Sahranjeno milje
Sahranjeno milje: na ružinom granju
Ne njiha se cvijeće - da leptira hrani,
Nit' se čuju zvuci ljubavnog pozdravlja -
Hladna zima steže, hladni sviću dani.
Prsnuli putiri u kojim' se rosa
Na uranku sjala kô biserje drobno,
Pod sumornim nebom duh poraza stiže
I kroz pusta polja zajauče zlobno.
Kô da grudi steže dah grobovske vlage
Kad kroz suho lišće mrazni vjetar du'ne;
Mrtvo šuma sniva i snuždeno ćuti,
Kao kralj bez skiptra, bez vijenaca i krune.
Ne treperi listak, niti slavuj slijeće
Da u mirnom hladu slatku ljubav zbori,
Niti potok šumi, nit' se život rađa -
Mrtvo je u zraku, mrtvo je u gori.
Ali moje srce osjeća i živi,
Anđô mladih snova diže me i nosi
U vijence od ruža - u zagrljaj tebi,
Gdje se vjerom krijepim kô cvijetak u rosi.
U jasno sunašce, tvoje oči blage,
S okriljenom dušom pogledi mi lete;
Oko mene cvijeće od najljepše šare,
Pa se nježno cvijetak sa cvjetićem plete.
Ja milujem pramen tvoje kose bujne,
Pijem vreli poljub, što me u raj nosi,
A duša mi tiho svijetlog boga slavi
Što mi dade cvijetak kog zima ne kosi.
U Mostaru, 9. decembra 1894.