glavobolje i krvavljenja, a spolja kod reumatizma, otoka, čireva; novija med. našla da reguliše srčane udare, utiče na mokrenje i plućna oboljenja, a kod starijih lica još i protiv nesanice, gušenja i nervoze.

[Illustration]

ĐURĐEVAC, varošica i sresko mesto (6 600 st.) u Podravini (Savska Ban.); parni mlin, strugara, ciglana; ostaci st. grada; u blizini rudnik uglja.

ĐURĐEVDAN, praznik (23./4. po st.); osobito se praznuje kod Sl. i balk. naroda uz mnoge običaje i verovanja, koji pretstavljaju ritual nekog prehrišć. praznika proleća; na Đ. se prvi put jede mleko, kolje jagnje i jede meso (žrtva); tog dana se vrše ljubavne čini i → divinacija, razne magiske radnje koje treba da osiguraju zdravlje i napredak ljudi i stoke (kupanje pre sunca, valjanje po travi, ljuljanje, upotreba lekovitog bilja); od vračanja najvažnija ona oko stoke: rđavi ljudi i žene, po nar. verovanju, u noći uoči Đ. oduzimaju mleko i plodnost stoci; većina običaja i radnja obavlja se pre sunca.

[Illustration: ]

ĐURĐEVI STUPOVI 1) zapusteli man. sv. Đorđa u Rasu, kod N. Pazara; osn. ga Nemanja, nešto pre 1168., a obnovio Kralj Dragutin, koji je tu sahranjen. Crkva od 1689. u ruševinama, danas restorirana; imala osnovu jednobrodne, zasvedene bazilike s kubetom koje iznutra bilo eliptičnog oblika i pripratu s 2 kule (stolp, stup; otuda i ime Đ. S.); U crk. ostaci našeg najstarijeg slikarstva; među freska-*


File: 0368.png---\Stefan\Rasic\---------------------------------------

  • ma ističe se

lik sv. Đorđa na konju. 2) man. kod Berana, čiju crk., posvećenu sv. Đorđu, podigao Nemanjin sinovac Prvoslav i pri kojoj sv. Sava osn. episkopiju; crk. jednobrodna, zasvedena bazilika s kubetom; zidana od kamena. (→ sl.).

[Illustration]

ĐURĐEVIĆ 1) Bartolomej (Georgievits, Gyurgievits, pre 1510.-1566.), Hrvat iz Ug., zarobljen u bici kod Mohača (1526.); kad se oslobodio ropstva (1535.) putovao po Evr., pisao knj. o Tur. i tražio od evr. vladara da povedu zajednički rat protivu Tur. 2) Bernard (†1687.), dubrovački istoričar; gl. delo Prilozi za ist. dubrovačke crk.

ĐURĐEVO (Giurgiu), grad (21 000 st.) u Rum. na Dunavu, nasuprot Ruščuku u Bug.; značajno pristanište; izvoz nafte; mlin i drv. ind., fabr. šećera.

ĐURĐENOVAC. vel. selo (preko 2 000 st.) u Slav. 9 km. sz. od Našica; ind. drveta i tanina.

ĐURĐIJANSKA, savezna država (70 094 km², 2 924 600 st.) u Transkavkaziji (SSSR); stan. Đurđijanci i Rusi; gl. grad Tiflis; u sr. v. bila pod Viz., Arabljanima i Tatarima; docnije osn. nekoliko samostalnih državica; 1799, podeljena između Rus. i Tur., a od 1829. sva pod Rus; 1918. samostalna, a 1922. uvučena u sastav SSSR. Đurđijanci, Gruzijanci (nar. ime Kartveli), st.-kavkaski (jafetitski) narod u j. Kavkaziji; 1,8 mil.; gl. plemena: Kartveli u užem smislu, Kaki, Ingiloi, Pšavi, Hevzuri, Imeri, Adžari, Guri, Džavaši; po veri prav., kat. i musl.; bave se zemljr., stočarstvom, povrtarstvom i vinogradarstvom; bratstvenička organizacija i zadruge u raspadanju. Đurđijanski Jezik, spada u grupu kavkaskih (jafetitskih) jezika, najvažniji j. na Kavkazu, čiji knjiž. spomenici datiraju već iz 7. i 8. v.; u 12. i 13. v. doba cvetanja đ. pesništva i duševnog života; u 18. i 19. v. razvija se nova đ. knjiž. pod uticajem Rus. i zap. Evr.

ĐURIĆ 1) Dimitrije (1838.-1893.), gen.. u ratu 1876. intendant, 1877.-1878. nač. štaba Šumadiskog korpusa, 1885. gl. intendant; 2 puta min. voj. i upravnik Voj. akad.; kao min. voj. preduzeo utvrđivanje granice prema Bug. (1889.); štampao: Osnovi taktike tri roda vojske, Taktika vel. tela; posle smrti mu štampana Strategija (po predavanjima), 2) Dragiša d-r (• 1871.), prof. univ. u Beogradu, pretstavnik flz. pozitivizma; gl. dela: Problem objekta i subjekta, Filozofija fenomena sad, Filozofija istorije filozofije. 3) Dragiša d-r (1858.-1924.), statističar, 1. direktor Drž. statistike u Jugosl. 4) Ljubomir (•1894.), major, šef vplov. meteorološke službe u Zemunu; sarađivao na stručnim časopisima; gl. delo: Meteorologija; za Sveznanje obradio meteorologiju. 5) Marija (• 1879., pseudonim Zagorka), knjiž.; piše pripovetke, feljtone, romane iz zagreb. prošlosti za široku publiku: Grička veštica, Tajna krvavog mosta, Republikanci, Gordana; drama: Evica Gupčeva. 6) Milan (1844.-1917.), svešt. i političar; prip. rad. stranci i bio član njenog gl. odbora; izabran 1. put za nar. posl. 1878.; posle ivanjdanskog* atentata 1899. uhapšen i osuđen na 20 god. robije; posle ženidbe kralja Aleksandra Obrenovića, 1900., pomilovan. 7) Milenko (• 1894.), slikar i grafičar; radi najviše ikone i gravire; naročito mu poznati drvorezi, a od ikona: Sv. Sava, Ćiril i Metodije. 8) Miloš (• 1892.). knjiž. i filozof-etičar; bavi se naročito grč. flz.; plodan naučni radnik; gl. dela: Vidovdanska etika, Smrt majke Jugovića, Flz. panhumanizma, Mit o sunčevoj sestri i dr. 9) Nikola (• 1866.), pripovedač, dramski pisac, nac. i antialkohol. propagator; gl. dela: Mali pripovedač, Mirisni cvjetići, Radiša Pavlović (pripovetke); Sve za ljubav nauke, Omer i Merima, Imotski kadija, Vojvoda Dojčin, Mrtvacima prete (drame).

ĐURKOVIĆ 1) Dimitrije (1793.-1843.), slikar, radio po Sremu ikonostase, u društvu sa Đ. Bakalovićem; sam slikao ćivot kn. Lazara u Vrdniku. 2) Pavle († 1830.), veoma plodan portretist i ikonograf; izradio portrete kn. Miloša, kneginje Ljubice, Lukijana Mušickog, Vuka Karadžića i dr., a ikonostase u crk. u Vršcu, Beloj Crkvi i dr.

ĐUSTI Đuzepe (Giusti, 1809.-1850.), it. satirični i polit. pesnik; najpoznatije mu pesme Zemlja mrtvih, gorka satira na kukavičluk njegovih sunarodnika, zatim Ulizica i Čizma.

ĐUTURE (tur.) jedno na drugo; računanje kupovne cene ukupno za izvesnu količinu robe.