Svatovsko groblje na Koritima (Zagorje)

Zaprosio Rišljanine Hadžo
Na daleku lijepu djevojku,
Preko Bosne i Hercegovine,
U lijepoj šeher Mitrovici,
U kadune alaj-begovice,
L’jepu Hanku Marić alaj bega
Prsten dao, svadbu odgodio,
Dok on siđe Risnu bijelome
I pokupi kićene svatove
poreže robu na djevojku
I djevojka saloži darove.
Ode Hadžo Risnu bijelome;
Kad je bio na prvom konaku,
Stiže njega knjiga šarovita
Od punice alaj-begovice:
„A moj zete, Rišljanine Hadžo,
Nemoj slati malenih svatova,
Ni spremati jabane djevera,
Daleko je b’jelu Risnu sići;
Ima mnogo strašnijeh planina
I u njima gorskijeh hajduka,
Ima mnogo tamnijeh konaka;
Lijepa je Hankija djevojka,
Jabandžija mirovati ne će.”
Sađe Hadžo Risnu bijelome,
To kazuje ostarjeloj majci.
Nuto njima jada iznenada,
Hadžo nema nikoga od roda,
Osim jednog brata Muhameda;
Njemu nema neg’ dvanaest ljeta.
Hadži veli ostarjela majka:
„A moj sine, Rišljanine Hadžo,
Imaš tetku Hasan pašinicu
U Kotoru gradu bijelome;
Hajd’ se moli paši uz koljeno,
Nek’ ti tetku u jenđiluk dade,
S njom spremiti malog Muhameda,
Mogu tebi dovesti djevojku.”
Ode Hadžo do Kotora grada,
Molio se i umolio se.
Paša dade pašinicu mladu,
Da jenđija bude uz djevojku.
Hadžo skupi do trista svatova,
Otpremi ih šeher Mitrovici.
Dočeka ih alaj-begovica,
Pridrža ih za nedjelju dana
Kad je osmi danak osvanuo,
Sve povika čauš do čauša,
A udriše zile i borije,
Zalajaše jasni daulbazi:
„Hazur ola, kićeni svatovi,
Hazur svati, hazur’te djevojku,
Kratki dani, a dugi konaci,
Zemlja tuđa kalauza nema,
Tuđi ljudi, ne znamo im ćudi,
A već danas valja putovati.”
Tad svatovim’ izišli darovi,
Darovano, što za koga bilo,
A djeveru na konju djevojka.
Kad otale polazila Hanka,
Nju je njena svjetovala majka:
„Šćeri Hanko, moj očinji vidu,
Ja ti šaljem tridest pratioca,
Gdje god budeš na konaku, zlato,
Vrati meni jednog pratioca
I po njemu knjigu šarovitu,
Nek’ zna majka, šta joj radi Hanka.”
Pa otale pođoše svatovi,
U Sjenici na konaku bili,
Kad svanulo i granulo sunce,
Tad je Hanka knjigu nakitila
I svojoj je majci opremila:
„Zdravo sam ti i veselo, majko,
U Sjenici noćcu prenoćila,
Danas idem Bijelome polju.”
I tu Hanka noćcu prenoćila
I materi knjigu povratila,
Sedmi danak na Zagorje došla,
Na Bor’jama na konaku bila
U odžaku Čengić alaj-bega.
I tu dobro poranila Hanka
I materi knjigu povratila:
„Zdravo sam ti i veselo, neno,
Evo mene na Zagorju l’jepom,
Sjutra ćemo Borču valovitu,
A preksjutra Gacku širokome.”
Kad su svati Gacku dolazili
I po Gacku na konak panuli.
Hanka pala u selo Kazance.
Kad svanulo i granulo sunce,
Uranila plemenita Hanka
I materi knjigu povratila:
„Zdravo sam ti i veselo, neno,
Baš u Gacku noćcu prenoćila,
Danas ćemo niz kršna Korita,
U njih do tri harambaše kažu:
Jedno Bajo, a drugo Limune,
A treće je od Morače Vuče,
S njima ima do trista hajduka,
I u njim’ su pobješnjeli vuci,
Jeduć’ meso konjsko i junačko,
Pa što nama Bog i sreća dade!” —
I otale svati polazili.
Kad su bili niz kršna Korita,
Gledale ih sve tri harambaše,
Jedno Bajo, a drugo Limune,
I treće je od Morače Vuče
Sa svojijeh do trista hajduka.
Hotijahu svatim’ udariti,
A ne dade Limun harambaša,
Već govori Pivljaninu Baju
I hajduku od Morače Vuku;
„Grjehota je skuditi djevojku,
A kamo li razbiti svatove.”
Tud prodoše kićeni svatovi.
Bog ubio Aliju čauša,
Diže usnu a iskesi zube,
A zapjeva tanko glasovito:
„Čala, čala, čalgidžije mlade,
Provedosmo lijepu djevojku
Na sramotu Baju i Limunu,
I đidiji od Morače Vuku
I njihovo do trista hajduka,
Ne smjedeše nama udariti.”
Opet Limun udarit’ ne šćaće,
Al’ povika Pivljanine Bajo,
I đidija od Morače Vuče:
„Crn mu obraz na obadva sv’jeta,
Ko svatima udariti ne će.”
Pa skočiše na noge lagane
Prihvatiše bistre džeferdare,
Poskakaše niz kršna Korita.
A za njima do trista hajduka;
Pohvataše klance i bogaze,
Dočekaše kićene svatove,
Zagrohtaše bistri džeferdari,
Zagrajaše Crnogorci mladi.
U svatima oporišta nejma,
Konji tuđi, a haljine tuđe,
Svaki čuva, da se ne okalja,
Svakom svatu žao umrijeti
I junačke rane dopanuti
Razbiše se kićeni svatovi
I prskoše na četiri strane,
A pobježe jenđi-bula mlada,
Jenđi-bula, Hasan pašinica,
Na kr’atu konju od mejdana.
Hvataše je po drumu hajduci,
Hvataše je ali ne mogoše,
Gađaše je hicim’ iz pušaka,
Gađaše je, ali ne ubiše,
Ode mlada Risnu širokome.
Osta sama na konju djevojka
I pokraj nje djever Muhamede,
Držeć’ dobra za dizgine vranca.
Njemu dođe od Morače Vuče,
Pa govori mladom Muhamedu:
„Pusti konja, d’jete Muhamede!”
A Muhamed da popušta ne e,
Već on veli Moračanin Vuku:
„Dok je živa na dva rama glava,
Nigda konja popuštati ne ću.”
Vuk poteže mača plemenita,
Pa mu b’jele odsiječe ruke;
On zubima za dizgin uhvati,
Vuk mu rusu odsiječe glavu,
Pa uhvati za dizgine vranca,
Oko sebe iskupi hajduke,
Okrenuše u goru Goliju,
Povedoše plemenitu Hanku
Potjeraše ruho djevojačko,
Ruho malo trideset seisana
Sve prtišta i bakrena suda. —
[ * * * ]
Neka idu u goru hajduci,
Da ti sada ja od Hadža pričam.
Taj danak se svatovima nado,
Pa spremio sebe i dorina,
Da u polju susrete svatove.
Iznenad’ ga sanak obladao,
Pa on lego sanak boraviti,
Malo treno, al’ se brzo preno,
Pa iza sna na noge skočio,
Jer mu na san bratac izlazio,
Ah brez ruku i brez ruse glave
On poletje džamu i pendžeru,
Jer se odmah jadu osjetio,
Pa pogleda poljem zelenijem;
On ugleda jenđi-bulu mladu,
Tetku svoju Hasan pašinicu.
Odmah udri niz bijelu kulu,
Na avliji hazur dora nađe.
„Jalah!" reče, posjede dorina,
Istjera ga avliji na vrata,
A udari poljem zelenijem,
Dok on srete tetku pašinicu,
Odmah pita tetku za djevojku:
„Gdje je cura, gdje li su svatovi,
Gdje je meni bratac Muhamede?
Sve mu tetka po istini kaže,
Da hajduci razbiše svatove,
Svati prsli na četiri strane,
Sam’ ostala na konju djevojka
I pokraj nje djever Muhamede.
Hadžo dalje ni pitati ne će,
Neg’ kraj tetke protjera dorina,
Brže dođe u kršna Korita,
Tudje brata Muhameda nađe:
Mrtav leži nasred druma puta.
Ah brez ruku i brez ruse glave.
Tad pomisli Rišljanine Hadžo:
„Mrtva fajde žaliti nejmade!”
Časom prebra staze i bogaze,
Dok on vlaku u Goliju nađe,
Kud j’ otišlo do trista hajduka;
Pa za njima Hadžo udario.
Kad je malo unaprijed bio,
Začu žamor u jednoj dolini.
Polako se Hadžo privlačio,
Dok opazi dvije harambaše,
Harambašu od Morače Vuka
I kraj njega Pivljanina Baja
Oni sjede hladno piju pivo,
Na jandanu Limun harambaša,
Na desnu se podnimio ruku,
Svoje mrke objesio brke,
Pokrili mu puškam’ tepeluke.
Njemu veli od Morače Vuče:
„Što je tebi, Limun harambaša,
Što s’ na desnu podnimio ruku,
Što li mrke objesio brke,”
A veli mu Limun harambaša:
„Zlo popio, od Morače Vuče,
Zlo popio u planini pivo.
Zar ne misliš što si učinio?
Ti razbio kićene svatove,
Pogubio malog Muhameda,
Milog brata Rišljanina Hadža
Odveo mu lijepu djevojku.
Ja znam, Hadžo mirovati ne će,
Da će brata pokajati svoga,
Potražiti lijepu djevojku.”
A veli mu od Morače Vuče:
„Ko se boji Rišljanina Hadža,
Nek’ ne ide u goru zelenu,
Nek’ za sobom ne vodi hajduka,
Nek’ ne biva četi harambaša.
Ako s’ bojiš Rišljanina Hadža,
Hajde svojoj od kamena kuli,
Pa pobaci svijetlo oružje,
A pripaši žensku oprežnicu,
Uzmi prelu, predi vunu b’jelu,
A ne bivaj četi harambaša.”
Hanka služi harambašam’ pivo;
Desnom rukom čaše dodavaše,
U lijevoj mahramu držaše,
Od hajduka lice zaklonjaše.
A ostali po gori hajduci,
Oni d’jele ruho djevojačko.
Ne d’jele ga, k’o se d’jeli blago,
Neg’ razvlače od jele do jele,
Pa sijeku čelikli handžarim’,
Dok povika jedan od hajduka:
„Braćo moja, u gori hajduci,
Braćo moja, oporna zemana
Djevojačko ruho dijelimo,
A djevojci d’jela ne dajemo.”
Ondar veli lijepa Hankija:
„Dajte meni srmali mahramu,
Što no sam je tri godine vezla,
Da je spremim mom nesuđeniku,
Ne bi li mi jadnoj halalio,
Što je s mene brata izgubio
I veliko blago potrošio!”
Tad joj veli od Morače Vuče:
„O Hankijo, draža od očiju,
Ne spominji Rišljanina Hadža,
Koga nigda očim’ vidjet ne ćeš;
Evo tebi od Morače Vuka,
Draži ću ti biti od očiju,
Vodiću te u Moraču ravnu,
I tobom se hoću oženiti.”
A veli mu lijepa Hankija:
„Lako, lako, od Morače Vuče,
Ja se brže mome Hadžu nadam,
Koji no će tebe oženiti
Crnom zemljom i zelenom travom.”
To je Vuku vrlo mučno bilo,
Pa djevojci sile udario,
Kako ju je lako udario,
Dva joj zdrava zuba pokrenuo,
Iz lica joj krvcu otvorio.
Pisnu Hanka kao ljuta guja,
A pomenu svoju milu majku :
„Da si sade, moja mila majko.
Da ti vidiš svoju šćercu Hanku,
Koju nigda udarila n’jesi,
U kakvu je halu i ahvalu.” —
Ondar Hadžo šaru okrenuo,
A na Vuka nišan uhvatio,
Pred očima vatru naložio;
Al’ u njemu srce uzigralo,
I b’jele mu ruke uzdrhtale,
Ne pogodi Moračanin Vuka,
Neg’ kraj njega Pivljanina Baja.
Čim to vide Moračanin Vuče,
Skoči đida na noge lagane,
Pa uhvati lijepu Hankiju
I baci je na pleća hajdučka
I pobježe kroz goru zelenu.
Za njim trči Rišljanine Hadžo,
Trkom trči a iz grla viče:
„Stan’ đidijo od Morače Vuče,
Da si juče meni pobjeg’nuo
Danas bi te Hadžo pristignuo !”
Vidje Vuče, da uteć’ ne može,
Baci Hanku u zelenu travu,
A poteže srebrenu kuburu,
Pa je sasu u njedarca Hanki.
Hotijaše i dalje bježati,
Al’ dostiže Rišljanine Hadžo,
Udri Vuka čelikli handžarom.
Na dvije ga pole rastavio.
Pa se vrati do lijepe Hanke,
Uze Hanku sebi na krioce,
Pa je pita Rišljanine Hadžo:
„Srce dušo, Alaj-bega Hanko,
Hoćeš svoje rane preboljeti,
Al’ ćeš svoju majku uplakati?”
Progovori lijepa djevojka:
„N’jesu meni rane dodijale
Od kubure Moračanin Vuka,
Neg’ će mene rane umoriti
Od handžara Moračanin Vuka,
Kojim brata pogubio tvoga.
Nego Hadžo, obadva ti sv’jeta,
Nosi mena u kršna Korita,
Ukopaj me pokraj druma puta,
Pokraj mene brata Muhameda;
Udari nam mramor kamenove,
Nek’ se znade, gdje smo ukopani.
Još mi selam miloj pošlji majci,
Nek se suncu nada i mjesecu,
A Hankiji nikad za vijeka,
Neka crne obuče haljine;
Nek’ mi proda luke i čitluke,
Za njih kupi ruho za djevojke.”
To izusti pa dušicu pusti.
Hadžo Hanku na pleća jamio,
Iznio je u kršna Korita,
Ukopo je pokraj druma puta,
A pokraj nje brata Muhameda,
Nek’ se znade, gdje su ukopani. —
Te grobnice i danas se znadu,
I zovu se groblje od svatova.