Svađa i nesreća
Vino pije Tomiću Mijate
U Lipete kod Konjica ravna
S njegovijem Bogom pobratimom
Sa silnijem hajduk-Malenicom,
Su njihovo trideset hajduka;
Služi vino Primorac Aleksa
Od Perasta grada bijeloga.
Kad s’ hajduci nakitili piva,
Pa pođoše zborit’ o šićaru,
Đe bi njima šićarilo društvo,
Tadar reče hajduk Malenica:
"Neću, bogme, dragi pobratime!
"Već ja s tobom više četovati:
"Kad idemo na udarac Turcim’,
"Sve ti ideš za družinom straga;
"Kad mi velik šićar ugrabimo,
"Te bježimo gorje u planinu,
"Sve ti prvi ideš pred družinom,
"Niđe turske ne ugrabi glave;
"Kad stanemo dijeliti blago,
"Sve ti uzmeš starješinstvo, pobre,
"Ti ga uzmeš, mene ga ne davaš
"Ništa više, dragi pobratime,
"No našemu najgoremu drugu."
Tada reče Mijate Tomiću:
"A ne luduj, dragi pobratime!
"I prije sam bio u hajduke,
"Dijelio golema šićara,
"Uzimao vazda starješinstvo,
"Ja uzeo, za mene je bilo,
"Pa se nemoj na me ijediti,
"I tebe ga hoću uzimati,
"Hoću vazda, dragi pobratime,
"Dok je moja na ramenu glava."
Pjani bili, pa se zavadili,
A među se kavgu zametnuli,
Potegoše jatagane nože,
Jedan drugom da pos’ječe glavu;
Al’ družina ote im oružje.
A kad viđe hajduk Malenica,
On dovati svijetlo oružje,
A zavika grlom bijelijem:
"A hajduci, moja braćo draga!
"Koji hoće za Mijatom poći,
"Neka ide, sa srećom mu bilo!
"Viš’ ovako četovati neću."
Pa družinu svoju dijeliše:
Za Mijatom malo ode druga,
Taman deset gorskijeh hajduka,
S Malenicom taman dvadest druga.
Ode Mijat gorje uz planinu,
Malenica pođe u Neretvu,
A da čeka Sarajlije Turke.
U tome se pobre razdvojiše
I veliku žalost učiniše.
A kad Mijat u planinu dođe,
Pa on sjede pod jelu zelenu,
Na desnu se poslonio ruku,
Grozne suze od obraza pušta,
Žao mu je pobratima svoga.
Pa družini riječ besjedio:
"Braćo moja i družino draga!
"Jest me dobro sanak osvojio,
"Al’ je sanak, al’ je danak suđen,
"No čuvajte u planinu stražu,
"Da nas okle ne prevare Turci.
"A znate li, moja braćo draga!
"Da se Arap caru zavalio
"Da će moju izgubiti glavu,
"Jali svoju, vsi mu j . . . . majku!
"Evo ima po godine dana
"Kako ide Arap Sarajlija
"A za njime Sarajlija tridest,
"A sve traži po gori hajduke."
U tu riječ koju besjeđaše,
Dokle puče trideset pušaka
Na Neretvi na vodi studenoj.
No zavika Mijatovo društvo:
"Vi’š, Mijate, naša harambašo!
"Bijesnoga hajduk-Malenice
"Kako bije ćesedžije Turke
"A otimlje trgovačko blago,
"U zo čas se razdvojio s njime,
"Da nam nije Malenice bilo,
"Davno bismo od gladi samrli,
"Ali naše oružje prodali:
"Mi odosmo Malenicu tražit’,
"A ti hajde i kako ti drago,
"Mi ovako življet’ ne možemo."
Pa otole na noge skočiše,
Pa odoše Malenicu tražit’.
Mijatu se na ino ne može,
Veće i on uz družinu pođe.
A kad sišli zelenome lugu
Kraj Neretve kraj vode studene,
Tu počinu Mijat i družina,
A gledaju oko vode ladne
Neće l’ đegođ Malenicu naći
I njegovo dvadeset hajduka
Đe dijele golema šićara.
Dok zavika junak iz lužine:
"Aoh mene do Boga miloga!
"Gore mi je dodijala žeđa
"Nego moje sedamnaest rana;
"A đe si mi, dragi pobratime!
"Da se s tobom prostim i alalim,
"Da ti kažem moje pusto blago,
"Da ga predaš mojoj staroj majci,
"Nek se s njime za života rani."
To začuo Tomiću Mijate,
Dok poznade pobratima svoga,
Pa zavika grlom bijelijem:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Malenice pobratima moga?
"Bogme su ga izgubili Turci."
Pa otole na noge skočio,
Dokle Mijat krajem vode sađe,
Kad tu Bogom pobratima nađe
A kod njega dvadeset hajduka,
Na đavoljem ruse glave nema;
Malenicu u životu nađe
I na njemu rana sedamnaest,
Pa zavika Tomiću Mijate:
"Jadan bio, dragi pobratime,
"Đe li biste, đe li izgiboste?
"Ko pos’ječe dvadest tvoje druga?"
Malenica ranjen progovara:
"Prođi me se, Tomiću Mijate!
"Niđe bismo, niđe izgibosmo,
"Pos’ječe me Arap Sarajlija
"Su njegovo Sarajlija tridest,
"No oprosti, dragi pobratime,
"Ja ću bogme sade umrijeti;
"No okupi moje pusto blago
"Po ortacim’ i po jatacima
"I predaj ga mojoj staroj majci
"I ukopaj mene i družinu,
"Da ne jedu vuci i bauci
"Moje mrtvo uz lužinu t’jelo."
To izreče, a ispušti dušu.
Tu ih Mijat ukopao divno.
Pa otole povede družinu
Zelenijem krajem vode lugom,
Dokle dođe vodi na ćupriju,
Tu mi Mijat prevede družinu.
Dok izađe na ravno Goransko
A pod kulu Nikolice kneza.
Tu nađoše lijepu đevojku
Đe bijele zauzbija ovce,
Pa joj Mijat Božju pomoć viče;
Đevojka mu zdravljem privatila;
Tada Mijat pitao đevojku:
"A Boga ti, lijepa đevojko!
"Čije ovce, čija li đevojka?"
Đevojka mu tihom besjedila:
"A Boga mi, neznan junak dobar!
"Čije ovce, toga i đevojka:
"Bile ovce Nikolice kneza,
"A đevojka Nikolice kneza."
Tada reče Mijate hajduče:
"A za Boga, lijepa đevojko!
"Što ti suze od obraza puštaš,
"Kakva ti je od Boga nevolja?
"Zar si jutros ukopala majku?"
A veli mu lijepa đevojka:
"Prođi me se, oprana delijo!
"Ja nijesam ukopala majku,
"No je težak zabit nastanuo,
"Crni Arap sasred Sarajeva
"Nastanuo su tridest pandura,
"Te on čeka po gori hajduke,
"Sve nekakva Tomića Mijata
"I silnoga hajduk-Milenicu
"Su njihovo trideset hajduka;
"Pa je juče polom učinio,
"Posjekao dvadeset hajduka,
"A još traži Mijata hajduka:
"Pa se sinoć mene zarekao,
"Da će noćas na konake doći,
"Poklat’ moje jance od ovaca,
"Bijele mi opodojčit’ ovce,
"Moje bilo obljubiti lice
"Na sramotu a ne volje drage;
"Pa ja plačem, za nevolju mi je,
"Đe će moje opoganit’ t’jelo."
A kad čuo Tomiću Mijate,
Pa đevojku Bogom sestrimio:
"Bogom sestro, lijepa đevojko!
"Izdaj mene crna Arapina
"Su njegovo tridest Sarajlija:
"Kad doveče na konake dođe,
"Primi njima svijetlo oružje,
"Zali puške vodom svekolike,
"A pokrivaj jatagane nože,
"Doveče ću njemu udariti;
"Ja sam glavom Tomiću Mijate."
Tu s đevojkom vjeru uvatio
I s njome se Mijat pobratio,
Pa s’ otole razdvojio s njome:
Ode Mijat te družini kaže,
A đevojka pojavila ovce.
Dok dojavi na torine ovce
U tom akšam mrkla noćca dođe,
Kad evo ti Arap-Sarajlije
Su njegovo tridest Sarajlija,
Đevojka im privata oružje:
Kako kome puške uzimaše,
Svaki curu među oči ljubi,
A to gleda Tomiću Mijate,
Pa družinu svoju sjetovaše:
"Haj družino, moja braćo draga!
"Nemojte se koji prevariti
"Ali svoju pušku izmetnuti,
"Al’ u strahu ali u junaštvu,
"Dok izmetnem moga dževerdara
"Na silnoga Arap-Sarajliju,
"Onda udri koji more koga;
"Kad vi tanke puške izmetnete,
"Onda puške u travu turite,
"Halaknite, Boga spomenite,
"A za gole nože privatite,
"Pa u Turke juriš učinite,
"Ne će li nam sreća donijeti
"Da mi silne pobijemo Turke,
"Da mi naše osvetimo društvo,
"Da se priča u potonje vr’jeme."
To rekoše pa im udariše:
Mijat svoga pali dževerdana,
Te pogodi crna Arapina
U povije đe obrve spuča,
Evo ti ga na dolinu mrtva;
U to puče do deset pušaka,
Te pogibe deset Sarajlija,
Pa hajduci puške poturiše
A za gole nože privatiše
I u Turke juriš učiniše,
Tu dvadeset živih posjekoše,
Skinuše im svijetlo oružje,
A trideset glava poniješe,
Baciše ih u vodu Neretvu,
Pa zapjeva Mijat kroz planinu:
"A đe si mi, dragi pobratime,
"A da ti se sada podignuti!
"Kako smo te osvetili divno:
"Po Turčina za tvoga hajduka,
"Za te, pobre, Arap-Sarajliju
"I suviše deset Sarajlija,
"Bacio im u Neretvu glave;
"Bog da prosti tebe i družinu!
"Od raja ti vrata otvorena!
"Ostan’ s Bogom u zelenu lugu,
"A ja odoh gorje u planinu."
