Svatovi (Jovan Ilić)
| Svatovi Pisac: Jovan Ilić |
Svatovi
Šta se sjaji kroz goru zelenu,
Da l' je mjesec, jal' sunašce jarko?
Nije mjesec, ni sunašce jarko,
No su ono kićeni svatovi,
Divni jesu, al' su nesuđeni.
Pred njima je đuvegija mladi,
Divan jeste, ma je nesuđeni.
Oni idu dvoru bijelome,
B'jelu dvoru Ružice djevojke,
Kad su bili blizu dvora b'jela,
Ugleda ih Ružica djevojka,
Hitro skoči kano gorska vila,
Od sebe je đerđev oturila,
Dvije mu je noge salomila.
Njoj govori ostarjela majka:
»Nuto, šćeri, divnijeh svatova!
Blago dvoru u koji će doći,
Blago majci koja će ih poći,
Vidiš, šćeri, onog konja vrana,
I na njemu prel'jepa junaka?
Ono ti je đuvegija mladi!«
Kad to začu Ružica djevojka,
Ona planu kano vatra živa,
Pa govori svojoj staroj majci:
»Majko stara, na malo ti hvala!
Jer si mene za nedraga dala.«
To izusti, laku dušu pusti.
Napomene[uredi]
- Ova pesma je iz: Srpske Novine 1849, br. 29 ; Pjesme 1854
Izvori[uredi]
- Jovan Ilić: Celokupna dela, strana 68-69, Biblioteka srpskih pisaca, Narodna prosveta.
|