Svadili se Novak i Grujica

Izvor: Викизворник

* * *



Svadili se Novak i Grujica

Do dva su se zavadili bana,
Da je zašto ne bih ni žalio,
Već za jednu četu ubojitu
Ko će četi biti 'arambaša.
Ovo ću ti ta imena kazat, 5
Jedno mi je Starina Novače,
A drugo je Novaković Grujo;
Pa besjedi Novaković Grujo:
„O, moj babo, Starina Novače,
Ja ću četi biti 'arambaša.“ 10
A besjedi Starina Novače:
„Nećeš četi biti 'arambaša
Dok ja viđu na put gledati.“
I otale Novak odjahao
I za njime četa ubojita, 15
Sam ostade čelebija Grujo,
A sa svojom Vidosavom ljubom,
U prokletoj gori Romaniji.
On pravio nekoliko puta,
Načinio čobansku kolibu, 20
Te on rani Vidosavu ljubu.
I to vrime zadugo ne bilo,
Dok eto ti Rada Neimara,
Sa njegova do trista majstora,
Već eto ih kroz goru zelenu, 25
Pa 'ajdučku božju pomoć viče,
'Ajduk mu je vola prifatio:
„Da si zdravo, Rade Neimare,
A sa tvoja do trista majstora.“
Progovara čelebija Grujo: 30
„Čujem more, Rade Neimare,
Aj' mi radi tanana čardaka
U prokletoj gori Romaniji,
Dobro ću ti izmediju platit.“
Ali, Radu milo ne bijaše, 35
Al' mu druga biti ne može.
Veće gore raditi čardaka,
Gradio ga i načinio ga.
Kada Rade načini čardaka,
Pa sjedoše pod tanku jelu, 40
Nu da vidim čelebije Gruje,
Već izvadi 'iljadu dukata,
Pa ga dade Radu Neimaru:
„Imaj to tebi, Rade Neimare.“
Doniješe vina i rakije, 45
Napiše se vina i rakijej,
Prastaše se i 'alališe se.
Ode Rade zavičaju svome,
A ostade čelebija Grujo,
A sa svojom Vidosavom ljubom, 50
U prokletoj gori Romaniji;
Pa Grujica po planini 'oda,
I sve lovi lova svakojaka
Te on rani Vidosavu ljubu,
Te je rani divatnim mesom. 55
U to vrime zadugo ne bilo
Ozdor nanese Sarajliju Mušu,
Su njegova tridest Sarajlija,
I eto ga na Grujinoj kuli.
Kad dođoše Grujičinoj kuli, 60
A tu Gruje doma ne bijaše,
Već otišo u lov, u planinu;
Tu bijaše Grujičina ljuba.
Prodire se Sarajlija Mušo:
„Vidosava, Grujičina ljubo, 65
Otvori mi na avliji vrata,
Vjera tvrda, boga mi jednoga,
Ništa tebi učinjeti neću,
Već da viđu Grujičinu građu.“
Dok eto ti Vidosave mlade, 70
Ona siđe u mermer-avliju,
Već otvori vrata i konaka,
Ujavi se trideset Turaka,
Po avliji posjedoše Turci.
Nu da vidim Vidosave mlade, 75
Donese im kavu i rakiju,
Kavu piju, a loču rakiju.
Kada se Turci nastrakaše piva,
A besjedi Sarajlija Mušo:
„Vidosava, Grujičina ljubo, 80
Daj mi izdaj čelebiju Gruju,
Hajde sa mnom šeher Sarajevu,
Paziću te, kao svoju glavu
U Sarajevu, bijelom gradu,
Raniću te medom i šećerom, 85
A što ćeš ti ovde ostati
U ovome ledu i snijegu?“
Prevari se, Vidosava ljuba,
I besjedi Sarajliji Muši:
„Gospodare, Sarajlijo Mušo, 90
Ja bi s tobom išla Sarajevu,
Ali ne smijem od svog gospodara,
Gospodara, čelebija Gruja,
Jer je Gruja soja nesretnoga,
Ako skoči čelebija Grujo, 95
Pogubiće i mene i tebe.“
A besjedi Sarajlija Mušo:
„Vidosava, Grujičino ljubo,
Iznesi mi svijetlo oružje,
A oružje čelebije Gruje, 100
Ja ću izvest trideset Turaka
Sakriću ih po jelovom granju.
Dokle Grujo iz planine dođe,
Jer će doći trudan i umoran,
Ti donesi zatrovano pivo, 105
Neka pije čelebija Grujo,
Naliće se, pa se preturiti,
Ti izađi pred bijelu kulu
Pa ti vikom iz grla bijela:
„Đe si, bolan, Sarajlija Mušo 110
Da si brže na bijelu kulu.“
To rekoše, pa se poslušaše.
Već ode Sarajlija Mušo
I odvede trideset Turaka
Pokrivši se po jelovom granju. 115
I to vrime zadugo ne bilo
Doka Grujo sa planine dođe,
A na svome širokom dorinu.
Pred njega je istrčala ljuba,
I pod Grujom uhvati dorina, 120
I odoše na bijelu kulu,
I sjedoše piti ladno pivo.
Kad se Grujo nakitio piva,
Već mu vince udarilo i lice,
Napio se, pa se preturio. 125
Ja da vidiš Vidosave mlade
Odmah skoči na noge lagane,
Pa izađe pred bijelu kulu.
Ona viče iz grla bijela:
„Đe si, bolan, Sarajlija Mušo, 130
Da si brže na bijelu kulu.“
U to vrime zadugo ne bilo,
Dok eto ti Sarajlije Muše,
Već eto ga na bijelu kulu,
Pa saveza čelebiju Gruju 135
I popali Grujičinu kulu
I povede Vidosavu mladu
I odeše niz planinu pustu.
I to vrime zadugo ne bilo
Tad naleta Starina Novače, 140
Sa svojima do trista hajduka.
Kada dođe Grujičinoj kuli,
Kad u kući niđe nigde nema.
Osjeti se Starina Novače,
Udari se po koljenu rukom, 145
Jao njemu do boga miloga;
„Đe si meni poginuo Grujo?
Jesam li ti besjedio,
'Ajde sa mnom u četu 'ajdučku,
Ali nemoj ti ostajati 150
U prokletoj gori Romaniji
A sa svojom Vidosavom ljubom,
Izdaće te, pa ćeš poginuti.“
Pođe Novak i povede društvo
I, eto, ka šeher Sarajevu. 155
Kada Novak Sarajevu pođe,
U to vrime, zadugo ne bilo,
Kad je bio kroz goru zelenu,
I on nađe savezana Gruju,
Savezana za tanku jeliku. 160
A besjedi Starina Novače:
„Šta je, Grujo, ako boga znadeš,
Kakve su to savezane ruke?“
A besjedi čelebija Grujo:
„Mili babo, Starina Novače, 165
Saveza me Sarajlija Mušo,
Izdade me Vidosava ljuba.“
No da vidiš Starine Novaka,
On poteže ćermeniju krivu,
Presječe mu veze na rukama, 170
I besjedi čelebiji Gruji:
„A đe ti je Sarajlija Mušo
I sa njime Vidosava ljuba?“
A besjedi čelebija Grujo:
„Mili babo, Starina Novače, 175
Evo oba pod tankom jelikom.“
Kada začu Starina Novače,
No da vidiš dva dobra junaka,
Veće eto, pronađe jeliku
Već zaklaše Sarajliju Mušu 180
I zaklaše trideset Sarajlija,
Ufatiše Vidosavu ljubu,
Ovoštali na njojzi košulju,
Ovoštali, pa je pripališe,
Kada dođoše do bijelih dojaka, 185
Progovara Vidosava ljuba:
„Nemoj Grujo, ako boga znadeš,
Više si ih puta milovao.“
Šćadijaše utrnuti Gruja
Veće ne da Satrina Novače. 190
Kada dogore do ruku bijelih
Progovara vidosava ljuba:
„Ne daj, Grujo, ako boga znadeš,
Dosta sam te zagrlila puta.“
Šćadijaše utrnuti Gruja 195
Ali ne da Starina Novače:
„Neka, sine, naše dušmanice.“
Kad dogori do grla bijela
Progovara Vidosava ljuba:
„Ne daj, Grujo, ako boga znadeš, 200
Ne daj, Grujo, izgoreše usta,
Dosta sam te poljubila puta.“
Šćadijaše utrnuti Gruja,
Ali ne da Starina Novače:
„Neka, sine, naše dušmanice.“ 205
I izgore Vidosava ljuba.
Već otale Novak odlazio
I odvede četu ubojitu.


Izvor

Krsto Božović, Arhiv SANU, Etnografska zbirka, rukopis br. 197. 226. i 249.